Ljerka Car Matutinović : Vrijeme punog mjeseca

Konceptualni, značenjski i literarno-izvedbeni okvir ove knjige, nekad obasjane a nekad zakrite Mjesecom koji se kao Zemljin suputnik i motiv-satelit u njoj izrijekom pojavljuje u 15 pjesama predstavljen je u obliku zrcalne igre. Igra je to vida i uvida. Život koji se u njoj razotkriva i sabire neodoljivo podsjeća na proces čitanja. Čitanja, naravno pjesama, ali i autorice same. Ne kao ključarice značenja, ne kao autorizatorice njezine poetike, nego kao angažiranog subjekta ispovijedanja koji se čitatelju, samo naoko zakriljen u igri svjetla i sjene, zapravo nudi bez zadrške.

Uvjerljivi egzibicionizam tijela u tekstu polučuje tijelo teksta koje, poput vodiča s ključem za sve male bitne tajne, sustavno otključava vrata vremena koje je tijelo oblikovalo i zasada ga dovelo u točku sjećanja, refleksije. No, ima tu još jedan element čitanja, a to je čitanje kao branje. Nije slučajno da ga naši zapadni susjedi, Slovenci, baš tako i zovu. Čitanje i jest branje iz prethodno razasutog materijala ponuđenog oku, srcu i umu (ne nužno ovim redom) - gradbenog materijala života koji se ovdje bere. Ubire ga sjećanje, jer ono je, autorica kaže, "oblik života".

Sortirajući najprije ubrane pa u memoriju "pohranjene obmane", sreće, razočaranja, ljepotu i bol... koje, budući da su »lakovjerne i popustljive«, sjećanje sortira i građi života aposteriorno daje smisao. Zanimljivo je da se 32 stranice dalje, u obliku zaključka, javlja pouka sjećanja: u igri svjetlosti i mraka (mraka čiju stravu autorica ublažuje intimizirajući se s njim i nazivajući ga kmicom) postaje osviještena i subjekt poetike sjećanja govori: "Ne pobjeđuju jači već oni što se/ prilagode tajni sjećanja bez snova...".

Ovo ne znači da pobjeđuju slabiji. Poništavajući maskulinisitčki mit snage i moći, ukazuje na Havelov koncept moći nemoćnih i onaj Vattima koji govori o snazi slabe misli i moći prilagodbe na život koji, ka kraju krajeva, i ne haje previše za nas koji njime i kroz njega putujemo. A što koristimo za zaštitu naše uvijek nekako i negdje prokockane nevinosti (koje možda nikad i nigdje nije bi bilo). Kako tko.

Ljerka Car Matutinović koristi knjige: njima oblaže svoju dušu, s njima je postojana, ostaje definitivno pri svome i u toj podstavi za dušu, kako kaže, u izostanku izbora, ili u najboljem od ponuđenih joj izbora, knjigama poništava "odmak između (nje) i stvari" te "prašinu s knjiga vjerno udiše(m) i usisava(m)"... knjige su njezin "obuzeti okorjeli imunitet". I sve to gleda neka, kako ju je jednom imenovala književnica i urednica Jadranka Pintarić "luda luna" koje je i Ljerka kao mjesečarka života, dio. I dok se utapa u lirici, autorica pjeva putenost nostalgije, tijelo od krvi i mesa uranjajući u mjesecom erotizriano i burom uznemireno, za prijem tijela pripremano more, koje je i univerzalno, ali i Ljerkino ishodište i mjesto povratka.

I na kraju, u ovoj knjizi, sve se penje iz tame u svjetlo, oponašajući platonistički model spoznaje (sjećanja). Prolazi između nizova trenutaka svakodnevica i njezinih otkucaja koje ili proizvodi samo srce, ili se ovi pak odbijaju od pločnika i uličnih trgova. Upisuju se u vrijeme i svakom njegovom trenutku daju ime.

Kroza sve to "bezimena i sama" putuje Ljerka, snažna i slaba, svjesna "kumira, kumordinara, komornika i kulturtregera", ali i slijepa na krhku moć njihovih fantazmi kadgod ih iza ugla zaskoči postojanost sjećanja.

Ljerka Car Matutinović: "Vrijeme punog mjeseca"

DHK, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )