Lana Derkač : Šah sa snijegom
Kada je riječ o riječima, riječ zbirka od riječi zbrka različitom čini samo jedno slovo. Kada je riječ o knjizi pjesama za koju se čitatelj ne može odlučiti radi li se o zbirci ili o zbrci, prostor razlike puno je veći. Nalazi se u cjelini teksta knjige, ali što se horizonta očekivanja tiče - u prostoru između potencijalnog i aktualnog, između rečenog i protumačenog, u diskrepancijama, u nekonzistentosti autorske poetike i kritičara razočarava.
Preciznije, ostavlja ga u prostoru nesnalaženja, jer sve na što se primjedbe odnose ne živi u lošim usporedbama, u ishitrenim metaforama, u lutajućim motivima poput recimo "svemira" Lane Derkač, nego u prostoru između rubno prihvatljivih sintagmi kao što je to, primjerice "anoreksična prašina" s početka knjige te gotovo tautoloških pozicija lirskoga subjekta »parazitski se priljubljujem uz/sjedalo vlaka čiju žustrinu nemam« i prelijepih stihova poput "Zanimljiva je mehanika očiju. / Kad putnici muzu, / tamo gdje vlak susreće oblake / prostor je farme". Ili genijalnih strofa kao: "Adresa smrti je u boci vode koju nisam/popila. / Brojke koje navode dan proizvodnje/i krajnji dan uporabe samo su/neznatno drukčije ispisana osmrtnica".
Poezija gotovo da dopušta apsolutnu slobodu, ali u procesu odmicanja od "običnog jezika" i približavanja "pjesničkom jeziku" autorica bi ipak trebala slijediti logiku, jer tanka je linija i oštar je rub koji djeli smisleno od besmislenog. Primjerice u pjesmi o Sahari koja ne mari za kompas, suočeni smo s doduše retoričkim pitanjem: "... ne mogu naći odgovor/kako se nešto poput Sahare može / tako lako presaditi u ljudsko tkivo / Ni tko bi je i zašto baš tu preselio."
Znam da se ne radi o udžbeniku Gaje Petrovića, ali jednako tako mislim da znam da ako se nešto ne može učiniti, odnosno ako ne postoji odgovor na to može li se uopće učiniti nešto, kako je uopće moguće mislima ići dalje i pitati se kako je moguće da se o nečemu što se "ne može", može dalje razmišljati pitajući se tko bi i zašto učini to nemoguće? Dalje čitamo sintagme s neobjašnjivim formulacijama tipa, "mali paketić"... da bismo naišli na pjesme poput one "O pupanju" i "Slavljenik" koje potpuno zasluženo mogu biti uvrštene u najrigoriznije izbore poezije, jer su napisane savršeno.
Taj prostor-prostor između "malih paketića" i pravih bisera poezije puput "Vjerojatno ga čuju susjedi u trenutku / kad se godina razvodi od sadašnjosti / i udaje za povijest" je prostor koji čitatelja ostavlja i oduševljenim i razočaranim, jer jedna te ista osoba evidentno proizvodi dva registra poezije od kojih je jedan na rubu prihvatljivosti, a drugi naprosto genijalan.
Posebno zbunjuje svemir koji luta knjigom i koji puni stranice njezine rubne prihvatljivosti. Pročitajmo ih zajedno: "...povjerovala sam da su svi titraji svemira/započeli na malom ekranu /u sobi hotela u Županji". Ima još svemira. Za jedan autorica tvrdi da bi mogao biti "ocean nepoznanica", a jednog povjerava noći čiji je isječak "svemirski voajer".
Na stranici 26 pita se "kako su ustrojena parkirališta u svemiru..." Meni se čini da bi trebala biti bez etaža, nenatkrivena, i puna anoreksične prašine koja nije štetna, a i puno je sjanija i jeftinija od one s hladnih radijatora s početka knjge. Svemirska prometala odvojena su trakom magle širine pet centimetara.
Za maglu pak pjesnikinja u lijepo napisanom i uvjerljivom dijelu knjige kaže da, ukoliko joj iznajmi misli i ako magla "pristane da joj bude(m) stanodavka / mogla bi(h) je ekshumirati i čitati/u bilo kojem gradu kad je nema". To! Jer, puno je bolje maglu čitati nego istu prodavati.
Lana Derkač: "Šah sa snijegom"
HDP, 2011.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )