Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 02.11.2020.

Magdalena Blažević : Svetkovina

Magdalena Blažević: Svetkovina

Svetkovina Blažević Magdalena

Irski pisac Brian O’Nolan u svojoj knjizi "Usta sirota" vrši hladnu vivisekciju seoske zajednice Corca Dorcha, u kojoj su zbog siromaštva i životnih uvjeta ljudi na nivou poludivljaka, poput naranče sa koje je skinuta sva kora, pa zamiriše punom snagom svog soka. Samo što kod O’Nolana miris soka zamjenjuje smrad kokošjeg izmeta. Teško se odlučiti osjeća li autor gađenje prema svojim junacima ili pomalo i sebi što njihove tužne živote pretvara u književnost. S druge strane, čitatelj ne ostaje zakinut za roman koji je koliko intimističko, toliko i sociokulturološko svjedočanstvo, potresan i prelijep istovremeno. 

Magdalena Blažević u svom proznom prvijencu "Svetkovina" i sama nam je naoko otškrinula vrata lokalnog ekvivalenta nekog sličnog svijeta. Knjiga se sastoji od 25 kratkih priča od kojih je svaka kao fildžan jake turske kave: ispija se polako, intenzivno je olfaktivna i oštra u pravom omjeru. Stoga je tako treba i dozirati, previše je teška za brzinsko konzumiranje, a iskustvo tog čitanja neprestano balansira između mazohizma i male grižnje savjesti što u tome u doista uživamo. Naime, “Svetkovina” je upravo takva knjiga. Pogotovo što je riječ o nečemu što za sobom ostavlja svojevrsne psihološke repove, neobjašnjivosti o kojima razmišljamo i nakon što je zaklopimo. 

Blažević je u književnost ušla na mala vrata, isprva putem različitih književnih osvrta u časopisima poput Expressa, da bi kasnije njene kratke priče osvojile nekoliko nagrada. Tim više je “Svetkovina” doista otkriće, jer se radi o autorici čija je osobna introvertnost obrnuto proporcionalna njenom spisateljskom talentu. "Usta" i "Svetkovina", do određene mjere, su dva lica iste medalje, ne samo zbog naranče koja se pojavljuje na naslovnici njene knjige. Prije svega zato što fokusiraju na primordijalno, nepatvoreno i surovo. Ima tu i nekih odbljesaka onog karakaševskog mraka koji više intrigira nego što plaši. No "Svetkovina" nipošto nije bakljonoša tuđih narativa: između ostalog i zbog toga što su nositeljice njenih priča žene, preko čijih se leđa doslovno i metaforički prelama život koji rađaju (djeca), koji održavaju (obitelj) i svoj vlastiti, koji povremeno popusti pod teretom prva dva. 

Čitajući, imao sam osjećaj da mi junakinje pričaju stvari koje se ne usude ispričati nikom drugom iz straha da bi njihovu priču mogle čuti patrijarhalne uši kojima su okružene sa svih strana. No ove žene ne traže čitateljevu samilost ni razumijevanje: riječ je o naturalističkom narativu, gdje se junaci prepuštaju toku priče da ih nosi kao rijeka cjepanicu. A upravo rijeka Bosna ima istaknutu ulogu iako je autoričina rijeka prije hladnokvrni ubojica nego izvor života. Većina priča u knjizi pozicionirana je u pejzaž koji je prije arhetip nego konkretna lokacija. Ruralni prostor čiji se životni ritam podudara s prirodnim koji ih okružuje i do određene mjere definira njihove probleme, društvene odnose i duhovni, intimni pejzaž junakinja samih. No ovo nije knjiga sretnih krajeva jer ni one same nisu diznijevske princeze koje ležeći na zrnu graška čekajući princa da ih probudi. U njihovim tunelima svjetlost je vrlo rijetka, a autorica sama tu tamu oslikava nijansama crne za koje nismo znali ni da postoje: Prvi udarac je najbolniji. Od njega koža bridi i trne. Ne plačem. Masnice su najprije nevidljive pa se učas pretvore u svježe nadjevene krvavice. Sagnem se i protrljam ih dlanovima. Vrbov prut je britva. Zareže mi obraz i zatvori oko

Ove žene su čedomorke, putene djevice, smrdljive starice i nedužne, neiskvarene djevojčice. Autorica ih ne osuđuje, niti osjeća potrebu za inzistiranjem na svjetlijim, toplijim tonovima. Problem "Svetkovine", ako ga se tako može nazvati, je propterećenost čitateljskih osjetila: na svakom koraku nešto smrdi, miriše, krvari. Vjerovatno zbog forme kratke priče kao takve, ali zapravo bi se moglo reći da je riječ o nekoj vrsti 25 naracijskih žileta gdje nas novi poreže prije nego smo uopće osvijestili prijašnji. Stoga je intenzivitet na momente teško probavljiv, testira granice tolerancije na bol. S druge strane, to je poprilično zahtjevna vještina i na toj se literarnoj muci poznaju oni proverbijalni junaci: kako to izvesti bez banalnosti karakteristične za filmske slashere koji su horore pretvorili u komedije. Srećom, ovo su priče u kojima za takvo što nema mjesta.

"Svetkovina" je duboki vlažni bunar do čijeg dna nijedno vjedro ne može dosegnuti. Ono što u stvarnosti nazivamo vođenjem ljubavi u knjizi je svedeno na nivo parenja, a žene kao krajnji i jedini pokušaj emancipacije od patrijarhalnog žrvnja koriste krajnost ubojstva tek rođenog djeteta, ponekad na način koji ima karakteristike filmskog scenarija, u priči Kosana. Blažević nema nimalo milosti prema svojim junakinjama: rađaju u prljavim toaletima, izložene su psihičkim i fizičkim zlostavljanjima te rastrojene do suicidalnosti. To pokazuje njenu moć kontrole nad tekstom i samokontrole kao takve: gdje je granica između čovjeka i životinje i možemo li je pomaknuti? 

Njihov odnos prema sebi i drugim ženama nema ničega feminističkog, što je poprilično neobično u vremenu gdje se na sve u ženskoj književnosti po automatizmu lijepi etiketa feminizma. One su, kao i O’Nolanovi likovi, previše zaglibili u bezizlaznosti vlastitih egzistencija da bi imali vremena uopće osvjestiti potrebu za tim. U silnom mraku koji isijava iz ove knjige najjače svjetle brojne prelijepo lirske metafore koje podebljavaju atmosferičnost do razine opipljivosti: Jastuci su smradni magleni oblaci. Puni mraza i mraka. Spuštaju se s gole planine na crno jezero. Opkoljeno krilatom munikom i strmim padinama. Kamen oko jezera hladan je i oštar. Pod njim zamrle otrovnice.

"Svetkovina" je svojevrsni literarni vrt pun dudova, ruža, hadžibega, bagrema. Oni su izvrstan, koloritan kontrapunkt mračnim tonovima ostatka knjige i pružaju neku vrstu nužnog ventila. Blažević odlično vizualizira situacije u kojima se njeni likovi nalaze. Pejzaž se gubi u kiši i magli, ali i dalje je jasno konturiran, od interijera sve do obale rijeke i tračnica pruge. Tome pomaže veliki registar pridjeva koji pojačavaju teksturu slike jer je svaka od ovih priča neka vrsta minijaturne freske. Slično kao u poeziji američke pjesnikinje Diane Seuss, koja u “Still Life With two Dead Peacocks and a Girl” svaku pjesmu piše kao da umjesto slova koristi kist. Zato su priče u "Svetkovini" mnogo šire i dublje od svog fizičkog raspona, varirajući od jezivo krvavih do puteno erotskih priča kao što je Bulka. To govori o svemu čemu su žene u takvom društvu izložene svakodnevno, na što su primorane ili priviknute. Poput lutaka, kao što ih i sama autorica povremeno opisuje. A njihove konce drže drugi, jer u takvom svijetu nerafiniranog i surovog nema previše mjesta za užitak, a kamoli vlastiti izbor u punom smislu te riječi. Njišući se poput krpe na štriku, njene junakinje prihvaćaju sudbinu u kojem god smjeru da ih nosila, iako ih ovdje često usmjerava upravo u smrt. 

Jedna od ključnih karakteristika, kada govorimo o efektnosti narativa, jest svakako kratkoća i jednostavnost rečenica. Ne radi se o nečemu neviđenom i novom, ali u Blažević je iz toga izvukla upravo ono na čemu se temelji dio utiska koji ostaje nakon čitanja: ritam, emocija i minimalizam. Radi se o dobro odvaganim tekstovima iz kojih se nema što izbaciti jer su reducirani na armaturu, što istovremeno pokazuje koliko je uloga urednika krucijalna za ono što konačno dođe u ruke čitatelja, na kraju procesa. Zbog toga je ovakav stil narativa posebno izazovan - do koje mjere se može "tesati" a da se ne izgubi jezgra? Autorica je crtu podvukla na pravom mjestu, i ovdje doista vrijedi maksima "manje je više". 

Sa naglaskom na "više", jer u ono što nam prezentira teško da išta više može stati a da se impresija ne razvodni. Zato "boja" teksta, ako se tako može nazvati, pršti od potisnute strasti, neizrečenog ali proživljenog. "Svetkovina" je odskočna daska u romanesknu formu, gdje će britki intenzitet iskazanog biti možda drukčije raspoređen, budući da arhitektura veće forme prirodno daje priliku za mnogo više međuprostora za “disanje” kako autoru tako i čitatelju. Ovo je knjiga među čijim se koricama otvara svijet koji je zapravo u kondicionalu, vječnom kondicionalu crnila koje u nedostatku više sile, istu uzima u vlastite ruke kako bi si prikratio muke. Kao što je na jednom mjestu Blažević i sama dijagnosticirala: U polju nije ostao nijedan cvijet i trava je polegnuta kišom i vjetrom. Znaš da su jeseni ovdje nagle i okrutne

Ovakav pejzaž u raznim se neumoljivim varijantama provlači kroz svaku stranicu, i koliko god nam njegova okrutnost bila nedokučiva, ne možemo joj odoljeti. Zato je, na neki način, "Svetkovina" poput prometne nesreće: sve je puno krvi i krhotina, ali nemoguće ju je ignorirati. Nadajmo se da će  tako biti i ubuduće, jer je, alkarskim riječnikom rečeno, Magdalena Blažević ovim debijem pogodila u sridu. 

Magdalena Blažević

Svetkovina

  • Fraktura 08/2020.
  • 144 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789533582351
  • Cijena 129.00 kn

U prvijencu 'Svetkovina' Magdalena Blažević brižno je probrala dvadeset pet priča, koje kroz različita, prije svega ženska iskustva govore o međuljudskim odnosima, o obiteljskim tajnama, o smrti, o rijeci koja odnosi živote, o ludilu, seksualnosti i putenosti. Natopljene bremenom boli, tuge, čemera i ženske perspektive, ove priče pripovijedaju univerzalno žensko iskustvo.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –