Luko Paljetak : Nevidljiva zastava

Održava se
01.01.1901.

Budući da Luki Paljetku nije strano ostavljati dojam da je na temu kojom se bavi u nekoj od osobnih vremenskih jedinica u kojima stvara poeziju nabasao slučajno, egzistancijalni poučak "Nevidljive zastave" slobodno možemo tretirati kao usputni naputak za trajanje. Opisno, mogao bi se čitati ovako: Želimo sve zaokružiti, sve dovesti do kraja, osim samoga života. A to je paradoks.

Svakodnevno odbijamo našu bit: istu tu konačnost. S jedinom pričom koja će, s nama ili bez nas, samu sebe za nas dovršiti, ne želimo se suočiti. I zato je za nas smrt nešto drugo, nešto što nismo mi, nešto čega se bojimo, nešto o čemu ne govorimo. Stvarne su za nas stvari one za koje ne znamo hoće li nam se ili nam se neće ostvariti, a one koje su od početka neminovno tu; prema njima se odnosimo kao da ih nema. Smrt od sebe odmičemo sve dok se ona za nas, s nama, na trenutak ne poistovjeti, da bi, nakon što s nama dovrši, dalje nastavila samovati i tražiti nekoga u koga će se, da zaživi poput likova iz nedovršenih priča, u njezinim šetnjama svijetom, na trenutak useliti.

Trenutak našeg odlaska odavde, smrti je trenutak intimnosti s nama. Jedini neposredan. Jer, iako ona oduvijek u nama traje, iako dok nama ostaje sve manje od života ona postaje življom i življom, ona je s nama i u nama strpljiva. Zna da nas ništa nitko i nikada neće obuzeti toliko potpuno i toliko intimno kao ona. Utoliko je jača od ljubavi, sreće, spoznaje i tuge. I zato je samouvjerena i mirna; zato joj se, za razliku od nas, nikad i nikud ne žuri.

Smrt je naša jedina prijateljica čije prijateljstvo niječemo i naša jedina konačnost koju odbijamo vidjeti kao nešto svoje. Strah od nje, šapuće nam ravnodušno naša smrt, naš je strah od nas samih. Zagledan u dim koji u nebo ponad kuće u snijegu upisuje potvrdu smrti tekućih ili krutih loživa i njome otkriva intimu i toplinu ložnice, trpeze i parketa, smrtnik iz pjesme priznaje:

"Ali to nisam ja što gledam dim/taj iz daljine kao da to snim, / znajući da je opasno na snijegu / raznježiti se, da je spas u bjegu, / ipak ne bježim nigdje nego stojim, / i bježanja i stajanja se bojim". Trajno odgađano suočenje s Neminovnom, uz osjećaj gutanog straha, nelagode, utrnuća jezika koji bi da joj se obrati, katkad paralizira i pogled na njezino nama najbliže igralište: naše tijelo. A lijepo nam Luko kaže: "Razgovarat možeš / sa zglobovima kao s nepotrebnim / glagolima u tijelu koje katkad / misli i sebe". Sve do (samo)proždiranja u finalu u kojemu "zadnja zvijezda na mom nepcu / ostatak je od sinoćnjeg jela, preuzmi je kad pojedeš me...".

Vrijeme je u ovoj knjizi uvijek na mjestu, a trenutak neodgodivog licu iz pjesama ukazuje se zrcalno: "Kao sat što u zrcalu se gleda". Odlazak strašnog imena Smrt dobio je ime i osobu, što bi trebalo sugerirati da se radi o borbi stvarnih lica lišenoj napetosti u finalu u kojemu zna se tko odlazi. Ali baš govor koji u zemaljski život ravnopravno uključuje njegov završni dio neutralizira jezu i mistiku smrti. Možda bismo, misli ova knjiga, baš upornim ponavljanjem tog strašnog imena, baš kao i asfaltirani brokeri života koji se jutrom u zrcalo velegrada deru: ti to možeš, ti to možeš... i mi mogli u samo jutro života češće i glasnije vikati: umrijet ćemo, umrijet ćemo...

Za razliku od brokera, nama ne ovisi život o tome hoće li se naš krik ostvariti ili ne. Uostalom, ako se baš zakačimo za ritam kazaljki i usnemo onu epikurejsku, možda se u trenutku odlaska mi i Ona mimoiđemo. Baš kao u pjesmi: "Svaka nudi stolicu kao ležaj tome nečem / što dakle stiže, ali kada stigne / sve je već negdje drugdje, ovdje digne / sve mi ono što dotad ondje stečem".

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )