Maja Sačer : Božji grijesi
Prvijenac bivše polaznice Booksine radionice kreativnog pisanja proze Maje Sačer čini sedamnaest kratkih priča objavljenih u zbirci "Božji grijesi", a tekstovi u njoj mogu se vrednovati prema intenzitetu i važnosti opisanoga ženskog emocionalnog iskustva. Autorica kao da u njima traga za novim načinima izgradnje ženskog identiteta.
Umjesto tradicionalnih prikaza žene: brižna majka, odana supruga i svadljiva ljubavnica, nude se u pričama posve nove mogućnosti za sagledavanje osebujnog i neobičnog ženskog karaktera.
U nekim pričama, posebice u onima sa zametcima fantastičnoga (npr. "Božji grijesi", "Srodna duša"), pripovjedač je muškoga roda jer upravo njegova perspektiva pogleda na ženu ističe njezinu zarobljenost i emocionalnu ovisnosti o svojem, u ovom slučaju, umirućem ljubavniku.
Piše Maja Sačer i o neizbježnom kolebanju između društvenog uspjeha i nesređene ljubavne veze (npr. u pričama "Trenutak slabosti", "Osmijeh") dajući kroz dobro vođene dijaloge naznake i socijalnog položaja suvremene žene. Ova kratka proza kao da pregledava dijelove intime koja se prikriva pred drugima.
Otkriva se ženski pogled (često skriven od društvenih struktura) pomoću simbiotskog uslojavanja diskurzivnih svjetova snova, kulture, sjećanja i mrtvih. Ženska sudbina nije fiksna, ona se stalno mijenja podsjećaju na sudbinu i identitet iseljenika/prognanika: ona je stranac i u rodnom gradu i u Edenu, i u Ovozemlju i Onozemlju bez obzira na gostoprimstvo i blagodat koju nudi čokolada.
Nekoliko priča podsjeća na ispovjedni monolog o određenom traumatičnom ili terapeutskom događaju, bez obzira na to je li riječ o ženskom ili muškom liku (priča "Čista savjest", "Dug"). Oni kroz proces otkrića ili nadilaženja sebe opisuju svakodnevna iskustva, poteškoće, nadanja, privlačnosti, rastanke, monotonije.
Nesretne i alegorične sudbine ispripovijedane u prvome licu sporednih, pozadinskih likova i marginalnih pojedinaca mogu se sažeti u jedno sveobuhvatno iskustvo "razotkrivanja sebstva", ali bez bilo kakvih emotivnih gesti. Jer "pokazivanje emocija bilo je najstrože zabranjeno, a kao sankcija umanjivala se plaća za skupljene kaznene bodove. Nervoza, zavist, ali ni radost nisu smjeli remetiti pažljivo izbalansiran radni proces".
Često puta Maja Sačer poseže za narativiziranjem iskustava rastave i raskida kako bi ih uvukla u zbirku onih elemenata kojima se izgrađuje ženska subjektivnost (npr. priče "Pod istim krovom", "Ti se spustio već"). Tematski su priče najčešće okupljene upravo oko iskustva one ljubavi koja prepoznaje užasne neadekvatnosti odnosa u dvoje omogućujući pri tome čitateljima i samim akterima upoznavanje osobnih mana, dajući pri tome njihovoj običnoj, na trenutke čak banalnoj, biografiji određeno značenje.
Veza između muškog pogleda i slike žene, koja je osnova različitih književnih shema i feminističkih teorija, na zanimljiv se način obrađuje u priči "Slatki zaborav". Ironičnim, distanciranim stilom opisuje se interakcija koja za posljedicu ima zastrašujuće poglede koji ženu prisiljavaju da se smrzne ili od oduševljenja ili od neobjašnjiva užasa.
Dojmljiva je i priča "Savršen svijet", koja se čita kao otkriće određene praznine (ili, govoreći psihoanalitički, traume) koja se javlja u trenutku nemogućnosti rađanja, gubitka voljene osobe, odnosno bilo kojega gubitka na koji su utjecali ili vanjski svijet ili mi sami.
Štoviše, dani i godine koje proizlaze iz toga trenutka ne olakšavaju neželjene traumatične učinke, nego oblikuju samu bit ženske osobnosti. Takve teme daju prozi Maje Sačer određenu oštricu i suvremenost.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )