Lucija Butković : I moja generacija, i sve naredne, bit će emotivne žrtve rata
Lucija Butković rođena je 1991. godine i pripada generaciji koja želi postaviti svoja pravila. Studentica je filozofije i komparativne književnosti iz Zagreba, ime poznato čitateljima književnih časopisa u kojima surađuje pišući recenzije i osvrte na književna događanja.
Osvojila je Nagradu "Na vrh jezika" za 2016. godinu za najbolji rukopis zbirke poezije, autora/ica do 35 godina starosti. Njezin stih ozbiljan je i promišljan poput njezinih stavova, kao da ga je napisala mnogo starija osoba, u što se možete uvjeriti i sami na stranici Kultipraktika koji donosi nekoliko njezinih pjesama.
Sandra Pocrnić Mlakar: Je li ovogodišnja nagrada Na vrh jezika za poeziju bila iznenađenje, s obzirom da na natječajima sudjelujete i sa svojom prozom? Osjećate li se više pjesnikinjom ili prozaisticom?
Lucija Butković: Da, nagrada mi je bila iznenađenje i velika čast. Još uvijek mi je nevjerojatno da je žiri tog kalibra odabrao baš moju poeziju, pa se nekako nespretno i sramežljivo tome prilagođavam. Budući da prozu jako dugo nisam pisala, poezija mi je trenutno sigurniji teritorij. Što se tiče statusa pjesnikinje ili prozaistice, recimo da se doživljavam pjesnikinjom, iako o sebi rijetko razmišljam u tako definiranim i ozbiljnim terminima.
U vašim pjesmama, a i u prozi, povremeno bljesne motiv rata. Kako ste doživjeli rat, obzirom da ste bili dijete kad je završio? Jesu li obiteljske ratne traume o kojima pišete autobiografske?
Pitanje (auto)biografskog je uvijek zanimljivo kad je riječ o fikciji. Naravno, sijevne neki motiv ili situacija koju zatim pokušavam artikulirati, ali na kraju fikcijska forma postaje žilavija od stvarne. Što se rata tiče, moje iskustvo je skromno, svodi se na prekidanje crtanog filma Pustolovine Toma Sawyera na zvuk sirene i odlazak u podrum, ali tako je uglavnom bilo u Zagrebu. Sve ratne traume koje poznajem su, srećom, posredovane. Ipak, i moja generacija, i sve naredne, bit će emotivne žrtve rata dok god imamo vlast koja svojim vrijednostima i potezima vozi u rikverc. Prema prošlom ratu, a moguće i nekom sljedećem.
Da sada produbim svoj odgovor – kad pišem o ratu, pišem o svom doživljaju rata, hrvatskom ratu-mitu, o novim oblicima rata koji se vode na rock-koncertima i šetnicama Nice i Stockholma, ali i drugdje, gdje prestaje naša europska solidarnost. Pišem, moglo bi se reći, o ideji, trajnosti i varijacijama rata.
Žice, trnje, naboji, stanice, džepovi puni kupusa – u stihovima formulirate strepnju i neugodna sjećanja, a kad spominjete ljubav ona je u negativnom kontekstu. Dodir je uskraćen ili je odbojan – „još uvijek te ne volim dovoljno da bih ti ugrijala lice“, „ne postoji sredovječna ljubav“… Je li oprez prema izražavanju pozitivnih osjećaja prolazna faza ili pak životni stav?
Nisam o tome ranije razmišljala, ali vjerojatno ste u pravu kad spominjete negativni ton pjesama. Sreću valjda ne kanaliziram na takav način. Što se ljubavi tiče, ona je u pjesmama često prisutna u toj sirovoj, biografskoj formi. Dakle, nije to oprez prema izražavanju pozitivnih osjećaja, a ni životni stav, nego stvar trenutka u kojem je pjesma napisana. No, to je i stilski izbor. Roland Barthes napisao je da je govorni aparat dodirni aparat. Mislim da se to može primijeniti i na poeziju – ona mora istovremeno stilski očuđivati i dodirivati čitatelja. Zato pokušavam kombinirati začudno i banalno, pjesmu, često i vrlo nasilno, vratiti na zemlju kad postane previše umjetna.
Koje autore/ce čitate, može li se reći da je netko od njih i formativno utjecao na vaše pisanje?
Oblikovale su me različite knjige i poetike, pa ne bih točno znala reći koja je izvršila najveći utjecaj. Da počnem nabrajati najdraže knjige, one uopće ne bi upućivale na moju poeziju... Utjecaj se vjerojatno formirao između žanrova, ali i između književnosti i glazbe. Dok pišem poeziju, često slušam glazbu jer mi daje ritam ili ga pak razara, ovisno što u tom trenutku tražim. Ondjaki (mladi i nagrađivani angolski pisac, gost ovogodišnjeg FEKP-a, op.ur.) je u pogledu ritma jako zanimljiv – on sljubljuje prozu i poeziju, igra se tradicijama i interpunkcijom... U prijevodu, ne igra na sigurno, ali dobiva, zbog čega po drugi put čitam tu prekrasnu knjižurinu.
Osim poezije pišete i priče, recenzije knjiga i osvrte na promocije knjiga za književne časopise. Zašto pišete? Nastojite li pisanjem djelovati na svijet ili su motivi za pisanje isključivo intrinzični?
Vjerujem da sam počela pisati iz nekog impulsa koji više ne mogu smjestiti ni datirati. Iz ljubavi prema čitanju rodila se ideja da bih nešto suvislo mogla i napisati o tim knjigama, ali tek mi je studij komparativne književnosti dao samopouzdanje da to i učinim. Urednici koje sam putem upoznala nevjerojatno su mi pomogli u uređivanju teksta. Naravno da ne mislim da ću svojim kritikama promijeniti svijet, one su hommage svjetovima koje zatječem u tim knjigama i koji, naposljetku, izgrađuju i mijenjaju moj svijet.
Dakako, što sam starija, gledam i neki širi okvir, bitno je raditi za kulturu i na kulturi svim raspoloživim sredstvima, pogotovo danas. Osvrti na kulturna događanja su manje zahtjevne forme koje napišem ako me neki književni događaj posebno zanima, a priče, kao što sam rekla, više ne pišem.
Poezija mora istovremeno stilski očuđivati i dodirivati čitatelja. Zato pokušavam kombinirati začudno i banalno, pjesmu, često i vrlo nasilno, vratiti na zemlju kad postane previše umjetna.
Prozirni
Irački Krist
Kako objašnjavate aktualni trend sve većeg broja žena u književnosti koje osvajaju književne nagrade? Osjeća li vaša generacija, rođenih nakon devedesete, ravnopravnost na književnom polju?
Ovisno kako definirate riječ trend – ako je to smjer razvoja (u smislu medijske vidljivosti, ne autorske kvalitete), onda potpisujem vašu rečenicu. Ako je opterećeno konotacijama atraktivnosti i efemernosti, onda se ne bih složila. Rekla bih da su nagrade rezultat dobrih rukopisa, neopterećene rodom autora. Što se tiče generacija nakon devedesetih, one su izborile svoju ravnopravnost. Grupe poput 90+ (Bojanić, Razum, Majcenović, Mitraković, Vukotić, Pavlović) i projekti poput Tko čita? (Škare, Popović, Šeparović) promiču mlade, zanimljive autore na regionalnoj razini i, čini mi se, sve zapaženije.
Studirate komparativnu književnost i surađujete s brojnim književnim časopisima. Jesu li mladi ljudi koji se okupljaju oko časopisa i na studiju komparativne isto tako poput vas aktivni u književnim časopisima i na natječajima? Gdje nalazite sugovornike, kritičare i publiku?
Kada to tako formulirate, zvučim si preozbiljno. Trudim se što više objavljivati, ali ja sam početnik u području književne kritike. Na svim portalima s kojima sam surađivala prisutni su i komparatisti – portal Booksa.hr, recimo, nudi izvrsne književne kritike, a Muf dopušta i eksperimentiranje s tekstualnom formom, ali podrazumijeva ispitivanje rodnih momenata u popularnoj kulturi. Književne kritičare i sugovornike pronalazim u istim ljudima – to su moji prijatelji različitih interesa i navika, ali sličnih poroka koji nas u momentima kriza u razgovoru najbolje povezuju.
Svjedočimo intenzivnoj festivalizaciji književne scene... u kratkim razmacima, čak se i terminski preklapajući, posljednjih nam se tjedana dogodilo nekoliko festivala, od Zagreb Book Festivala preko FEKP-a i Vriska do Festivala Prvi prozak... Što vama, kao mladoj autorici, znače takvi festivali, pretpostavljam da ih posjećujete?
Da, festivali su jako pozitivna stvar. Meni su oni uvijek spajanje ugodnog s korisnim. Slušate dobre autore, pa nastavite s druženjem... Ove godine su mi otkriće bili Ondjaki i Hassan Blasim na FEKP-u. Ondjakijev roman "Prozirni" mi je jedan od dražih koje sam pročitala ove godine, a Blassimovu zbirku kratkih priča "Irački Krist" jedva čekam uzeti u ruke. Prvi prozak na vrh jezika je zanimljiv jer uvodi potpuno nova imena na književnu scenu, a iza njih su redovito hrabri i svježi prozni i pjesnički glasovi. Na mene je nagrada djelovala jako stimulativno, sad sam redovito uz svoju poeziju.
A što vam kao mladoj autorici znači nastupiti na Festivalu Prvi prozak?
Nastup na festivalu mi znači i uzbuđenost i odgovornost i sreću, trenutno vrlo čudno pomiješane. Znači, a to me jako veseli, i druženje s ljudima sličnih interesa, neko razmjenjivanje iskustava.
Zamjena pozicije u „publici“ s onom „na pozornici“... imate li tremu, koliko su vam draga javna čitanja?
Javna čitanja su mi jako draga, ali kad je netko drugi u glavnoj ulozi. Ne volim pretjerano javne nastupe, ali imala sam dovoljno vremena da se pripremim na tu situaciju. Meni je najveći problem tog trenutka izvedbe, tišine, nepovratnosti.
Kakvi su vam planovi, što dalje nakon završetka fakulteta? Biste li voljeli baviti se profesionalno pisanjem, bilo književnosti bilo tekstova o književnosti ili umjetnosti (ako opstanu prostori koji će takve tekstove i dalje objavljivati)?
Naravno, ako bude mogućnosti i prostora, voljela bih se i dalje baviti stvarima kojima se trenutno bavim. To su mi bliske, prirodne stvari.