Ljuba Arnautović : Lipanjski snijeg
Nesretno je i neoportuno biti svoj i sam u gadnim vremenima, a takve su i 1920-e i 1930-e i 1940-e godine u romanu "Lipanjski snijeg" („Junischnee“, 2021) Ljube Arnautović, bečke radijske novinarke, prevoditeljice za ruski jezik i plesne pedagoginje. Arnautović je debitantskim romanom „U tajnosti“ („Im verborgenen“, 2018.), književnim omažom njezinoj baki, socijalističkoj aktivistkinji, ušla u uži izbor za nagradu „Österreichischer Buchpreis 2018“; "Lipanjski snijeg" („Junischnee“, 2021), njegov svojevrsni nastavak, čitamo sada u Leykamovom izdanju, u prijevodu zadarske germanistice Slavije Kabić.
Autobiografski roman koji autorica posvećuje svojoj sestri Larisi dopunjen je historiografskim izvorima, izvacima iz dokumenata, iz policijskih i sudskih zapisnika te zatvoren selekcijom fotografija iz autoričina arhiva, koji ovoj literariziranoj biografiji udaraju pečat autentičnosti. Ova privatna pripovijest izoštrava apstraktne daljine, prostorne i vremenske, ruske pustare i minula desetljeća, omekšava žanrovske bridove i usitnjava tematske monolite, „poosobnjuje“ povijest, individualizira kolektivnu traumu Europe. Interesi i afiniteti na stranu, nije joj lako odoljeti jer prevrtljiva je, zapetljana, živa; da, neki životi luđi su od filma.
Lipanjski snijeg
Jevgenija, Anastazija, Nina, ženska linija jedne obitelji, tri su to naraštaja uvezana vertikalnim prijenosom nekih ne najsretnijih impulsa, nekih nimalo oportunih osobina, naime strašću, nepotkupljivošću, integritetom. Jasno je, ako si žena i još u ruskoj provinciji, bez miraza i obiteljskog zaleđa nijedno doba ne pruža šansu za blagostanje i ispunjenje, zato bi malo kalkulacije, recimo, pametna udaja kao zalog za izbavljenje iz prigradskog blata doprinijela lakoći življenja ne samo vlastitog nego i onih koje će doći.
Ninina baka, međutim, a za njom i mama – jer njima očito nije bilo do statusa i lagodnosti, nego do emocije, istine pa i ljepote – za muževe nepokolebljivo odabiru mladiće bez imetka, čime se u startu lišavaju prosperiteta. Jevgenija, djevojka iz bolje kuće u kojoj je bilo i odvjetnika i upravitelja kneževskim posjedima, zbog te „nepromišljenosti“ gubi nasljedstvo, ali i očevu podršku, njena kći Anastazija, već obilježena majčinom pogreškom, zbog udaje za naočitog, solidnog, ali siromašnog dečka ostat će bez mogućnosti da ikad za sobom ostavi zaostali rub Kurska i staleška ograničenja. Evidentno je, ovo je ultimativna ženska, štoviše, feministička priča, čak i ako kao takva u svom ishodištu nije mišljena.
Obje se dakle, i Jevgenija i Anastazija, svaka u svom vremenu, ponašaju sasvim suprotno vršnjakinjama za koje u romanu čitamo da jurišaju u napredniji, urbaniziraniji dio grada, ali nijedna od njih ionako nema ništa zajedničko s djevojkama svog porijekla i dobi, svaka je čuđenje u selu; Jevgenija posjeduje iscjeliteljske sposobnosti, na pomoći je susjedama, ali time se ne hvali, o tome šuti, Anastazija nema obrve, ali zato, za ono doba pogotovo začudno, ima deset godina mlađeg muža koji je njome, stamenom i ozbiljnom, opčinjen od djetinjstva.
Njihova će Nina pak učiniti slično, pobjeći s kapitalističkog Zapada gdje se „dobro“ udala (napokon i toga da bude u toj familiji!), ali nikad se neće ugnijezditi, prihvatiti jezik i mentalitet u tom Beču gdje će biti povređivana i ne jednom prevarena, pa će u više navrata bježati natrag u glib i neimaštinu, ali u svoje i k svojima, majci, kolegicama iz tvornice, u poznate običaje, okuse, mirise. Vratit će se, jedva dočekavši, u Rusiju koja ju je kao djevojku praktički na prevaru poslala u gulag, ne doduše kao zarobljenicu, nego kao kuharicu, u zemlju koja će joj mnogo kasnije, kao samohranoj majci omogućiti stabilno zaposlenje i miran život bez društvene osude.
Četvrta je u transgeneracijskom slijedu Ljuba, pripovjedačica ove neobične rusko-austrijske priče, odnosno autorica romana o kojem razmišljamo i razgovaramo. Djevojčica iz romana, rođena 1954. u Kursku, a kojoj su ime nadjenuli u spomen na njenog izgubljenog strica Slavoljuba, Ljuba je Arnautović, koja je odlučila ispripovijedati turbulentnu prošlost vlastite obitelji, do te mjere nevjerojatnu da ni u jednom trenu nećemo posumnjati da nije realna, ovakvo nešto naprosto nije moguće izmisliti.
Dok ruske žene u romanu postupaju vrlo samosvjesno, zaljubljuju se ne mareći za posljedice, da bi poslije te partnere ostavljale, pa nastavljale s djecom same (Nina), Ljubina baka s očeve strane, austrijska revolucionarka Eva Beneš, predana je društvenom angažmanu. Baka Eva, između ostalog, skrivala je djecu kolega iz Republikanskog obrambenog saveza i pred buktećim nacionalsocijalizmom otpravljala ih u prijateljsku Moskvu, na sigurno, te zbog svog djelovanja tijekom rata bila proganjana i zatvarana. U miru će joj biti važno dalje se školovati, s prijateljicama stoga održava kružoke gdje srčane i uporne, zajedno uče.
Započela sam sa ženskom lozom obitelji Ljube Arnautović jer njih vidim kao ključne protagonistice, ipak, glavnina romana koji nije dug, ali toliko je nabijen zbivanjima i obratima da nam se čini višetomnim, podređen je muškim članovima, ponajprije Karlu Karliju Arnautoviću, Ljubinom ocu Bečaninu, njegovom nesvakidašnjem odrastanju u političkoj emigraciji i potrazi za nestalim polubratom Slavkom. Je li itko od nas znao da je u Moskvi postojalo gotovo pa luksuzno prihvatilište za djecu austrijskih ljevičara, a gdje su ona neko vrijeme živjela i školovala se u komunističkom duhu, zaštićena i mažena, u uvjetima neusporedivo boljim od tadašnjih ruskih prilika?
No po povratku s ljetovanja na Krimu, djeca sa svojim odgojiteljima zatječu ispražnjen „Dječji dom br. 6“ i tu za njih kreću nevolje bez kraja. Nacistička Njemačka kojoj je Austrija u međuvremenu pripojena, udarit će na SSSR čime je raskinut pakt o nenapadanju sklopljen između Hitlera i Staljina dvije godine ranije, a maleni Austrijanci iz povlaštenika odjednom se promeću u narodne neprijatelje, stariji među njima dobivaju i radnu obavezu. Karla zauvijek razdvajaju od njegovog velikog brata Slavka, pa će dječak iz novog, neprikladnog, smještaja uskoro pobjeći, potucat će se kao beskućnik, krasti hranu dok ga ne uhvate, tada slijedi popravni dom, zatvor, na koncu radni logor.
Nina svog supruga upoznaje upravo u gulagu, romansa iz Sibira rezultirat će nakon privremenog razdvajanja brakom, najprije sretnim, i rođenjem dviju djevojčica, no od onih je to ljubavi koje gore u kaosu i na adrenalinu, a kad se izvanjske okolnosti normaliziraju, dolazi do hlađenja, dubinskih neslaganja i ponavljanih razilaženja.
Besmisleno je prepričavati kompleksna intimna i društveno-politička previranja koja nalikuju višesezonskoj seriji bez praznih hodova, s brojnim (pod)slojevima i rukavcima, ali ima smisla uzeti roman koji možda nije spektakularno poetiziran, naprotiv, napisan je izvještajno, ekonomično i linearno i baš zbog toga brzo je čitljiv, ali i efektan. Priča je stvarna, istodobno i teško vjerojatna, nezamislivo je što su Ljubini bližnji proživjeli, a kroz taj kompendij osobnih (ne)zgoda prelamaju se grandiozne povijesne epizode i dalekosežne mijene – od razdoblja Drugog svjetskog rata u Austriji do Staljinove smrti u SSSR-u.
A snijeg u lipnju? Iz slikovitog naslova ispada vatasto sjeme topole, a taj nježan prizor povezan je s ruskim običajem, drevnim i lijepim; kad se ondje rodi djevojčica, očev zadatak je da posadi brezu kako bi kći rasla kao to stablo, suptilna, a otporna i čvrsto ukorijenjena. Mladi tata Fjodor zabunom će umjesto breze u njihov vrt donijeti mladicu topole, a takva je, rekla bih, barem u ovoj knjizi, i Nina Bočarova, Ljubina mama, drugačija i iznenađujuća.
I ovaj je roman poput topole, poput Nine, nešto što je sudeći po tekstu na koricama ukazivalo na korektnu, ali predvidljivu, otprije u raznim varijantama znanu sagu o raspršenoj građanskoj obitelji na prijelomu epoha, pokazat će se knjiškom avanturom za pamćenje. Dopustite Ljubi Arnautović da vam pripovijeda, sreća je što smo u prilici poslušati njenu priču.
Lipanjski snijeg
- Prijevod: Slavija Kabić
- Leykam international 03/2022.
- 272 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533401409
Ljuba Arnautović, austrijska književnica, prevoditeljica i novinarka, u romanu 'Lipanjski snijeg' (Junischnee, 2021., na hrvatski prevela Slavija Kabić) pripovijeda svoju vlastitu, austrijsko-rusku obiteljsku priču, opisujući kako u 20. stoljeću diktatorski režimi i politička samovolja određuju tragične sudbine milijuna običnih ljudi...