Marinela : Ne želim ti ugodan dan
Nakon gotovo četvrt stoljeća književnog djelovanja, Marinela je objavila prvu knjigu poezije. Podloga na kojoj je knjiga otisnuta je uobičajeni papir po kojemu ona (ovo čitamo na pozadini knjige) "bijesno leti". A to čini potpuno osigurana od mogućih turbulencija i posrnuća, jer, kažu korice, "papir podnosi sve". Toliko o papiru koji je, podnošenjem ovdje na njemu otisnutih pjesama, dokazao da, ako lažu pjesnici, ne lažu korice. Pa zavirimo u svepodnoseći papir.
Dok čitatelju "ne želi ugodan dan" (lažno nagovještavajući nelagodu koju bi zinteresirani mogli osjetiti nakon čitanja poezije kakvu obično pišu neprilagođeni, jurodivi, geniji...) na stranici 32 koja nosi pjesmu po kojoj je knjiga dobila ime, pjesnikinja čitatelju želi "prazninu užasa / nemoć riječi / i slabost udarca". Kad se prazninu užasa nalijepi na konstataciju da je jako lijepo "biti siguran / da postoji zlo", tada dobijemo kakav-takav konceptualni okvir osobne poetike pjesnikinje koja se osjeća kako se osjeća u svijetu u kojemu zlo nije odsutnost dobra, u kojemu crnilo i tama nisu nedostatak bjeline i svjetla, nego su jednakopravni entiteti posloženi na papirnoj plohi binarnih opozicija.
Iako je to možda za očekivati, (ako se računa na dosljednost i logiku lirskog prikazivanja u koncipiranju cjeline knjige) izravnom nedostatku ljubavi se ne suprotstavlja eksplicitnost mržnje. Odnos koji prema svijetu koji ovako skicirano lirsko ja ne prihvaća i kojega zauzvrat, iako za njim mjestimično žudi, djetinje gromko (ali i "starački" umorno) odbacuje, najčešće se papiru ukazuje kao rezignacija.
I ne bi bilo ništa loše da je Marinela našla načina da ovako prihvatljiv "deontički" okvir teksta ispuni čitljivom poezijom. Poezijom ispisanom artikuliranim pjesničkim jezikom, poeziju estetiziranog izraza (makar i onog negativne estetike koja je očekivanija u ispisu "ravnodušnog gnjeva" kakav je ovaj pred nama) koji će orisanom okviru dati sadržaj kakav ovaj s pravom očekuje. Pa radila ga je ista osoba koja je okvir odlučila ispuniti eksplicitnim stihovima koji ne prikazuju, ne daju naslutiti, nego viču u lice. Ne na produktivno svađalački način onoga što smo nekad zvali avangardom. Na žalost, na nepotrebno djetinji način "tužakanja svijeta".
Surfajući po pojavnostima ljubavi u svijetu grabežljivaca Marinela kreira monodijaloške situacije u kojima je "boli (uvijek tuđi) kurac" kojim je, iako slutim na što ukazuje ironizacija privida međunožne ispunjenosti, uvijek lakše tući po koprivama nacionalne poezije.
U Marinelinoj knjizi općih mjesta, ženama vješticama sude muškarci. Njima žene služe za drkanje (na njih). Muškarci lažu. Svi redom. Marinela se protiv takvog svijeta buni. Ali bez straha da će je ozlijediti prejaka riječ, jer to čini ovim riječima: "ja nisam tvoja / ja nisam stvar / svaki čovjek / pripada sam sebi". Marinela nepotrebno univerzalizira. U njezinu redu simbola i stvari, "svi bi htjeli ljubav", "svi žele znati", a žele znati "ono na što nisu spremni". Pa se pita, "u čemu je odgovor / gdje leži zec"?
Ne znam kako je sada, ali kad sam ja išao u školu, zec je ležao "u tom grmu". Ne znam jesu li ga u međuvremenu našli i je li i njega, kao i mene, promašila "kapljica tinte nepredvidiva okusa".
Marinela: "Ne želim ti ugodan dan"
Meandarmedia, 2011.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )