Kristina Posilović : Barcelona

Održava se
01.01.1901.

U nekidašnjem razgovoru za britanski "Guardian", živuća legenda Nou Campa, kapetan "Barce" i španjolske nacionalne nogometne reprezentacije Xavi Hernandez rekao je: "Identitet je važniji od trofeja, zato danas svi govore o 'Barceloni', a nitko ne spominje 'Inter' premda je osvojio Ligu prvaka". Ukoliko u Europi postoji grad s gotovo nepohranjivim viškom identiteta, to je svakako Barcelona. Ne radi se samo o nogometnom identitetu kojega je na umu imao Xavi: radi se i o Gaudiju, i o Kataloniji, o anarhizmu, Mirou, Tibidabu... a što se nas Riječana tiče, bogami i bolnice Santa Cruz i njenu pacijentu, Kamovu.

Odnedavno, identitetnom i imaginativno-emigracijskom nizu, priključila/o se i Kristina Posilović. Njezina knjiga nosi naslov "Barcelona". Započinje retoričkim pitanjem: "Mogu li šakama opaliti Majku u nos / previše su prgave da se vinu u zrak". Da ovo funkcionira kao svojevrstan prolog kojim se uokviruje središnji motivski sklop cijelog katalonskog projekta, potvrđuju stranice 10 i 11 na kojima se (s)nalaze "sićušni mamlazi zemlje" koje su istraživači "prozvali ljudovima / i prepustili ih kompasu i sjeveru // dali... im putove i mjeru za dobro / pljunuli na njih čekićem i njivom..." da bi se ovi vratili "ubrati plodove desete žetve" i usvojivši znanje o stranama svijeta i granici ukusa, "vratili im poljupcem i kruhom".

U svojivši znanje primjereno pozemljaru, muški glas Kristinine lirike obećava da više neće lagati sam sebi, od sama sebe krasti i sama sebe kleti. Zauzvrat, barem što se tradicije Zapadnog kruga tiče, traži očekivano: pomoć oko snalaženja u labirintu, oko paljenja ognja Olimpa, i "bacanja oka" na sokola i sunce.

Čini se da je u trojstvu stranica 7, 10 i 11 pohranjen ključ kojim se otvaraju vrata jedne od središnjih interpretacijskih komora knjige: dok filozof u pjesnikinji muškoga glasa repozicionira Kantovu nisku: odakle dolazim, kuda idem, čemu se smijem nadati... poetizirana jeka "ljudova" potvrđuje ono što su, ljuti na Tvorca, u tkivo kulture upisali Goethe (Faust), M. Shelley (Frankestein), Collodi (Pinokio), Freud (Mojsije i monoteizam)...

Bilo da se tiče Boga Oca ili tek oca, potonje se dade sažeti u pitanje: "Zašto si me stvorio, a nisi mi rekao što i kako da činim?". U tom pitanju, čini se, leži spoznajno i egzistencijalno filozofijska jezgra projekta "Barca", koja se naknadno poetizira personificiranim nomadskim i nomadološkim svjedočanstvima na relaciji Las Ramblas - Krešimirova.

Osim što bi malo tko posegnuo za knjigom pjesama naslovljenom "Milano", postoji i supstancijalan razlog zašto se na ovaj način razrađene ovakve ideje zapetljavaju i raspetljavaju baš u Barceloni. Duomo nije Sagrada Familia. I tu je ključ. Sagrada Familia samo je neupućenima u štovanje Savršenstva nesavršenim (ljudskim/ljudovskim) nedovršen projekt. Ljubav prema rašivenom svodu u Barceloni otvorena je, bespolna i svespolna, kao što je i glas ove knjige koji, u potrazi za neograničenošću ograničenog, na nenametljivo uvjerljiv način, upornošću djeteta tamnocrneno-đavolsko/anđeoskih očiju, koje se ne zadovoljava formalnim odgovorom, provocira s propovjedaonica proklamiranu dovršenost svijeta.

A to je, ako ništa drugo, ono, obratimo se Lautreamontu kojega autorica (nepotrebno) koristi za zaštitu neke vrste: "jedan snažan nagovještaj usred svih nesavršenosti".

Kristina Posilović: "Barcelona"

DHK, Ogranak Rijeka, 2009.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )