Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 12.06.2011.

Ljerka Car Matutinović : Uzmi me na oblaku

U najtiražnijem priručniku za prepoznavanje, lociranje, transferiranje, uhićenje i eliminaciju vještica kojemu u naslovu stoji da je Malj, piše da vrag u coprnicu ulazi na dva načina: jezikom ili penetracijom. Oba se tiču zavođenja.

Čitatelje ove zacoprane kozmogonije, bez obzira na sugestivne opise autorefleksije i samopregledavanja Venerinih brežujaka, zacijelo će zainteresirati opsjednutost jezikom kojim autorica ispisuje ironične, autoironične, ali i sugestibilne i estetski iznijansirane himne ljubavi. Ljubavi kao kategoriji svih kategorija, kao energiji svih energija, kao sinonimu, odnosno antropo-zamjenici za Boga, božje i božansko, ali i kao praksi ispričanoj iz prve ruke, one ljubavnice.

Svih pet ciklusa knjige čine labirint u kojemu se, naoko, od vremena prije ljubavi, putujući ljubavlju, dođe do vremena nakon ljubavi. Da se putnica ne bi izgubila na putu k samoj sebi, labirint je u posjedu raskršća koja (sve misleći na nesreću Euridike i Orfeja kojemu je, tvrdi vlasnica labirinta, ova tek ratni plijen) refrenski sugerirajući: "Tko ljubiti krene neka se ne okrene" imaju jasno postavljene znake i vodiče. Kaleidoskop lutajućih motiva kroz stanja i manifestacije ljubavi, omogućen glasom "ljuven-muze" koja iza sebe, poput Arijadne, pušta nit "ljuven-versih", ima ove heteronime: ljuven-žubor, ljuven-zrake, ljuven-muke, ljuven-vrt, ljuven-gartlic (ne za čas kratiti, više za patiti), ljuven-čašu...

Čitateljica, ako naravno slijedi upute za uporabu, u šetnji labirintom u kojem se od ljubavi ne gubi, nego njom vođena, zapravo pada u iskušenje da upravo u času kad i na mjestu gdje je ljubav dovede u stanje da bude sva izvan sebe, ova dođe na se. Nije isključeno da ju, ako joj misli nastane mudre & lude djevice, pomuči i sljedeće pitanje: "Koje će živjeti duže, one mudre što bez ljubavi služe ili djevice lude što sveudilj, od davnina, za uljem ljubavi žude?". Nažalost, taj se odgovor ne dobija nama poznatim oblicima spoznaje, jer kada to ove saznaju, već su negdje drugdje. Bez obzira uzima li ih netko na oblaku ili ne, one nama tu i sada više ništa ne mogu reći. Ali, baš zato je tu poezija. Da nam se, čim progovori, obrati iz onkraja.

Ova je knjiga partikularan dokaz za univerzalnost takvog spoznajno-estetskog zahvata. Jer, kad govori o vremenu govori iskustveno iz vremena, a simbolički progovara izvan njega. Jednakovremeno je i tu i sad i uvijek i nekad i prije i poslije... tri mjeseca, tristo trideset i tri sekunde i tri stoljeća... Ovo nije zapis memorije ljubavnice tijela i jezika. Nije zapis iz retrovizora, jer "tko ljubiti krene neka se ne okrene...", već je vanvremensko i svevremensko svjedočanstvo zatravljene pjesnikinje koja na kraju knjige to iskazuje kontekstualno kontradiktornim zaključkom: "nakon ljubavi imamo lažan osjećaj da smo sve preživjeli a ne znamo zašto".

Ali, cjelina knjige, taj labirint s ljuven-putokazima govori o nebitnosti takvih utvara. Jer ako je osjećaj taj lažan, dakle, ili nismo preživjeli, ili, što je ovdje puno bliže istini (koja je i Platonu i Pavlu bila inačica ljubavi) da nema "nakon ljubavi". Ima "samo" u, uz, pored... ljubavi, no nikad prije, i nikad nakon.

 
Ljerka Car Matutinović: "Uzmi me na oblaku"

Stajer Graf, 2010.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –