Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Petra Miočić Mandić • 24.06.2021.

Lukas Nola : Bilo je dobro, bilo je toplo

Još je pri samim počecima međunarodnog uzleta onoga što će kasnije prerasti u kolosalan filmski opus i izuzetan komadićak u mozaiku svjetskog, a ne samo nacionalno lokalnog kulturnog nasljeđa, talijanski redatelj Federico Fellini objasnio kako se u oslobađanju svojeg rada od filmskoj umjetnosti urođenog sužanjskog prokletstva oblikovanja priče samo kroz početak, razvoj i kraj, služi pjesničkim metodama, ljepotom metrike i ritma. Takvo je poimanje upliva poetskog u filmsko na jednakoj udaljenosti od „poetskog filma“ čija je struktura, prema definiciji što ju je William Wees dao sredinom osamdesetih, generirana iz sinteze lirske i filmske umjetnosti, kao i od mnogo šire prihvaćenog poimanja „poetskog“ kao „osjećajnog“ i upisanog u nekoć vrlo popularne melodrame.

Fellinijevom poučku, kao i činjenici da je film stvaran i evoluiran kroz optiku nekoliko različitih vidova umjetnosti unatoč, do današnjih je dana narativna forma ostala čvrsto upisana u njegovu strukturu i ne mogu joj umaći čak niti imena poput Tarkowskog, od medija proglašenog najvećim pjesnikom među redateljima. Filmska je narativnost, možda, i razlogom što među filmskim redateljima ne brojimo više pjesnika. Često i sami u ulogama scenarista, mnogo lakše gaze razdjelnicu s poljem lijepe književnosti, mnoga su poznata i zanimljiva djela ispisana redateljskom rukom. No premda poezija u filmu egzistira i dalje, film u poeziju ne navraća često. 

Time je nedavna vijest o objavi prve pjesničke zbirke Lukasa Nole (1964), hrvatskog redatelja čiji je glas, od „perspektivnog i mladog“ na početku devedesetih godina i njegovog redateljskog puta s vremenom prerastao u jedan od formativnih eha domaće kinematografije, stigla kao veće iznenađenje. Ne samo stoga što „redatelji ne pišu“; Nola to u svojevrsnom pogovoru zbirci opovrgava tvrdnjom o stalnom, a usputnom nabacivanju črčkarija, već i jer filmovi Lukasa Nole malo toga mogu podijeliti s „poetskim.“ Zbirka „Bilo je dobro, bilo je toplo“, objavljena u nakladi izdavačke kuće „Vuković & Runjić“, pak, ponešto posuđuje od, ne nužno filmskog, ali dramaturškog. 

Iako impregnirana teškom temom, borbom s teškim oblikom bolesti koju čak i od konteksta odvojen čitatelj može naslutiti kao autorovu vlastitu, zbirka je ispisana životnom vedrinom nesvojstvenom životnom zalasku s kakvim se Nola autorski bori i sukobljava kroz sve svoje pjesme.

Bilo je dobro, bilo je toplo Nola Lukas

Osamdesetak, mahom vrlo kratkih pjesama, prije uvezano nepovezanih pjesničkih slika nego ozbiljno oblikovanih pjesama, nije podijeljeno u jasno razdijeljene cjeline, a na prvi se pogled čini da im niti redoslijed nije jasno promišljen. No samo na prvu. Lukas Nola, naime, nije pjesnik, po životnom zvanju kao niti po umjetničkom izboru, način građenja njegova izraza odviše je narativan što njegove apstrakcije čini zanimljivijima. Ne pati od mnogo riječi, štoviše logorejičarima se pjesmom „Rekao sam“ pomalo i narugao jer govore i govore, govore svima i svemu, onome tko ih može čuti, često i onome što ne može, a što uistinu govore?

A što, s druge bi se strane mogao zapitati ambiciozniji čitatelj, govori zbirka Lukasa Nole? Ali mora li doista o nečemu, u programatskom smislu, govoriti, slati važne i vrijedne poruke da bi bila čitanja vrijedna? Još je 2006. Tea Benčić Rimay izrazila zabrinutost jer „hrvatskoj poeziji nedostaje vedrine, onog malog kriptograma koji nas može osvijetliti iznutra“ što dovodi do korištenja poezije kao „izražajnog sredstva, a ne dubinske djelatnosti.“ Iako impregnirana teškom temom, borbom s teškim oblikom bolesti koju čak i od konteksta odvojen čitatelj može naslutiti kao autorovu vlastitu, zbirka je ispisana životnom vedrinom nesvojstvenom životnom zalasku s kakvim se Nola autorski bori i sukobljava kroz sve svoje pjesme. Zanimljiva je ta dramaturgija; od naslova iz čijeg se otvornog, svršenog oblika „bilo je“ daje iščitati svojevrsna predaja pa do posljednje pjesme „Kad dođe vrijeme, neću pobjeći na Vis“ stranicama se razliježe zanimljiva dramaturgija, autorska međuigra Lukasa Nole i Života u kojoj jedan nastoji nadmudriti drugog, a zapravo koračaju bok uz bok, katkad kao vjerni suputnici, povremeno i kao oštri suparnici.

Nola, ipak, ne nastoji unijeti red u kozmički kaos životne agende, ne želi biti više nego što jest i iz pozicije subjekta, čimbenika (barem) dopola potrošenog vremena, ispisuje svoje reminiscencije. Prisjeća se bez namjere da docira ili da se onim u zbirci iznesenim pozicionira kao „hrabar“. Prije kao „živ“, onaj koji u plesu sa Smrti, kao fundamentalnim Drugim, želi pobijediti, a od poraza se čuva već i ispisivanjem ovih redova. Jer, i ako ode, ostat će. Trajat će. No Nolu pjesnika niti to trajanje nakon isteka roka ne zabrinjava previše. Osvrćući se unatrag, već u otvornoj pjesmi „Pjevam“ otkriva da za njega „dobro“ jest „toplo“ u najdoslovnijem smislu, kroz reminiscenciju na ljeto. Završnim stihom pjesme „dok male Japanke kakaju“ i čitateljska očekivanja usmjerava k prostoru apsurdnog, samim time neobjašnjivog i nepodložnog dubljoj analizi. Razotkriva se i kao autor neobičnih pjesničkih slika poput one „u cepin tvog šupka zasadit ću runolist“ iz pjesme „Austrian porn“ dok stih iz pjesme „Aleluja“ prikazuje i zanimljive, inteligentne, a opet asocijativne igre riječima poput „rasporak ću rastom porit.“ 

Stihovi poput „sjedim u tvojoj pički“ nemaju namjeru šokirati, stoje prije u službi intencije dozivanja osjećaja topline i sigurnosti, ostvarenja potrebe za pronalaskom kakvog brloga za dubok san ili prostora za bijeg. 

Iz gornjih se primjera naslućuje kako je upravo seks jedan od formativnih elemenata autorove živosti. No taj seks nije nježan, svet, produhovljen ili izuzetno erotičan, sirov je i prost te dolazi više kao izraz ostvarenja prijeke potrebe, kao utopljenik za slamku za fizičku se manifestaciju seksualnog drži kako bi dokazao da je još uvijek tu – da može. No kako se Noline pjesme mogu čitati i kao pjesme bliskosti, potrebe za intimom i snažnog odmaka od nje, u obzir treba uzeti i drugu razinu. Premda vulgarizmi od pjesnika ne čine Bukowskog, stihovi poput „sjedim u tvojoj pički“ nemaju namjeru šokirati, stoje prije u službi intencije dozivanja osjećaja topline i sigurnosti, ostvarenja potrebe za pronalaskom kakvog brloga za dubok san ili prostora za bijeg. Bijeg u drugog ili, u ovom slučaju, drugu.

Iako je, osim u uvodnoj posveti, imenom ne spominje, stihovi Lukasa Nole natopljeni su ljubavlju prema supruzi. Iako previše opterećen sobom, kad joj u najpotresnijoj pjesmi zbirke, „U zavjetrini“ ostavlja mjesto u svojem šlafroku, njime je grli i čuva od blizine i mirisa smrti, u svojoj intimi i njezinu lirskom oživotvorenju otvara metafizički prostor za drugu, za onu zbog koje je „možda ostati bolje“ kako prvi put jasno verbalizira u pjesmi „Pitat ću župnika“, inače jasnim prikazom potrebe za ironiziranjem (vlastite smrtnosti) kao jasne manifestacije straha pred istom. 

Dramaturgiju pjesničke zbirke koju bi se dalo čitati i kao zanimljivu lirsku jednočinku autor zaokružuje posljednjim stihom posljednje pjesme. Perfekt iz naslova poništava odlukom koja, iako u stvarnosti nije njegova, u poeziji (kao i drami) funkcionira. Kad za to dođe vrijeme, kaže, neće pobjeći na Vis. Kao kauboj u mamuzama, pričekat će konačni obračun. Ali zasad…ne ide nikamo. 

Možda tek po kakvo novo pjesničko ostvarenje? Iz nepatvorene jednostavnosti njegovih stihova očito je kako pjesništvo Lukasa Nole nastaje kao reakcija na duboku potrebu zapisivanja, opisivanja i slikovnog sažimanja vlastitog života. Jasno je i kako ga na taj čin potiče trauma, mogućnost neizbježne, no još uvijek kolebljive konačnosti, iščašenje normalnosti kakvo ne može istinski podijeliti ni s kim na ovome svijetu. Jer premda se zbirku „Bilo je dobro, bilo je toplo“ ne može ocijeniti vrhunskom poezijom, ozbiljan je kritičarski sud možda ne bi ocijenio niti „jako dobrom lirikom“, kanonom i kritikom neopterećen Lukas Nola koristi ju kako bi njome prenio autentično iskustvo vlastitog života. Svim tegobnostima unatoč, i dobro i lijepo.  
 

Lukas Nola

Bilo je dobro, bilo je toplo

  • Vuković & Runjić 04/2021.
  • 99 str., meki uvez
  • ISBN 9789532862669
  • Cijena 99.00 kn

Sve što sam pisao, a pišem oduvijek, uglavnom bi se na koncu realiziralo u drugom mediju – u predstavi ili filmu – tako da nikad nisam razmišljao o tome kao nečem konačnom. Pripovijetke, osim rijetkih kojih još imam doma, također su bile skice za karaktere ili epizode nečega što se tamo pojavljivalo i zapravo su jedino ostale – pjesme... (L. Nola)

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –