Maja Klarić : Quinta Pitanga

Quinta Pitanga je, kaže autorica u trećem licu, izvorno ime umjetničke kolonije Sacatar na Itapariki preko puta Salvadora u brazilskoj Bahiji u kojoj je pjesnikinja provela dovoljno vremena da napiše ovu zbirku. Quinta je seosko imanje, a pitanga je autohtono bobičasto voće. Zasigurno se pitate zbog čega vas gnjavim s općim mjestima na koje se može nabasati na bilo kojem papirnatom ili virtualnom mjestu koje opća mjesta sabire. Iz dva razloga: lociranja kritike (koji je strateški) i drugoga (koji je rubno sadržajni): naime, ovaj opis mjesta nije ni manje ni više uzbudljiv od pjesama zastupljenih u ovoj zbirci.

Na koricama knjige, Želimir Periš tvrdi da se autorica čitateljstvu obraća progovarajući: »svakodnevnim jezikom, običnim riječima o neobičnim prostorima i osjećajima«. Od nas tako radi suputnike izmjenjujući pripovjedni stil, kolaže slika i pejzaža stvarajući tako »poetke minijature pune egzotičnih topinima«. I da stvar bude još boljom, Periš kaže da Maja Klarić »pripitomljuje i nas za daleke predjele, stranu prirodu, tuđe gradove«.

Čudnoj sintaksi unatoč, teško se je oteti kolonijalnom diskursu ove primjedbe: predstavnik kulture države od 4 i pol milijuna ljudi koja govori svijetu uglavnom nepoznat jezik, tvrdi kako je država od 200 milijuna ljudi od kojih gotovo svi govore portugalskim jezikom, ne samo egzotična nego je i subjekt pripitomljavanja. Bahia je ne samo neobična nego stvara i neobične osjećaje. Za ovo, uobičajeno sljepilo kolonijalne paradigme koja glas iz jedne male i periferne kulture, buncajući, pretpostavlja jednoj ogromnoj globalnoj kulturi autorica ne snosi ni najmanju odgovornost.

Urednik je možda ovdje trebao reagirati, jer ovakav slijed prispodoba sakati ionako tanašno artikuliranu knjigu. Jer, ako ćemo pravo: u njoj se upravo događa suprotno. Autorica o dalekim mjestima, kulturama, tradiciji progovara unverzalistički, bez da je prodrla u njihov kod tako da se iz toponima i naslova pjesama ne zna da se radi o brazilskoj Bahiji. Čovjek bi mirne duše mogao pomisliti da Maja Klarić opisuje Kali, Dugi Otok ili pak Komižu.

Prvim trajektom s Itaparice gledamo sunce koje »se rađalo u pukotini / Oklijevajući između dva oblaka / Prodirući poput žeravice...«. Sve bi to trebalo opisati / pripitomiti Zoru Bahianu. A mene pak podsjeća na bilo koju Zoru Buccaranu u mojemu dragome Bakru. Pusti gradski trgovi izobličeni su vrućinom, more je predmet plime i oseke, oceanski vjetar buči u valovima... tako da nije jasno po čemu se sve to događa tamo negdje na rubu svijeta... Opisno, putopisno i prepuno općih mjesta koja se ni po čemu ne razlikuju od pitome Hrvatske a kamoli se odlikuju bahijanskom divljinom i neukrotivošću drugog.

Bolje su doduše one pjesme koje se obraćaju jeziku kao gradbenom materijalu stiha, njegovoj semantici, sintaksi, ali i svjetotvornosti. Oni su, nažalost, u manjini. Posljednji ciklus pjesma, onaj marokanskih, jako je nalik onome brazilskome i još jednom potvrđuje pretpostavku o univerzalističkom pristupu prostorima koji je u potpunom neskladu s bilo kakvom tezom o pripitomljavanju za nas drugoga i drugih - tezu u čijoj iščašenosti stanuje toliko štete: bilo da se radi o onoj povijesne kolonizacije ili o ovome ostatku koji je preživio u provincijalnoj i skučenoj percepciji svijeta.

Ne želim ostaviti dojam da je bitnije kolonijalno buncanje s korica knjige, ali ovu kad se otvori, vidi se da se baš i nema o čemu pisati. Pjesme mlake, repetitivnih motiva između kojih katkad iskoči pokoja lijepa, sastojci su knjige koja će, barem se to meni čini, čitateljstvo ostaviti poprilično ravnodušnim.

 
Maja Klarić: "Quinta Pitanga"

VBZ, 2013.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )