Ludwig Bauer : Zapisi i vremena Nikice Slavića

Ludwig Bauer prozaik je prepoznatljivog i dosljednog stila – njegovi romani hvataju se u koštac s poviješću i pojedincima u njezinim vrtlozima, odlikuju se vještim fabuliranjem, izbjegavanjem bilo kakvog dociranja ili «navijanja» koje bi proizašlo iz «učiteljice života» i često su začinjeni ironijom prema konceptu klasičnog povijesnog romana. Naslovi kao što su «Kratka kronika porodice Weber» ili «Partitura za čarobnu frulu» spadaju u svojevrsne klasike toga žanra, sa središtem u obiteljskim i sudbinama pojedinaca koji nisu jaki, povijesni likovi o kojima pišu službene povijesti.

Bauerov novi roman, podnaslovljen kao hagiografija, mijenja tu formulu jer povijesti pristupa iz drugoga kuta, čak i s ponešto drukčijom nakanom – «može li se istinskog čovjeka prikazati kao istinskog sveca?», kako je to pribilježeno na kraju predgovora koji čini sastavni dio romana. Nikica Slavić, «istinski» je čovjek, publicist i novinar kojeg je Bauer poznavao i na osnovu čijih privatnih zapisa piše roman. U uvodnom dijelu, tako, poput brižnog historiografa i biografa, Bauer posve razotkriva metodu i ciljeve pisanja romana, kao i vlastitu uronjenost u cijelu priču, što do sada nije bio slučaj.

Nikica Slavić hagiografski pristup zaslužuje svojim čvrstim moralnim opredjeljenjima i žrtvama koje je bio spreman zbog njih podnijeti. Potomak bogate kninske trgovačke obitelji, oduvijek senzibiliziran za socijalne nepravde, postao je jedan od predratnih ljevičara-idealista, kasnije partizan bez puške, koji je pravdu na svoju štetu nastavio tražiti i nakon rata i uspostave socijalističkog poretka, što ga je koštalo višegodišnjeg boravka u jednom od najnečovječnijih logora, Golom otoku. Slavić, kakvim ga prikazuju njegova vlastita svjedočanstva i autorovi komentari, bio je nesklon bilo kakvom kompromisu i vjeran isključivo vlastitim načelima, neprilagodljiv i nesalomljiv, dakle opasan za sustav u kojem je živio.

Bauerov roman, čija gotovo polovica ako ne i više, počiva na autentičnoj građi zapisa iz ostavštine koji su potom interpretirani, nadopunjavani i komentirani, zapravo je mnogo više faction nego fiction, pa se roman čita prije svega kao dokument jednog vremena iz prve ruke, koju nenametljivo nadopunjava ona druga, biografova (ili hagiografova). Takav roman ima smisla i iz razloga što je Slavić za života pisao i pripremao knjige koje će jednog dana objaviti (među njima i zbirku pripovijesti), što mu nije pošlo za rukom, ali je Bauer taj koji daje u njih uvid.

Ovdje prezentirani Slavićevi zapisi ne otkrivaju ga kao velikog pisca, već kao čovjeka čije zapisivanje funkcionira kao otpor zabrani govora i cenzurama, kao svjedoka vremena koji je unatoč strahotama ostao lucidan i duhovit, te kao dobrog poznavatelja filozofije koji će često pozvati u pomoć humanističke mislioce, iako bez formalne naobrazbe toga tipa. Nikica Slavić je u medijima koncem 80-ih i početkom 90-ih, kad su neke istine konačno počele izlaziti na vidjelo, prepoznat kao prvi hrvatski antidogmat, no Bauer mu u ovome romanu daje i neke druge karakteristike.

Kao i mnogi drugi pisci koji se upuštaju u povijesne teme, Bauer polazi od teze kako se ono što nije zapisano nije ni dogodilo, odnosno stvaranja istine kao glavnog poriva za pisanje proze. Ako ćemo iskreno, ovakva «dokumentaristička» struktura romana išla je na uštrb Bauerova pripovjedačkog dara koji je morao biti utišan i posve stavljen u drugi plan. «Zapisi i vremena Nikice Slavića», tako, ne odlikuju se prepoznatljivim kvalitetama i atraktivnošću Bauerova pripovijedanja, jer imaju vrlo preciznu i jasnu funkciju – oslanjajući se na konkretnu građu koju autor posjeduje ispričati priču o rijetkoj moralnoj vertikali jednog vremena koje se preko sudbine pojedinca iskazuje u svoj svojoj nehumanosti i glupavom dogmatizmu. Novi Bauerov roman knjiga je pisana četveroručno, pred-knjiga je Slavićeva, a njezina nadopuna vraćanje je duga čovjeku koji nikad nije ništa činio kako bi se njemu osobno nešto vratilo.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )