Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Andrea Zlatar • 28.01.2010.

Kućne biblioteke i njihova važnost u odgoju novih generacija

Neki sam dan, u jednoj od knjižara u centru grada, bila slučajnim svjedokom  neobične scene. Dok  stojim u redu pred blagajnom, kao rijetki primjerak kupca koji u ruci drži primjerak beletrističke knjige - u odnosu na desetine kupaca, uglavnom izbezumljenih majki koje u rukama gužvaju papiriće s popisima školskih udžbenika, jedna gospođa, na nešto lošijem hrvatskom,  kaže prodavačici da treba neke knjige za stol o Hrvatskoj. Kako molim?, odvraća zbunjena prodavačica. Pa onako lijepe knjige za stol o Hrvatskoj, sasvim normalno odgovara gospođa, malo veće, pokazuje rukom.

Prodavačica i dalje stoji za pultom, u nevjerici. Treći krug razgovora, uz pomoć i potpitanja ostalih kupaca, daje ključnu informaciju - gospođa bi htjela neku monografiju o Hrvatskoj, slikovnu, obično se to kaže "bogato ilustriranu", poput vodiča ili fotografske monografije, po mogućnosti na engleskom ili njemačkom. Prodavačica napokon odlazi do polica, izabire nekoliko knjiga,  pokazuje ih gospođi i onako  usput kaže: "Ma razumijem što trebate, ali zašto stalno spominjete knjige za stol?"

"Coffee-table-books" - iako imaju i svoju stranicu na Wikipediji - očito još nisu osvojile Hrvatsku u dovoljnoj mjeri da bi knjižare bile spremne odgovoriti na taj novi trend - rekla bih - u dizajnu interijera.  Prolistate li, makar i najpovršnije, neki od redovitih priloga naših   novina o uređenju interijera, prvo što ćete primijetiti su takozvane "čiste linije", velike plohe novih i sjajećih materijala, metre i metre metalnih kuhinjskih ploča na kojima ništa ne stoji, ogromne dnevne boravke  u kojima, kako pišu stručnjaci, prevladava minimalistički stil. Jednostavno rečeno,  u tim prostorima nema ništa što bi taj prostor razlikovalo od novouređenog hotelskog apartmana ili poslovnog prostora, sve je ispražnjeno od predmeta koji, nama zastarjelima, predstavljaju ne "ideju doma", već označuju vlastiti prostor.

Topli dom postao je hladan volumen praznine, u kojem knjige i trendovski časopisi, također bogato ilustrirani, imaju svoj zadani kutak, gdje zauzimaju nekoliko kvadratnih decimetara na rubu četvrtastog niskog stolića. Najbolje staklenog ili od nekoga novog materijala koji liči na staklo. Prozirno, hladno, čisto. Bez otisaka prstiju i mrvica, ili nedaj bože dlaka i tragova čaša. Časopisi o jedrenju ili arhitekturi ili techno-uređajima, poslagani jedan na drugi, ni milimetar ne prelazi zadani okvir. I knjige-objekti takvih formata, recimo 32 puta 24 centimetra, ono što ne bi stalo ni na kakvu normalnu policu. O tome se i radi, nigdje polica, nigdje redova knjiga nejednakih veličina, iskrzanih korica, nigdje hrpa odbačenih novina.

Pa gdje ti ljudi drže, na primjer, daske na kojima sjeckaju luk, pitam se gledajući beskrajnu i beskrajno praznu kuhinjsku liniju? Gdje su im novine od proteklog tjedna? Gdje su suvišni papiri, načete kutije s keksima, neplaćeni računi, neodbačene vrećice.... Gledam tako fotografije jednog moderno uređenog stana za potrebe mladog pilota, tako piše, koji svoj prostor oplemenjuje predmetima koje donosi s putovanja. Svaka dva-tri metra možete vidjeti jedan plemeniti kamen, valjda neki mineral, bodež neobičnih oblika, nešto što uopće ne prepoznajem. Posude i prostirke očito više nisu u modi, ili je to ipak rodno osjetljivo pitanje? Možda žena-pilot koja je također uredila stan slijedeći recentne dizajnerske naputke, ipak ima  poneki orijentalni jastučić, ili vazu, ili posudu za voće.  Da mi je vidjeti kupaonicu, ne mogu vjerovati da postoje kupaone  bez niza bočica koje više ne koristite, bez zasušenih lakova za nokte i  mirisa koji vam se više ne sviđaju.

Ali, naravno, nisam htjela pisati o kupaonicama ni o kuhinjama, nego o knjigama, odnosno, o načinu na koji knjige postoje (i stoje) u prostorima u kojima živimo. Početkom sedamdesetih godina, kad su moji roditelji, nakon selidbe u trosobni stan, napokon dobili dnevnu sobu - odnosno sobu koja je "samo dnevna soba", stigao je regal. Kako je stan ipak bio razmjerno malen, a regal velik, odvojen je na dva dijela. Onaj manji - koji je, inače, trebao biti buffet - završio je u sobi u kojoj smo spavale baka i ja, a veliki, jasno, u dnevnoj sobi. Budući da i sada, gotovo trideset godina poslije, stoji na istom mjestu, jer ja nikako da se počnem baviti  uređenjem interijera, mogu izmjeriti koliko je prostora u tom regalu bilo predviđeno za knjige.  Sve zajedno dva i pol metra duljine (od kojih je osamdeset cm pripalo  manjoj sobi),  ali dubine  koja može podnijeti dva dobra reda knjiga.

Moja je mama (nemam svjedoka, ali sigurno je to bila ona) kupila tri kompleta koja su bila dostupna na tržištu: Djela Pearl Buck, Djela Erich-Maria Remarquea, Djela Theodora Dreisera.  Za Dreisera nisam sigurna da je bio komplet, ali "Američka tragedija" bila je sigurno na polici. Uglavnom je sve sivo prema drap, u nijansama korica, izvučeno u prvu liniju regala, svesci složeni po brojevima.  Uz njih, mislim iz tatinih prethodnih rijetkih akvizicija, stajao je i Irving Stone, pa (opet mamina!) "Saga o Forsytima" i  (bogu hvala) "Ljubavnik Lady Chatterley".  Stare pjesmarice i "Sveznadar", što je otac od djeda naslijedio, ovoga puta neću navoditi kao intelektualni alibi, jer nisu zauzimale ključna mjesta na regalu.

U regalu su bile čaše, japanski servis za kavu, prilična količina venecijanskog porculana koja se očito i mami činila previše kič, pa je sve te gondole, figurice  i snježne kugle, sakrila od očiju posjetitelja. Onaj drugi dio regala - buffet koji nije stao u dnevnu sobu, meni je dugo vremena služio kao pisaći stol i tajni ormarić. Strašno mi se sviđalo što se vrata ne otvaraju lijevo-desno već spuštaju gore - dolje. Tako sam mogla urediti svoj prvi literarnokičasti oltar, s bilježnicama, blokićima, spajalicama i nalivperima s tintama u različitim bojama.

Što se velikog regala tiče, ja sam, u nepreglednim satima samoće kad smo otac i ja - ubrzo po preseljenju u stan - ostali sami, mogla i pregledavati figurice,  razvrstavati staklene sloniće po nijansama i veličini,  a jednako tako čitati. Uzmem li u obzir sveščiće "Gričke vještice" koje smo redovito kupovali, kao i dostupnost Dumasovih romana u lokalnoj knjižnici, ti su kompleti knjiga s regala oblikovali moja prva čitateljska iskustva izvan omeđenoga polja dječje literature. Pear Buck i Irving  Stone, Lawrence, Dreiser i Remarque: puno emocija i tragičnih obrata, uglavnom iz nesreće u nesreću (što Aristotel nije predvidio u svojoj teoriji tragedije), likovi koji pate,  trude se i naprežu, padaju i uzdižu se. Ponovo i uzalud, uglavnom. Lijepo sam se naplakala tih godina,  prečitavala neka mjesta sigurna kakvu će čitateljsku reakciju izazvati. Puno snova o sreći i uspjehu, puno američkih priča - naprosto, puno priče. To i je to prvo iskustvo čitanja - knjiga je ono što moraš čitati ne ispuštajući iz ruku dok ne dođeš do kraja. Nema tu računice "svaku večer pola sata prije spavanja", ili "tridesetak stranica dnevno". Uzmeš, čitaš, čitaš i pogineš sa svojim junakom na posljednjoj stranici.

Budući da, kako priznajem, nisam sklona redu i uređivanju, dugo vremena nisam se mogla riješiti tih kompleta knjiga s regala. Postepeno sam ih potiskivala u pozadinu, naprijed su bile nove knjige, nažalost i obavezne enciklopedije koje zauzimaju mnogo prostora, a Pearl Buck i Dreiser i Remarque tavorili su u tmini zadnjeg reda, zajedno s "Knjigom o džungli", "Obalom kostura" i "Kroz pustinju i prašinu". Onda su otputovali u podrum, pa iz podruma u garažu - jer auto ionako nemamo,  malu garažu je prodavao susjed penzioner - a onda iz garaže,  k jednoj poznanici koja je, zbog prisilnih ratnih seobi, ostala bez vlastite biblioteke. Rekla je - svejedno mi je kakve su knjige, hoću ponovo imati knjige.

Ne mogu ustvrditi je li ta prva odrasla lektira, ne baš naročite kvalitete, formirala moje moralne i intelektualne stavove. Da je utjecala, to je sigurno. Da hiljade knjiga u našem stanu, koje uključuju i Bridget Jones i Hegela, i Patriciu Cornwell i Artauda, uopće ne utječu na našeg sina, to sam pak sigurna. Razlog je jednostavan, on ne čita.  Sjećam se, doduše, primjera jedne studentice koja je, usprkos tome što su joj roditelji bili tzv. humanistički intelektualci, knjige posuđivala u javnim knjižnicama, iskazujući tako prezir prema buržoaskom obiteljskom nasljeđu. Mislim da to kod našeg sina nije slučaj, to s prezirom. Više ima veze s lijenošću. Sve do gimnazije je za Kanta i Hegela mislio da su Grci, budući (prema koricama i izdavaču) dijele policu s Platonom i Aristotelom.  Pitao me jednom je li normalno da roditelji drže svoje stvari (misleći na knjige) u sobi od djeteta (misleći na sebe). Malo mi ga je bio žao, ali rekla sam da je normalno. 

U njegovoj je sobi, igrom slučaja, smještena uglavnom feministička literatura, suvremena poezija, Holokaust te dio antičke i srednjovjovjekovne književnosti. S mjesta gdje mu je jastuk na krevetu, direktno je gledao na knjige o Holokaustu i Drugom svjetskom radu. Na zamolbu da baš ne gleda te grozne naslove stavila sam ispred red beletrističkih uspješnica. S tim je valjda lakše zaspati. Redoslijed slaganja tj. natrpavanja posljedica je redoslijeda nabavke knjiga, ništa drugo, posljedica mogućnosti nabave preko Amazona, na primjer. U dnevnoj sobi pretežu knjige koje sam nabavila za vrijeme faksa, dakle, nešto što više predstavlja temelje svjetske humanistike.

Opće je poznata stvar da ljudi koji se bave knjigama, na ovaj ili onaj način, nisu u stanju rješavati ih se.  Poklanjanje je prihvatljivo, bacanje nije. Isto, nažalost, vrijedi i za časopise. Onoga trenutka kad ih spakirate i odnesete na tavan ili u podrum, kao da ste ih direktno bacili u smeće. Kad vam nešto treba, odete u knjižnicu, pa tko će otvarati pakete radi jednog članka iz "Republike" ili "Foruma" iz 1983!?  I onda kad počnete preslagivati knjige, s lažnolicemjernom namjerom "čišćenja", a dobro znadete da to niste u stanju, točka prekretnice je kad prvu knjigu ili časopis otvorite, kad je počnete listati, zapne vam oko na jednom mjestu, pa na drugom ...i  ooopsss! Eto knjige nazad na polici.

S kupovanjem je nešto sasvim drugo. Ne znam je li ta navika u psihijatrijskim studijama označena kao posebna vrsta opsesivnokompulzivnog ponašanja, ali  kombinacija uzbuđenja i panike koji me obliju pri ulasku u neku bolju knjižaru (najbolje inozemnu) nakon teških mjeseci apstinencije  vjerojatno se može usporediti sa svim drugim vrstama ovisnosti, kupnjom cipela ili kockanjem. Bezumno ponoćno klikanje po Amazonu, add to your basket, kad vas nitko ne vidi i uvijek se čini da još petnaestak-dvadeset eura ne može učiniti štetu. Osjećaj krivnje sljedećeg dana ujutro.... Pa recimo da ga rješavam time što dobro operem kupaonu ili složim suđe u kuhinji, ali da bih dirala u sveto carstvo knjiga, to ne. Kada treba farbati stan, već postoje specijalizirani meštri koji farbaju i zidove i stolariju tako da ništa ne miču jer je sasvim jasno da su postojeće police sajlama ljubavi i strasti prikovane za zid, i da ih ništa ne može pomaknuti. Pa ni naš regal iz sedamdesetih.

U trenucima umjerene samokritike takvo ponašanje zovem "mentalitetom hrčka", čak postoji i glagolski oblik, malo nespretan ali zoran u značenju - hrčkarenje. Pisala sam ili sam trebala već jednom o tome pisati.  Hrčkariti - kad bi riječ postojala u rječniku - značilo bi skupljati uporno predmete (svako po svom ukusu)  bez racionalnog razloga. Jer, kome je emotivna relacija racionalno ponašanje? Te knjige, već kad ste u zrelim godinama, količinom i brojem nadmašuju mogućost da ih pročitate. Niti nove prvi puta, a još manje one stare, ponovo. Niste odgojili nasljednika u struci, jer ovi poslovi, nisu ni advokatura ni zubarija ni šnajderaj niti kakva ordinacija ili obrt koji bi se isplatilo naslijediti. Knjige ne odgovaraju standardima suvremenog unutarnjeg dizajna, ne odgovaraju medicinskim standardima jer su bez sumnje skladište prašine, grinja, leptira i kojekakvih izvora alergija i tzv. civilizacijski stečenih boleština.  Oduvijek su kvarile vid i duše mladih ljudi, iako jedna moja kolegica ustrajno tvrdi da se upravo čitajući knjige stječu temeljna vrijednosna stajališta. Čitajući puno različitih knjiga.  Knjige su najljepši ukras u stanu, veli mi muž, ali ih ipak imamo previše, dodaje u nadi da ću se jednom prihvatiti temeljite selekcije.

Ne znam. Kao što ni knjige ne odgovaraju nizu suvremenih standarda života, tako ne odgovaram ni ja.  Sad dolazi jesensko vrijeme, vrijeme sajmova, krasna mogućnost nove i povoljne berbe knjiga. A ono što se zagubilo,  drage knjige čiji primjerak ne možete naći u trenutku kad vam treba - ima i za to lijeka. Kažu mnogi da se nedjeljom na Britancu, za zbilja male novce, po petnaestak kuna, može naći prekrasnih knjiga. Onih na kojima smo se učili živjeti. Pa nije valjda da nedjeljom pijete kavu uz vaš novi coffee-table?

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –