Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 21.05.2019.

Maria Ksiluri : Sklona sam ne vjerovati ljudima koji kod kuće nemaju knjige

Maria Ksiluri, foto: Panagiotis Kechagias

Maria Ksiluri rođena je 1983. na Kreti. Studirala je psihologiju na Sveučilištu Panteion te nastavila poslijediplomski studij iz istog područja. Njezin prvi roman, "Premotaj" (2009.), bio je u užem izboru za nagradu Diavazo za debitante. Drugi roman "Ovako evo svršava svijet" objavljen joj je 2012. godine i za nj je dobila Atensku nagradu za književnost 2013. godine. Roman "Kaligrafova noćna smjena", objavljen 2015., ušao je u uži izbor za Nagradu Europske unije za književnost 2017. godine. Smatraju je jednom od najvećih mladih talenata na grčkoj književnoj sceni. Živi u Ateni i radi kao copywriter.

S Mariom Ksilurui razgovarali smo neposredno prije njezina dolaska u Zagreb, gdje u srijedu, 22. svibnja 2019., gostuje na Zagreb Book Festivalu.
 

Ovako evo svršava svijet Ksiluri Maria

Nenad Bartolčić: U nagrađivanom romanu "Ovako evo svršava svijet", koji je nedavno u izdanju Sandorfa preveden i na hrvatski jezik, stvorili ste nekoliko, uglavnom muških likova, mladih ljudi između 20-30 godina, koji pokušavaju "pronaći" svoj identitet u godinama velike ekonomske i političke krize u Grčkoj na početku novog tisućljeća. Rekao bih da taj kontekst, "mjesto i vrijeme radnje", ne prikazujete na uobičajen, realistički način, umjesto toga uronili ste u često i "zbunjene" odnose likova koje ste stvorili, njihove borbe za identitet i pronalaženje mjesta u političkom i ekonomskom okruženju koje im ne nudi mnogo perspektive.

Maria Ksiluri: Da, to je manje-više dobar opis. Moj glavni fokus u romanu "Ovako evo završava svijet" bio je na unutarnjem putovanju likova, na prikazu njihove stvarnosti dok su je proživljavali. Postoji razlika između prikazivanja nečega što se čini stvarnim i nečega što je stvarno, kao pisac više sam zainteresirana za ovo prvo nego za drugo. Roman se događa između 2000. i 2008. godine, u razdoblju koje većina Grka pamti kao prilično dobro – neki bi ga danas opisali i kao svojevrsni Izgubljeni raj. Zapravo počinje i završava tijekom nereda u prosincu 2008. godine, što je barem za neke Grke bilo nasilan poziv na buđenje.

Važno je imati na umu da je ova knjiga bila je projekt na kojem sam počela raditi još 1997., dakle kada sam još bila srednjoškolka, tako da njegove glavne ideje i struktura nisu bili utemeljeni na stvarnosti grčke krize – naprotiv, ona se "upisuje" tek u kasnijoj fazi rada na rukopisu (u finalu mnogih nacrta). Gledište likova (a time i romana) bilo je prilično pesimistično od samog početka; njegovi junaci razumiju svijet kao pogrešno, složeno, tamno mjesto koje zapravo nije za njih; ne osjećaju da se uklapaju i teško im je broditi njime - stoga se skrivaju u svojim mikrokozmosima, ali i u njima se teško snalaze.

Koliko i na koji način vam stručno znanje iz psihologije pomaže u pisanju?

Iako sam studirala psihologiju, nikada nisam radila kao psiholog, niti ću to ikada biti, tako da sebe ne smatram stručnjakinjom. Ali zasigurno da moj studij igra ulogu u mom pisanju – barem u istraživanju mojih likova. Međutim, pokušavam to svjesno ne umetati u svoje djelo – moji likovi nisu popisi simptoma kopirani iz DSM-a. To bi bila prepojednostavljena i loša usluga kako za njih tako i za moje čitatelje.

Jeste li uopće imali interes za studij psihologije, u smislu da vam po njegovom završetku to bude posao kojim ćete zarađivati za egzistenciju, ili je on bio samo jedan korak koji ste planirali svjesno znajući da vam poznavanje psihologije može koristiti kao spisateljici?

Dok sam bila (a još uvijek jesam) zainteresirana za psihologiju općenito, mnogo sam dobila proučavajući je, no nikada me nije zanimala u smislu karijere. Iskreno, ništa me zapravo nije zanimalo u tom smislu (samo sam se zamišljala kao pisca, od vrlo rane dobi), ali budući da mi je bilo važno da nešto proučavam (u idealnom slučaju, radije bih studirala slikarstvo, ali to je bilo nemoguće iz različitih razloga), mislila sam da bih mogla proučavati nešto što je barem zvučalo intrigantno. Da, mislila sam da će mi izučavanje psihologije pomoći u kreiranju uvjerljivijih likova; to je jedina stvar koju sam htjela dobiti svojim studijem psihologije. To je, naravno, bilo prilično naivno od mene, no bila sam tada vrlo mlada.

Rekao bih da vam je to koristilo u pisanju, za izgradnju vaših likova (kao što možemo vidjeti u romanu "Ovako evo svršava svijet"), duboko poniranje u njih. Pri čemu mogu zaključiti da ste veći fokus tj. više prostora dali razvoju muških likova (ili bili za njih zainteresirani?), iako će neki reći da je izazovnije pisati o ženama.

Rekla bih da je to za mene pitanje interesa, a ne konformizma: jednostavno smatram kreiranje muških likova izazovnijim. Ali čak i ako je većina mojih glavnih likova doista muška, mislim da su žene vrlo važne figure u mojim djelima; čak i u njihovoj odsutnosti, one su važne. Zamislite, na primjer, Anin utjecaj u romanu "Evo kako svršava svijet", iako je taj lik uglavnom odsutan u romanu. U "Kaligrafovoj noćnoj smjeni", iako su većina glavnih likova opet muškarci, više je ženskih likova nego u mojim prethodnim knjigama – i osjećam da su ti ženski likovi iznimno važni za čitatelje, kako bi "uhvatili" smisao romana.

Da budem iskren, nisam čitao "Kaligrafovu noćnu smjenu" (još!). Neki od recenzenata tog romana primijetili su da u odnosu na prethodna djela sada koristite malo drugačiji književni pristup, prelazite s "introspektivnog realizma" (moj termin) na neku vrstu "magijskog realizma". Kako je došlo do toga? Je li to samo korak na sljedeću razinu, promjena od korištenja psihološke introspekcije kao prevladavajućeg pripovjednog postupka na nešto novo? Ili - kada pišete, kako tražite nove perspektive, nove potencijale u vašem pisanju, što vas potiče na razvoj kao pisca?

Oh, "introspektivni realizam" - sviđa mi se! Ali da, htjela sam da ovaj roman bude svojevrsno udaljavanje od dosadašnjeg pisanja (iako nisam sigurna je li ta promjena baš tako nagla za ljude koji su pročitali sve tri moje knjige redoslijedom kojim su objavljeni). Ne mislim da je "Kaligrafova noćna smjena" magijsko-realistički roman, iako razumijem odakle polaze čitatelji i recenzenti koji ga tako označavaju. Etikete su mi bile vrlo nevažne dok sam pisala knjigu: jednostavno sam htjela napisati priču na način na koji sam vjerovala da najbolje funkcionira, da sam osjetila da su priči potrebni vanzemaljci, onda bih dodala vanzemaljce.

Dio razlike između romana "Ovako evo svršava svijet" i "Kaligrafove noćne smjene" (osim očite činjenice da su to različite priče) proizlazi iz toga što ih nije napisao isti pisac. Kako sam već prije spomenula, za roman "Ovako evo..." trebalo mi je više godina da ga dovršim; bila sam tìnejdžerica kad sam ga počela pisati; bila sam u svojim kasnim dvadesetim godinama kad je objavljen. Dok sam pisala jedan nacrt za drugim, osjećala sam kako ih prerastam; ali bilo mi je nemoguće ostaviti ga nedovršenim: to je prolazilo u svim mojim drugim pisanjima (primjer je moja prva objavljena knjiga, "Premotaj", koju sam počela pisati 2004. godine tijekom pauze od "Ovako evo...", kada sam poželjela biti drugačija, i završila je kao nešto što bi zapravo moglo funkcionirati kao poglavlje romana "Ovako evo..."). Bojala sam se da ću na kraju završiti u stalnom dorađivanju i prerađivanju tog romana, i da nikada neću uspijeti napisati ništa drugo (to je jedan od razloga zašto sam u konačni nacrt ubacila Mariu – ambicioznog romanopisca, ona se pojavljuje kao lik koji je simbolično reprezentirao moje mlađe ja, slično zmiji koja je odbacila kožu).

Dakle, kad sam konačno predala završni nacrt svom izdavaču 2011. god. osjećala sam se... da, osjećala sam se slobodno. Više nisam bila zaokupljena istim likovima, istim događajima. To je bilo olakšanje, i bilo je uzbudljivo. Bila sam ponovno slobodna istraživati, slijediti različite staze – neke od njih svjesno suprotne onima iz mojih prethodnih knjiga. Na primjer, "Kaligrafova noćna smjena" nije počela kao istraživanje likova, već kao istraživanje mjesta, izmišljenog sela Niofyto; likovi su ga naselili u kasnijoj fazi, kao izravni rezultat istraživanja mjesta.

Također je važno napomenuti da sam prestala pisati "Kaligrafovu noćnu smjenu" kako bih prevela "Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta" Davida Mitchella; to je bio moj prvi prijevod, i rad na njemu bio je intenzivno iskustvo, u najmanju ruku. To me prisililo da promislim svoj jezik i pisanje. Dakle, kada sam predala prijevod i vratila se na "Kaligrafovu noćnu smjenu", opet sam se nekako promijenila. Vjerujem da je ovo iskustvo bilo ključno za pisanje tog romana.

Osim što stvarate književnost vi i prevodite. Ako se dobro sjećam, u jednom razgovoru ste rekli da pisac može puno toga naučiti tijekom procesa prevođenja knjige drugog autora. "Bilo koji pisac ili ambiciozni pisac morao bi mnogo naučiti pokušavajući prevesti neke tekstove, bilo da se objavljuju ili ne." Možete li to malo pobliže objasniti? Što ste naučili od prevođenja knjiga, koje ste vještine pisanja mogli na taj način razviti ili usavršiti?

Nikada nisam željela postati prevoditelj; kad mi je je grčki izdavač Davida Mitchella predložio da prevedem "Tisuću jeseni Jakova de Zoeta", bila sam šokirana. Logično bi bilo to odbiti jer nisam imala nikakvog iskustva; a imala sam i svoj svakodnevni posao, uz to sam radila i na svojim rukopisima. No, David Mitchell je bio i ostao jedan od mojih omiljenih autora, a mogućnost da proučim njegov rad, rečenicu po rečenicu, bila je intrigantna; osjećala sam da je to prilika za kojom ću žaliti ako je ne prihvatim. Zato sam to učinila, protiv svoje prvotne prosudbe, i prevela knjigu. Prijevod je objavljen, bio je jako dobro prihvaćen, i prije nego što sam toga postala svjesna počelo me se smatrati prevoditeljicom. I ponuđene su mi na prijevod knjige koje sam apsolutno voljela; drugim riječima, imala sam veliku sreću.

Kao vježba, prijevod je vrlo koristan za pisca. Prevođenje vas prisiljava da preispitate svoj jezik i pokušate stvari koje inače ne biste; izbacuje vas iz zone komfora (što je briljantniji autor, to je snažniji "udarac"). Većinu aspekata pisanja - u smislu priče, radnje, karakterizacije itd. - već je riješio autor kojeg prevodite, tako da vam ostaje jezik: kako služiti ciljevima autora kojeg prevodim, kako mogu prikazati njegovu knjigu na svom jeziku? Prisiljeni ste birati između riječi koje se čine jednakima, ali nisu; morate odlučiti koji je izbor najbolji, za ovog konkretnog autora, za svijet knjige koji je autor stvorio; ne možete jednostavno prepisati knjigu vlastitim riječima, u svom vlastitom stilu. Morate pronaći riječi koje najbolje odgovaraju autoru kojeg prevodite. Vi niste gospodar - vi ste sluga.

Dakle, prijevod služi i kao vježba poniznosti. I naravno... vrlo, vrlo pažljivo morate proučiti djelo koje prevodite - morate rastaviti cijeli mehanizam, shvatiti kako radi i koja je funkcija svakog djelića, a zatim ga ponovno sastaviti. Ako to nije korisno za pisca onda ne znam što je.

Za roman "Ovako evo završava svijet" dobili ste 2013. godine “Atensku nagrada za književnost” za najbolji grčki roman. Nakon toga, prije dvije godine, vaš posljednji roman "Kaligrafova noćna smjena" bio je u užem izboru za nagradu Europske unije za književnost. Koliko vam znače književne nagrade, priznanja, stipendije u inozemstvu... čak ako i ne pobijedite (kao što ste npr. završili u užem izboru ali ne i pobijedili)? Neosporno je da je novac važan za svakodnevni život (jer malo je pisaca koji uspijevaju živjeti od pisanja), ali ima li tu još nešto što je za vas možda i važnije, kao piscu?

Vrlo je ugodno, lijep je osjećaj kada je vaš rad primijećen i cijenjen, i bilo bi idealno da uspijevate zaraditi za život od pisanja (iako je to u Grčkoj uglavnom nemoguće). Osjećaj neprihvaćenosti i neopaženosti ima osobito gorak okus, to je vrlo obeshrabrujuće –pomislite da nema smisla pisati: zašto se gnjaviti ako to nitko drugi ne primjećuje? Ali stvar je u ovome – nitko te nije prisilio da to radiš (pišeš) osim tebe samog. Važno je zapamtiti da nagrade i priznanja nisu ono što vas je u prvom redu natjeralo da pišete; i oni su također podložni slučajnostima, okolnostima, trendovima, vremenskom rasporedu, običnoj slijepoj sreći, kako god ih nazvali – čimbenicima izvan vaše kontrole. Jedini faktor koji možete kontrolirati je pisanje; i jedini čitatelj za kojeg definitivno znate kako ga zadovoljiti, jedini čitatelj kojeg biste trebali zadovoljiti jeste vi sami.

Ako čitatelj ne voli vašu knjigu, izgubio je samo nekoliko sati i malo novca, i može jednostavno uzeti neku drugu; vi ste ta(j) koji ste posvetili mnogo godina svom pisanju. Na kraju, nakon što se prašina slegne, sa ili bez nagrada, recenzija... ostajete sami s vašim djelom, tako da je bolje nastojati biti najbolji što možete. Drugim riječima: kad pišem, pišem ono što bih voljela čitati, u čemu osobno uživam u pisanju. Moje pisanje možda nije potrebno svijetu, ali potrebno je meni; ako mi prestane biti potrebno, onda nema razloga da nastavim raditi.

Književne nagrade mogu pomoći u prepoznavanju autora u inozemstvu, mogu otvoriti vrata za nove ugovore s inozemnim izdavačima, ali što ako knjiga unatoč nagradi ne dobije dovoljno recenzija u medijima, na internetu ili u časopisima? U stranoj zemlji, pogotovo s prvim prijevodom, u pravilu ste anonimni autor, s tek pokojom referencom kao što je npr. neka međunarodna nagrada? 

Biti objavljen u drugoj zemlji je velika stvar; to nije došlo samo po sebi, grčka književnost nije široko distribuirana i čitana u inozemstvu, i ja sam vrlo sretna kad vidim svoja djela prevedena na drugi jezik. Također sam vrlo znatiželjna kako će hrvatski čitatelji primiti moju knjigu.

Općenito, jeste li zadovoljni kako je vaš rad prepoznat u Grčkoj i inozemstvu?

Zadovoljna sam da je moj rad objavljen; zadovoljna sam što sam vidjela svoju knjigu prevedenu; njezino prihvaćanje i prepoznavanje nije nešto na što mogu puno utjecati, ali sam ponekad imala sreće da postoje ljudi koji čitaju moja djela, a neki ih čak i cijene. Iskreno, to je u ovom trenutku i više nego što mogu tražiti.

Maria Ksiluri, foto: Panagiotis Kechagias

Možemo li reći da je danas snaga još uvijek u knjigama i čitanju, u znanju? Često se može čuti da mlade generacije ne čitaju dovoljno, da čitaju manje knjiga i da mnogo više konzumiraju digitalne gadgete koji su "ukrali" njihov fokus, proces čitanja postao je sve uži i kraći, ne previše složen. Kako vidite taj potpuno novi, "digitalizirani svijet"? Kako pronaći ravnotežu između tehnološkog napretka i "dojučerašnjeg" života... ne zagovaram statičnost, svijet se razvija... ali kako danas izbjeći pretjeranu ovisnost o digitalnom?

Da ne vjerujem u knjige i u njihov stalni značaj i važnosti, ne bih ih čitala, raspravljala o njima, pisala ih, prevodila... S obzirom na to, prilično sam sigurna da su, kada je tipografija izmišljena i kasnije, postojali ljudi koji su se žalili na pojavu prevlasti tiska i smrti čitanja i "pravih" knjiga, tj. onih lijepo ukrašenih, mukotrpno prepisanih rukopisa davnih dana; no sada možemo sa sigurnošću reći da tipografija nije ubila knjige, umjesto toga, učinila ih je široko dostupnim i pristupačnijim, a ne luksuznim predmetom za nekolicinu privilegiranih, demokratizirala je čitanje. Svaki pomak u tehnologiji ima svoje sklonosti; zatim prolaze godine, tehnologije postaju toliko duboko ukorijenjene u našoj kulturi da smatramo da je apsurdno da bi im se netko suprotstavio (možda je više nećemo ni smatrati tehnologijom), ili su zaboravljene i u tišini zamijenjene. Za sada, barem, pametni telefoni, tableti i e-čitači nisu ubili fizičke knjige - niti su ubili čitanje. I nisam sasvim sigurna da ljudi danas čitaju manje, čak i sa svim distrakcijama digitalnog svijeta.

Nemojmo zaboraviti da neke od tih smetnji imaju veze s čitanjem; na primjer, viralni članak koji je moj prijatelj upravo podijelio na Facebooku. Naposljetku, kroz veći dio ljudske povijesti, većina je bila nepismena, tako da, po definiciji, oni nisu bili čitatelji (možda griješim, ali ne mislim da je ikada postojalo vrijeme u kojem je bilo više opće pismenosti od ovog danas). Knjige se i dalje pišu. I dalje se tiskaju i kupuju; danas se također učitavaju i preuzimaju. To znači da ih ljudi još uvijek čitaju. I mnoge od tih knjiga u e-formatu su romani, nisu fragmenti ili kratke priče ili zbirke tweetova.

Naša sposobnost da generacijama prenosimo znanje i kulturu ključna je komponenta našeg napretka; na neki način, to je učinilo mogućim, a uređaji – glatke ploče, papir i knjige, ali i prijenosna računala i pametni telefoni i drugo – oduvijek su bili ključni za ovu akumulaciju; neki od njih su zamijenjeni i zastarjeli prije mnogo godina; drugi će bez sumnje biti zamijenjeni u budućnosti; možda će se s promjenom tih uređaja promijeniti i naša ideja čitanja; možda će se i naše ideje pisanja promijeniti, ali vjerujem da ćemo i dalje pričati priče; i dalje ćemo uživati ​​u njima. Mogu zamisliti svijet bez knjiga kao fizičkih artefakata, ali svijet bez priča i pripovijedanja ne mogu.

No, budući da je povijest ljudskog napretka u suštini "neprirodna povijest" – naša povijest prkosi prirodi, kroti je, modificira, uzdiže se iznad nje, postavlja se kao gospodar, kreator, čak je i uništava. Vrijedi se sjetiti da je čak i samo čitanje neprirodno: nije instinktivno, nismo "rođeni s njim", to je izum i moramo naučiti kako to činiti. Nisam sigurna da razumijem što bi danas trebalo značiti "prirodnije stanje". Je li provjera vremena na analognom satu prirodnija od provjere vremena na mobitelu? Je li isključivanje prijenosnog računala prirodnije od gledanja filma na Netflixu? Je li svijet s analognim gadgetima prirodniji od svijeta s našim trenutnim digitalnim? Postoji tendencija da ljudi kako stare (i kako se svijet oko njih mijenja) misle da je njihov način života bio nešto prirodniji, ali morat ćete zaći duboko u našu prošlost kao povijest vrste da biste pronašli kako su to ljudi živjeli prirodno. A ne biste se željeli vratiti tamo: želite li živjeti u svijetu bez poljoprivrede, odjeće, cjepiva, kuća... i da, bez knjiga?

"Kad sam bio mali, vodili su me sa sobom u knjižaru, u nosiljci za bebe. Odrastao sam među knjigama. Možda sad ne čitam toliko, ali kad imam oko sebe knjige, osjećam se sigurno. Mislim da bih čak i sada mogao vrlo lako prespavati u nekoj knjižari. Bilo bi dovoljno da na neki način ostanem unutra prilikom zatvaranja..." Razmišljam o ovim Orestisovim riječima (ok, izgovara ih lik iz vašeg romana "Ovako evo...", no vi ste ih napisali), čini li nas čitanje knjiga sigurnima ili nas čitanje danas vodi i prema manje sigurnim situacijama?

Moji likovi ne govore u moje ime, i ne slažem se uvijek sa svime što oni kažu ili rade - dosta puta sam u potpunoj neskladu s njima – no sada ponavljam Orestisov osjećaj: osjećam se sigurno među knjigama; kad prvi put posjećujem neku kuću, provjeravam njihovu knjižnicu - osjećam da mi pomaže da ih upoznam. Biti čitateljem ne čini vas nužno dobrom osobom, ili čak i boljom osobom, ali sklona sam tome da ne vjerujem ljudima koji kod kuće nemaju knjige.

Ponovno dolazite u Hrvatsku, prije nekoliko godina, točnije 2012., bili ste ovdje zajedno s jednom grupom pisaca koji su tada predstavljali nove glasove iz suvremene grčke književnosti. Vrlo su rijetke prilike kada u Hrvatskoj imamo mogućnost dobiti izravne informacije o grčkoj književnosti putem komunikacije s živim, a pogotovo mlađim suvremenim autorima. Recite mi, ako bih imao priliku pročitati 10-20 knjiga najrecentnije grčke produkcije, što mislite... bih li pronašao nešto što je slično većini njih, s obzirom na njihove teme ili stilove? Ili je međusobna "raznolikost" to što ih povezuje?

Oh, to ovisi o tome tko su točno tih 10-20 pisaca. Možete dobiti potpuno drugačiju sliku naše književnosti, ovisno o piscima koje čitate; možete imati potpuno drugačiju procjenu toga, ovisno o tome koga pitate.

Možete li nam u nekoliko poslanica reći nešto više o književnoj sceni u Grčkoj, jeste li smatrali da je to inspirativno (situacija u kojoj se pisci međusobno podupiru kako bi bili bolji), možete li možda preporučiti neke suvremene pisce i njihove naslove?

Pisci se ne rađaju u vakuumu; oni ne funkcioniraju izolirano, čak i ako osjećaju da jesu izolirani; oni su dio šire skupine, bilo da to priznaju ili ne – pisaca koji su im prethodili, njihovih suvremenika, pisaca koji će uslijediti. To je važno zapamtiti, jer kada pišete vrlo je lako osjećati se izolirano. Važno je doprijeti do drugih pisaca; trebate razmjenjivati ​​ideje i komentare i kritike, morate čitati njihov rad onoliko koliko vam je potrebno za čitanje vašeg (isto vrijedi i za prevoditelje).

Od pisaca s kojima stalno razmjenjujem ideje, Panagiotis Kechagias je jedna od preporuka, njegova knjiga tj. zbirka kratkih priča pod nazivom "Final Warning" je vrlo dobra (a roman koji trenutno piše bit će nevjerojatan). Moji romani "Ovako evo svršava svijet" i "Kaligrafova noćna smjena" mnogo mu duguju – on je zapravo bio njihov prvi čitatelj i neslužbeni urednik. Thanassis Stamoulis – jako preporučam oba njegova romana "The Shadow on the Tree" i  "Ab ovo". Još se sjećam uzbuđenja koje sam osjetila kad sam ga prvi put pročitala. A tu je i Nikos Hryssos i njegov roman "New Day" – ambiciozan, pametan i jednostavno predivan (uvršten je u uži izbor za EU nagradu za književnost 2019., tako da je velika šansa da će i on uskoro biti prevođen).

Nažalost, nitko od njih trojice zasada još nije preveden na hrvatski jezik, i  to je uvijek problem kada me zamole da preporučim grčke autore onima koji nisu Grci, a i malo ih je koji imaju knjige dostupne na drugim jezicima. Tako da bi moja posljednja preporuka bila Kallia Papadaki i njezin roman "Dendrita" (Nagrada EU za književnost), isplati ga se pročitati, a koliko znam preveden je na hrvatski, tako da je ovo knjiga koju ćete moći pročitati.

Kakva je situacija s književnom kritikom? Koliko ozbiljnih recenzija možete očekivati ​​kada objavite novu knjigu? Ispričavam se ako vas dosađujem nekim "statističkim" upitima, ali htio bih da naši čitatelji steknu i neki širi okvir, mogu sagledati vaš rad i u širem kontekstu.

I opet, to ovisi o više faktora. Imala sam dovoljno sreće da je moj prvi roman pozitivno ocijenjen u čitanoj grčkoj dnevnoj novini nedugo nakon njegove objave 2009. godine, ali onda se sljedeći prikaz pojavio u proljeće 2010., gotovo godinu dana nakon što je knjiga objavljena, i ne mislim da je ukupno dobila više od pet recenzija. Broj recenzija progresivno se povećavao s brojem knjiga, moj najrecenziraniji roman je "Kaligrafova noćna smjena".

Mnogo toga utječe na to, osim onog prevažnog pitanja (naime, je li knjiga zapravo dobra?): marketing, hype, dobar tajming itd. A sjetimo se da se prostor posvećen knjigama u novinama smanjio u posljednjih nekoliko godina, te se na preostalih nekoliko stranica rubrika o knjigama za malo toga može pronaći mjesto. S druge strane, postoji mnogo književnih stranica i blogova koje nisu bile prisutne prije 15 ili čak 10 godina, a koje pomažu da knjige dobiju vidljvost.

Iz perspektive vas kao autorice, kako biste ukratko opisali tržište knjiga u Grčkoj? U Hrvatskoj se broj objavljenih knjiga iz godine u godinu smanjuje, a ljudi ne samo da čitaju manje nego i kupuju manje knjiga (ili ih više uopće ne kupuju), što je loše jer bez značajnijeg poboljšanja u broju novoobjavljenih knjiga (ali i nihove prodaje) teško je imati dovoljno "goriva" za potrebnu veću proizvodnju novih knjiga. Također, pisci zarađuju manje novca jer su naklade manje, distribucija tj. dostupnost knjiga je lošija, pa se knjige ne prodaju u dovoljnim količinama koje bi piscima od postotka od prodaje priskrbile pristojniji honorar. Pretpostavljam da slični problemi muče i grčke autore i izdavače, pa kakav je položaj grčkih pisaca danas, posebno onih koji tek ulaze na tržište s prvom ili drugom knjigom?

I u Grčkoj se smanjio broj objavljenih naslova; izdavaštvo je teško pogođeno krizom, i ne bih rekla da se ono u potpunosti oporavilo, što je vidljivo u izvješćima o prodaji (čini se da su djela grčke književnosti posebno teško pogođena). Najniže točke mogle su biti 2012. i 2015., obje vrlo značajne godine u cijeloj sagi grčke krize. Razumljivo je da ljudi kupuju manje knjiga jer se njihov prihod smanjio, a dosta njih radije kupuje starije knjige na rasprodajama. Oni koji znaju čitati druge jezike (većinom engleski) možda bi radije naručili inozemna izdanja knjiga koje ih zanimaju (uostalom, tzv. mass market paperback izdanja su jeftinija od uobičejenih mekoukoričenih izdanja koja su pak pretežiti format u grčkom izdavaštvu). Očito je, dakle, da je piscima živjeti od pisanja vrlo teško, a odustajanje od stalnog (ili povremenog) zaposlenja u korist pisanja za većinu je nemoguće.

Kolika je uobičajena naklada književnih djela u Grčkoj, primjerice za romane i poeziju?

Ovisno o izdavaču, prva je naklada 1.000 ili 2.000 primjeraka (broj stvarno prodanih primjeraka je druga priča, i mnogi od tih naslova neće vidjeti reprint). Možete se naići i na prve naklade u rasponu od 8.000 do 30.000 primjeraka (i, vrlo rijetko, 50.000), ali to su, naravno, agresivno plasirani naslovi visokog komercijalnog potencijala – na primjer, prevedeni kriminalistički bestseleri ili komercijalni romani najpoznatijih grčkih pisaca. Poezija je pak sasvim druga priča, pretpostavljam da su tu naklade još manje, a prodajni su rezultati skoro pa zanemarivi.

Koji je glavni kanal za kupnju/prodaju knjiga? Knjižare u centru, neovisne knjižare, internetske knjižare?

Postoji jedan distibucijski lanac koji distribuira knjige, i ostale vrste roba, i predstavlja veliki dio ukupne prodaje, budući da imaju na desetke trgovina diljem zemlje (jer veliki knjižarski lanci nisu preživjeli krizu), a i velike središnje knjižare su također važne. Primjerice, knjižara Politeia u središtu Atene vrlo je utjecajna u pogledu prodaje, osobito zastupljenošću lijepe književnosti i pjesništva, a ona također ima i internetsku trgovinu, kao što ima i većina velikih knjižara.

Za vrijeme krize, barem u Ateni, pojavio se značajan broj manjih knjižara (neke od njih djeluju i kao kafići) koje se pojavljuju u raznim naseljima i predgrađima, tako da nije sve strašno. Što dublje uđete u ruralnu Grčku, to manje ćete nailaziti na prave knjižare (iako ćete u većini gradova naići na barem jednog dobrog, "junačkog" knjižara); uglavnom nalazite na papirnice s ponešto knjiga u ponudi da oplemene ponudu; no one su uglavnom komercijalno orijentirane. Neki supermarketi također drže knjige, ponajviše one komercijalne.

Što čitate ovih dana? Možete navesti bilo koju grčku ili inozemnu knjigu, ili oboje?

Ponovno čitam "Underland: A Deep Time Journey" Roberta Macfarlanea, knjigu zbog koje sam vrlo uzbuđena jer ćemo je objaviti u Grčkoj kod izdavačke kuće Metaixmio za koju radim; to je prekrasna knjiga koju preporučujem.

Osim primljenih rukopisa koje sam pročitala za Metaixmio, većina onog što trenutno čitam povezano je s onim što trenutno pišem ili pripremam. Tako čitam mnogo publicistike, uglavnom o prirodi, evoluciji i ornitologiji, što mislim da neće biti iznenađenje za čitatelje "Kaligrafove noćne smjene".

I za kraj, posljednje pitanje, vraćam se vašem radu. Što je sljedeće, na čemu trenutno radite?

Polako se pripremam za pisanje četvrtog romana, nakon vrlo dugog perioda prevođenja i vrlo malo pisanja vlastitog materijala (obično ne pišem dok prevodim). Ali još uvijek je rano reći nešto više o tome – jednostavno ću reći da je to što pripremam još čudnije od "Kaligrafove noćne smjene".


Fotografija Marie Ksiluri: (c) Panagiotis Kechagias 

Maria Ksiluri

Ovako evo svršava svijet

  • Prijevod: Mina Radulović
  • Sandorf 12/2018.
  • 362 str., meki uvez
  • ISBN 9789533511436
  • Cijena 95.00 kn

U središtu priče nalazi se Ana, čiji tajanstveni nestanak opterećuje i poput crne rupe privlači sve koji su bili bliski s njom. 'Ovako evo svršava svijet' Marie Ksiluri je neobično komponirani introspektivni roman u kojem se životi junaka isprepleću na neočekivane načine, govori o sjećanju i zaboravu, fragilnosti ljubavnih odnosa i našeg osobnog mikrokozmosa.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –