Marijo Glavaš : GrAD

Ima jedna prastara koju o muškarcima govore žene. Pa kažu da su muškarci kao zahodi. Ili su puni dreka, ili zauzeti. Ima jedna nova koju, u ciklusu "Žene" kojeg je, s Vrha jezika, a da ni sam toga nije bio svjestan, pisao, kažu korice knjige, prevratnik Glavaš, a koja se u 43 pjesme sastavnice bavi muškarcima. Pa kaže: "Muškarci su čvrsti kao žene / samo mekši."

Pa sad, ima i jedna koje se nitko mlađi, baš ni kao Nine Simon ne sjeća, a Simone ona jest, koja je kazala kako se žena ne rađa nego se njome postaje. Kroz kulturu kupovanja lutkica i roza haljinica. Jedna pak mlađa feministica koja kad piše o rodu i spolu, piše o spolu koji nije jedan. Nisam siguran da je tvrdnja (a i ovo je netko napisao) da je ciklus o muškarcima nazvan žene ovdje nužno pisan iz 'ženske' perspektive, jer meni je najbolje u njemu baš ta relazivizacija pozicije.

Taj svesex, asex, ultimate sex, pored-sex, bi-sex, ta univerzalna partikularnost svake pjesme koja se muškarcima obraća neobično ironijski, pa nježno, pa točno: riječju humano. Humanije nego kardinal Bozanić sirotinji s kojom suosjeća u onoj digest verziji Urbi et Orbi koju je nedavno, o Uskrsa, uputio i nezaposlenima s kojima, za razliku od Superhika, suosjeća, zatvarajući oči pred onima koji ih potkradaju. Dakle, iskreno.

Pa, prije no što se odluči "deratizirati raj", Glavaš o muškarcima za koje kaže da su podstanari u vlastitim snovima, piše kako ih je teško odijeliti - njih muškarce od muškaraca (pa ni taj spol nije jedan iako su neki u rodu). Ali, ako do dijeljenja i dođe, "od nečega treba početi / možda od riječi pisama koja su pisali". Jer, "muškarci koriste papir / bio pokidan ili čitav". Čak, kaže pjesnik, i ne mora biti papir. Može samo na njega podsjećati i nešto će na njemu napisati. Čak, ti koji pišu na papiru koji to ne mora ni biti, ne moraju biti muškarci. "Dovoljno je da podsjećaju na muškarce da pišu/da su prazni kao papir i reći ćeš / evo jednoga."

Dobro, evo jednoga koji piše na način koji, kad smo već kod riječi koje se lijepe za papir, zaista jest nekako nov pod nebom našeg pjesništva. Jezik kojega i kako ga Marijo koristi nije sam sebi ni povod ni uzrok ni svrha (iako se nastavlja na, s današnje perspektive gledano, pomalo autističnu tradiciju zaigranih konkretizama, eksperimenata poststrukturalizma...) nego je registar i skladište kritike koja vrišti asfaltom grada koji i jeste i nije Split.

Ono što je Poslanici Pisanici ofarbano upitnošću iskrenosti, a to je sućut sa siromasima, ovdje to upitno nije. Marijo o perspektivi današnjice piše kao o referendumskom pitanju s 2 ponuđena NE. Osim iz bogatstva siromaštva kojeg bira kao referentnu poziciju pisma, to se vidi u Splitu u kojem je "samo pitanje vremena kad će Grguru Ninskom netko otpiliti palac i zamijeniti ga za kruh". Da, krivi su ljudi opsjeli Grad. Skoro svaki naš grad. I zato se ova knjiga i zove "GrAD". Jer ti su gadovi učinili muškićima da se "jedan po jedan vraćaju u jame" i da se "više nitko ne boji masovnih grobnica".

U krvnoj slici gradova, piše Glavaš, nalazimo tragove ljudi "i drugih otrovnih supstanci". Pesimizam je, u devetnaestom stoljeću, nokautiravši sadržaj i vjerujući u besmisao poetske komunikacije do beznađa savršenstva iskovao stil. Stil je tad sebi postao svrhom Ovdje je, a ovo je jako opasno po život i riječi i ljudi kojeg autor dijagnosticira, pesimizam i jedan novi stil, ali i sam gol sadržaj.

A sadržaj je gol, baš kao i Goli život prepametnog Agambena kojemu se, kao još jednome muškarcu, ova knjiga, značenjem i stilom, i vraća i obraća.

 
Marijo Glavaš: "GrAD"

Algoritam, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )