Krste Juras : Samo moru virujen : uglazbljeni stihovi
Pišući o knjizi uglazbljenih stihova Krste Jurasa, Ivica Ivanišević bilježi nekoliko neprijepornih činjenica popularne kulture. No, sve to nakon što se očeše o Boga, pardon, boga. Pa kaže kako se o Miši Kovaču odavno prestalo misliti kao o glazbenom fenomenu i kako svaki spomen njegova imena "pretpostavlja iskorak na teren teologije". No, nastavlja Ivanišević, ako je Mišo bog, onda je Krste Juras, u najmanju ruku, evanđelist.
Zaista, pokušajte zamisliti koncert Miše Kovača bez "Dalmacije u mom oku". Eto, to vam je primjer o odnosu snaga između boga i evanđelista. A tko je Krste Juras, pitat će ne jedan naš čitatelj koji je, nakon što se je "zrigal natašće" u lavandin kakve nove Particije Kožulić, na užas kvarta, promuklo zarevao "Jubi san jubi vašu kćer", ili nedajbože "Nepal, Ganges, Brahmaputra". Znate one Ibričine!? A da ne govorim o neizlječivo edipalnim Dalmošima koji su, s krunicom u lijevoj i bevandom u desnoj, sa suzom u oku, pjevušili "Dobra ti večer, mati moja"... E, sve vam je te pjesme, a još i pokoju drugu, napisao Krste Juras.
Ali to se slabo zna. A zašto je tomu tako? Ivanišević tu nudi moguće objašnjenje: Krste Juras je, naime, brodograditelj, inženjer, doktor je znanosti, u svijetu poznati projektant plovila čija se ubojitost skriva iza eufemizma "plovila posebne namjene"... dakle – piše Ivica – "...koji ga je vrag tjerao da se cijeloga života bavi brodogradnjom!? Da je danju blanjao, a noću pisao, za njega bi još i bilo neke nade. Priča o tankoćutnom kalafatu koji dlijetom oblikuje madire, a olovkom stihove dala bi se nekako prodati. Naš svijet voli romantične mitove o umjetnicima koji su ukorijenjeni u svome podneblju i prošlom svršenom vremenu..."
Ali, umjesto da gradi leute i bracere, Juras se odlučio na gradnju mrkih i čeličnih mrcina s topovima na palubi... e, a ne ide u nas tako. Pogotovo se to ne očekuje od pjesnika. Dobro, mi u Rijeci imamo ono nešto danuncijanskog u ideji pjesničke tolerancije za oružje... ali kako je Krste Juras postao globalnim šampionom gradnje brodova za posebne potrebe, njegovo se pisanje počelo percipirati kao nekakav ishitren i čudan hobi, neprimjeren dnevnom zanimanju. Ipak smo mi kultura na različite načine pred poviješću pogurenih Ivana & Aralica, čija pozicija žrtve skonča u žrtvovanjima čitatelja, a ne Jacka & Londona koji bi ovoga eventualno mogli rasteretiti i, ne daj bože, zabaviti.
No, fenomen Juras meni govori nešto sasvim drugo. Nešto je čudno da u kulturi koja je primarno materijalno orijentirana, šira javnost ništa ne zna o brodogradnji. Konkretno, o brodograditelju koji piše pjesme, a svi znaju za pjesnika koji teše barčice, rezbari polene i drhtavim rukama gura jedrenjake u boce. Nismo li mi ipak nacija pjesnika, duhovan, oduhovljen narod, raspjevana kultura poduzetnika idealista, graditelja svijetova iz mašte?
Možda su stvari otpočetka krivo postavljene. Sjetitimo se samo škole. Tamo su nam govorili da postoje konkretne i apstraktne stvari. Konkretne su bile brojke, molekule, atomi... dok su apstraktne bile bogovi, ideje, pojmovi poput ljubavi... Ali, nije li vama lakše zamisliti Heru kako s kloferom u ruci naganja Zeusa nego atom kako se bjesomučno cijepa... što je dakle tu vama konkretno, a što apstraktno: Zeus ili atom, Hera ili molekula?
Eto nam i mogućeg prostora za Jurasa. Ni tu, ni tamo. I tu i tamo. U prevrednovanju (ne baš svih) vrijednosti. U nekom limbu. Između zanimanja, rodova, tipova brodova, njihovih žanrova, melodija koje oko sebe stvaraju... tako mišljeno; mišljeno u međusvijetu koji se odmiče od kutija ili/ili, sasvim je logično da su sve ovdje otisnute pjesme uglazbljene. Tako istovremeno traju i u knjizi i u izvanjskim prosotorima: i one su, kao i sam Krste, i tu i tamo.
Kad ih u knjizi čitate čine vam se bezvremene, a bezvremene su jer se ne mogu izgubiti u svijetu, a ne mogu se izgubiti jer se pjevaju, a pjevaju se s autorom i bez njega, pa neka ga, neka teše i noću i danju...
Ali budimo do kraja pošteni prema tekstu ovdje otisnutih pjesama: puno bolje znače kada ih se pjeva. Baš kao i "Yesterday"...
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )