Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 24.10.2019.

Marija Dejanović : Meni moja poezija nije začudna, iako joj se s vremena na vrijeme začudim

Marija Dejanović, foto: Luiza Bouharoua

Marija Dejanović je pjesnikinja koja je svoje pjesme i kritike objavljivala u raznim časopisima od Poezije do Foruma, Republike, Zareza, Fantoma slobode, zbornicima i na internetskim portalima u regiji. Pjesme su joj prevođene na engleski, rumunjski i slovenski jezik. 

Godine 2018. osvojila je Nagradu Goran za mlade pjesnike rukopisom „Etika kruha i konja“ i nagradu Zdravko Pucak za rukopis „Središnji god“. Studira komparativnu književnost i pedagogiju u Zagrebu.

Obje zbirke i još ponešto novoga, povod su ovom razgovoru.

 

Etika kruha i konja Dejanović Marija

Srđan Sandić: Krenimo apstraktnije u ovaj razgovor. Zanima me što za tebe znači sintagma "pjesnički rad"?

Marija Dejanović:
Sintagma "pjesnički rad" za mene trenutno prvenstveno označava pisanje pjesama. To je tako zato što radim na trećoj knjizi i trudim se fokus svoje unutarnje pjesnikinje usmjeriti prvenstveno na proizvodnju teksta, kao pčela. Dakle, trenutno je za mene "pjesnički rad" rad prikupljanja, transformacije i kombinacije.

Naravno da bi mi, u nekoj drugoj fazi kreativnog ciklusa, "pjesnički rad" mogao prvenstveno označavati neke druge aspekte sudjelovanja na književnom polju, koji bi bili više ekonomske prirode. Tih načina sudjelovanja ima bezbroj i važno je spomenuti da je pjesnički rad, kao i svaki kreativni rad čiji proizvod završi na bilo kojoj vrsti tržišta, uvijek rad i u ekonomskom smislu jer proizvodi višak vrijednosti – čak i ako pjesnici i pjesnikinje nikad ne vide taj višak. Iako je ovaj aspekt pjesničkog rada važan, trenutno me ipak više zanima proizvodnja estetskog viška vrijednosti.

Voljela bih reći i da je za mene razdvajanje rada i nerada, pogotovo umjetničkog, arbitrarna podjela. Za mene je granica koja ih razdvaja fluidna – u dokolici mi dolaze najbolje ideje, kad se prividno čini da ne radim ništa, a vrijedi i suprotno – dok radim na pjesmama, iako sam mentalno jako angažirana, osjećam se najslobodnije, najopuštenije i kao da ne radim u smislu iscrpljivanja vlastite snage.

Kako "aranžiraš" pjesmu, što prethodi procesu, a što jest proces tvog pisanja?

Cjelokupna svakodnevica za mene je proces pisanja, osim u fazi čišćenja nakon objavljene knjige. Uvijek nešto zapisujem, skupljam komadiće ideja koje kasnije razvijam u pjesme. Zatim te pjesme povezujem, popravljam, organiziram građu u cjeline na razini pjesme, ciklusa i na kraju zbirke. Onda tu prvu verziju rukopisa pretvorim u nešto sasvim drugo za što mi prvotno nije bilo ni na kraj pameti da će se pojaviti – i eto knjige. Onda neko vrijeme ne pišem, bavim se drugim stvarima, razvijam druge aspekte svog identiteta, prisjetim se malo drugih svojih oblika i preokupacija. Zatim se dogodi da sjedim na prozoru ili u parku i da dođe jedna misao ili detalj za koji pomislim "evo stiha" pa se razmaknu grane živice i uđem u labirint.

Ako ikakva pravila vrijede u tvojoj poeziji, koja su?

1. Riskiraj, provociraj, graniči s campom, istražuj, eksperimentiraj, ali čini to ozbiljno, odgovorno i pažljivo, s poštovanjem prema riječima i svim ostalim bićima. Klasik je dobrohotni, tehnički dobro izveden klišej ukrašen jednom posebnom greškom.
2. Ne ponavljaj istu stvar dvaput – ako je ponavljanje neizbježno, ponovi barem pet puta.
3. Prigrli proizvoljnost i paradoks. 
4. Nađi balans između želje da kažeš nešto i želje da kažeš nekome.
5. Odbaci sva pravila, pa tako i ovo.
6. Promisli ozbiljno i zatim poštuj svoja pravila, ona su odraz slobode tvog integriteta.
7. Ovih sedam zapovijedi ritualno spaliti prvog punog mjeseca nakon objave treće knjige, zatim u pepeo posaditi nešto jestivo za ljude i tu sadnicu poslati u svemir.

Ovo sam, naravno, sad izmislila, i da sam na tvoja pitanja odgovarala neki drugi dan, "pravila" bi izgledala drugačije. Ne volim pravila, ali zato posebno volim principe.

Ristić u jednom eseju govori o poeziji kao metodi saznanja ali i kao moralnom činu. Koje su tebi funkcije poezije važne?

Važno mi je da poezija postoji. Ljudi ne govore često o tom aspektu poezije, a meni je to užasno važno – ona biva, opstaje nekako na marginama svega što ljudi proizvode intelektualnim i materijalnim aspektima svojih tijela i s ostalim umjetnostima čini ukrasni rub koji sprječava da se tkanina ljudskosti ne raspadne. Osim njezinog pukog postojanja, važna mi je i estetska funkcija poezije – ne toliko zbog onoga što liječi, nego zbog onoga što sprječava. A dok je god tu, nećemo točno znati što sprječava.

I u tome upravo i jest ljepota dugotrajnih stvari. Zašto su točno tu? - Jer nam se sviđaju i jer su se sviđala i ljudima prije nas. Zašto nam se sviđaju? Ne možemo odgovoriti na to pitanje jer, ako smo pjesnici, a ne filozofi, ne želimo o estetskim predmetima misliti u tolikoj mjeri u kojoj ih želimo proizvoditi. Činjenica da poezija beskompromisno sja, iako je sama sebi svrha, omogućuje joj da intenzivnije obavlja mnoge druge korisne funkcije, poput spoznajne, etičke, didaktičke i ostalih koje ste ti i Ristić spomenuli.

U "Središnjem godu" motivi vode (poplave), životinja i živih i mrtvih, i ljubavi lijepo surađuju. Sjećaš li se izbora upravo tih motiva?

Sjećam. Dodavala sam ih jednog po jednog, proučavajući bajke i stare mitove i legende, promatrajući životinje oko sebe i njihovo ponašanje. Razmišljala sam o tome kako je sve uvijek istodobno staro (u smislu da se tragovi svake pojave mogu naći u prethodnim pojavama) i sve uvijek novo (u smislu stalne promjene pojavom sitnijih ili većih inovacija). Također je sve ujedno uvijek mrtvo i živo, tako mi se tada činilo. Razmišljala sam o mogućnosti radikalnog novog i njegove suprotnosti – konačnog kraja, što se lijepo poklopilo s mojim interesom za to da saznam hoće li nas sve doista progutati voda ako nastavimo uništavati planet.

Je li namjera tvojih zbirki da budu "cjelovite i zaokružene"? Tako ističu nagradodavci... no nikada mi ta namjera nije bila jasna. Što ona znači?

Bitno mi je da zbirka bude cjelovita, što bi značilo, u nekom gotovo klasicističkom smislu, jedinstvo stila, tona, a počesto i mjesta, jer su se moje obje knjige pokazale kao heterotopijski organizmi. Važna mi je i zaokruženost. Želim da, nakon čitanja, čitatelj ima dojam da je izašao iz nekog vrta ili velike kuće i želim da nešto osjeti, da se u čitatelju dogodi neka promjena, pomak, a ne kao da je šetao cestom i pozdravljao ljude na ulici.

Često kada se opisuje pjesništvo mladih koristi se izraz "začudan"? Što tebi on znači i koliko zaista korespondira sa sadržajem tvog rada?

Meni moja poezija nije začudna, iako joj se s vremena na vrijeme začudim. Ako je identitet performativ, možda sam i ja čuđenje u svijetu, a možda je do toga da sam jednostavno zaboravljiva i skrivam za sebe, kao uskršnja jaja, značenja koja stvaram.

Začudnost je meni važan element stvarnosti, pa tako i poezije. Volim stvari koje me navedu da mi se perspektiva pomakne, da svijet na trenutak zasja novim suncem. Mislim da sve može biti začudno, ali da su neke stvari začudnije od drugih (pri čemu prvenstveno mislim na objekte koji su nastali s namjerom da budu začudni). I ako onaj koji ih promatra u sebi ima receptor za tu začudnost i želi ga razvijati kako bi doživljavao nova očuđenja, da će uviđati sve više takvih stvari.

Za mene je poezija primarni nositelj začudnosti, na nju najbolje reagiram jer sam najviše razvijala receptor za nju, ali volim i ostale vrste umjetnosti te neposrednu stvarnost.

Motiv hibridnosti i preobrazbe dominira prvom zbirkom. Ali i motiv čarobnjaštva. Sjetimo se te tematske preokupacije...

Da. Volim svaku vrstu namjerne transformacije, nekad me vesele i one spontane. A hibridnost je monolitna sestra fluidnosti, njih dvije vidim kao nužne za sve što pretendira biti kompleksno.

Čarobnjaštvo je moja fascinacija otkako sam uvidjela moć čajeva, riječi i znanja. Čarobnjaštvo me podsjeća na moje bake iako ni jedna od njih nije vještica. Čarobnjaštvo za mene predstavlja dobrohotnu, moćnu mudrost koja je tu da štiti i koja se prenosi generacijama.

U jednoj pjesmi u "Etici kruha i konja" pišem da škare "nemaju domovinu, nego majku". Ne imati domovinu, nego majku, za mene znači živjeti magijski. Nisam praznovjerna, strogi sam materijalist u filozofskom smislu, ali volim razmišljati o čarobnjaštvu i svemu bajkovitom, inspirativni su mi.

Pound je u nekim savjetima pjesnicima govorio da se utjecaj ne bi trebao priznati, ali bi se trebao poštovati. Tvrdio je da se valja čuvati apstrakcija... Što ti misliš da bi pjesnik trebao "paziti"?

Mislim da svatko od nas ima neke mane koje onda usmjeravaju i našu pažnju ka onome čega se trebamo paziti. Ja se pazim da ne uređujem pjesme kad se osjećam loše jer ih onda "popravljam" dok ne ostane više ništa. Isto pazim da si ne tražim opravdanja za estetske zločine kad se osjećam jako dobro, kad sam previše sretna, svemu nađem neku namjenu, sve je dobro, lijepo i korisno.

Osim treće knjige, koji su daljnji planovi?

Trenutno sam na mini balkanskoj turneji... Atena, Strumica, Skopje, Beograd i Maribor. Planira se nakon toga i neki put u Bugarsku. Jako se veselim ovoj jeseni, nadam se da će njezino lišće ispadati iz treće knjige kad je se otvori.
 

ČETIRI PARKETA

Godine su zakopale stan u hrđu,

no ljudi su ga našli ispod slojeva streljiva.

Djevojčica mora imati ljuljačku,

rekli su i okačili vrbu o vrata.

Dali su mi dva para koturaljki.

Donosili su mi zobi i šećera.

Djevojčica mora pronaći svrhu,

rekla je i odnijela me u njihov dom.

Te smo godine često plakali.

Ja sam plakala jer je vrba uvenula.

Čarobnica je plakala jer je morala umrijeti.

Ljudi su plakali jer sam konj, a ne dijete,

olovom iz svojih trepavica

uništili su četiri parketa.
 

Marija Dejanović, iz Etike kruha i konja

Marija Dejanović

Etika kruha i konja

  • SKUD Ivan Goran Kovačić 11/2018.
  • 89 str., meki uvez
  • ISBN 9789536126613
  • Cijena 70.00 kn

Zbirka pjesama 'Etika kruha i konja' Marije Dejanović može se pročitati kao u potpunosti uspio pokušaj stvaranja vlastitog referencijalnog sustava u kojem pojedine ključne riječi dobivaju značenje jedna u odnosu na druge u kontekstu cjeline. Jednostavnost jezika opravdava čitanje ovog rukopisa ne kao hermetičnog u smislu da skriva tajno značenje, već upravo suprotno, kao pokušaja da se poezija u potpunosti ostvari kao prostor jezične i značenjske slobode i igre.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –