Ljuba Lozančić : Slavlje na pučini

Ako je poetska konstatacija o svijetu »malih laži velikih razmjera koje ne mogu popraviti niti bjesomučne molitve gospi« ne samo poetski sugestibilna nego i točna, te ako se (prozvana) pjesma brani »oblikovanjem primljene građe u pomalo nadrealnu izbu koja postaje mjesto dinamične metamorfoze...« pitanje koje čitatelj »Slavlja na pučini« Ljube Lozančić, u čitanju usmjeren mišlju s klapne, Marka Pogačara, može postaviti, je: da li je otklon od »generacijski stvarnosnog« zapravo »novi« generacijski esencijalizam koji se, katkad i nesvjesno, a u pravilu, po inerciji žanra književne kritike očekivano mimikrira u »nadrealno?«

Zamjetan je naime generacijski bijeg od rigidnosti teorije i disciplinarno kulturološki »šverc« neprobavljene-a-uvijek-dobrodošle (barem kao interpretacijska protetika) teorije u domene kulture, politike, primijenjene kritike... rezultat kojega je katkad hipertrofija interpretacije, čija je slabost zaobilaženje teksta na kojega se odnosi. Ne govorim konkretno niti o knjizi Ljube Lozančić, niti o komentaru Marka Pogačara: govorim o vremenu kojega su oni djeca, a i o »grijesima« nas koji smo vlastito djetinjstvo u svijetu koje je pratilo odrastanje u slovima, nehotično neopravdano i naivno, uzimali zdravo za gotovo i tako dio ovoga o čemu oni danas pišu, baš njima ostavili u naslijeđe. Jer svijet je uglavnom isti. A ni mi se ne mijenjamo baš tako brzo kako to volimo prikazivati.  

No, vratimo se esencijalizmu. Okvir ove knjige (onaj koji u sebi, baš kao Babuška, sadrži one manje okvire) dade se pozicionirati između dva fragmenta-jednom već rečenom, o bjesomučnim molitvama Gospi, i drugom, koji demistificira uslišenje, »i tako si tašti starci/bacaju legende u oči/dok uslišenje molitvi/izvlačeći broj za šaltere/shvaća da će morati/još dugo čekati.«

Poetska rezignacija ovdje pretpostavlja da postoji nešto izvan i prije jezika, nešto esencijalno i bitno trajnije od vremena u kojemu, kako to ne jedna suvremenica bilježi, toga više nema. A sam nonšalantan i zaigran stav, taj generacijski bijeg u »nadrealne izbe«, čini se, gubi igru epohalne konstatacije i, umjesto da poentira na vremenu koje dolazi nakon što je iz njega izbjegao subjekt, lamentirajući poetizira izostanak esencije, izostanak jedne vječne, nepromjenjive, čovjeka jedino vrijedne... Istine. Pa bila to Gospa, ili Uslišenje.

Ono najljepše i epohalno najalarmantnije ove knjige je gradacija nemogućnosti konstruiranja identiteta u svijetu koji identitet ne razlikuje od procesa identifikacije. U svom najpoželjnijem obliku, s grupom. Stupnjevani, ali ne i linearni, put lirske nje kao da traži formulu za »kako dalje.«

Put počinje prijedlogom »Kako bi bilo da krenemo ispočetka/ne osvrćući se na oprošteno?« (Pomirenje). Spoj osobnog i grupnog u potrazi za pravom na sutra, optimističan je. Osobno i generacijsko iskustvo nekoga poput Ljube Lozančić, s pravom upućuje apel svijetu od kojega očekuje da komentira samoubilačku kulturnu mantru koja nas kroz povijest lijepi na marginu kojoj smo čak i mi, na nju nalijepljeni, dojadili. A ta je (mantra ne margina) sljedeća: Ako je ključ naše budućnosti u našoj prošlosti, čemu onda poduzimati bilo što?

Odavde treba otići! Bez obzira na to odnosi li se »ovdje« na konkretan prostor, ili »samo« na vrijeme. Jer nije važno, ide li se u San Diego, Grad Anđela, ili bilo gdje, važno je naći nekoga tko bi (s tobom) išao (Strojovođa). Jer, kako sama pjesnikinja kaže, nije uvijek lako znati niti tko si ta ti koja s tim za kojega je »najbolje to što bi išao« putuje: »a na slici sam bila ja./Tko ja?/Ja od prije?/Ona./Ne, nego ti.« Iako nije lako znati tko je točno (su)putnica, nije za zanemariti činjenicu da ma gdje netko otišao, uvijek na put nosi samoga sebe.

Toliko o iluziji odmora. A i onaj što je, tko zna koji po redu, pokušao pobjeći od mržnje i smrti i koji je mislio da je ubadanje noževima umotanim u plišane igračke nešto strašno... evo ga sada u LA-u gdje se prodaje za kebab.

Put od osobnog do grupnog ja ionako se ne tiče mjesta. Bezdomnost je ipak egzistencijalna kategorija koja je omogućila pjesnički izričaj u ne jednome vremenu: »Tu sam gdje jesam./Dom je ondje negdje.« I evo nas kod pomoraca. Njihova adaptacija Cicerona kaže da život bez plovidbe nije život. Navigare necesse est, ponavlja Ljuba, znajući da je produktivni zaborav preduvjet za život, pa »obećava«: »brzo ćemo voziti/idemo sve zaboraviti.«

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )