Marko Gregur : Šalaporte (ulomak)

Pročitajte ulomak iz novog romana Marka Gregura Šalaporte, koji uskoro izlazi u izdanju nakladničke kuće Hena com. Roman je ponajprije priča i polemika o suvremenoj umjetnosti, anarhiji ukusa i orijentira, o bitki za smisao i mjesto pod zvijezdom.

Jerko, čovjek s ambicijom da bude umjetnik, grozničavo oboružan citatima o umjetnosti i smislu – ali bez vlastite umjetnosti – vraća se zbog sprovoda na rodni otok Prvić. Stjecajem vlastitih nevolja tu se duže zadržava, a onda biva zatočen zbog pandemije korone.
 

Šalaporte Gregur Marko

Vrata pošte otvorena su. Namjerno ih je ostavila. Jerko se nećka, ali kad mu se učini da čuje Tijat kako brunda, nesigurno krene uz spomenik prema zamračenom poštanskom uredu. Čitav se svijet promijenio, ali ovdje je sve isto. Smeđi drveni pretinci iz kojih vire kuverte, poluprazna platnena vreća spremna za slanje, ventilator koji se na stropu polako ljulja i glasa baš poput Lucinih kukova, izlizane pločice na podu i telefonska govornica u kutu, za koju se nekih davnih ljetnih večeri čekalo u redu do Maestrala. Ali tek od mirisa obuzme ga prava sjeta, osjećaj da je došao kući koje više nema. Gledaju se, očev je pogled stisnut, guste, dugačke obrve navaljuju jedna na drugu poput ovnova, u štumku mu se stalno razvija i razbija prijeteća težina čiji se komadići, oštri, kao od stijene odlomljeni, zasijecaju po nutrini, razlijevajući po tami utrobe sve ono neizrečeno zbog slabosti i straha. Zna da prema ocu nije bio fer, unatoč svemu. Volio bi ga zagrliti, reći mu, razumijem te, imam kćeri, dvije, Milu i Ljupku, ili sam ih imao, više i ne znam, ili ih nisam imao, nego sam to umislio, da sam njihov otac, ali mogu ti reći da je osjećaj bio itekako stvaran. Volio bih da si ih upoznao… Krene prema njemu, otac stojeći iza pulta podigne veliku, tešku ruku, kojom je znao dobro zamahnuti, ispucani dlan nakratko se zadrži u visini uha pa zasiječe zrak iznenađujućom brzinom prije nego što se negdje na drobu skupi i on zna da je uspio. Muha je, još živa, u njegovoj šaci. Zna i da je neće pustiti.
„Doša si“, pogleda ga ispod sijedih obrva, obriše ruku o nogavicu i možda je samo ego, ali siguran je da je namjerno zdrobio tu muhu, za slučaj da mu pruži ruku.
„Moja sućut“, stanu kao revolveraši, jedino što se ne gledaju u oči i strepe od riječi.
Otac uzdahne, kao da mu ovo zraka što ga ima u ogromnim plućima odjednom nije dovoljno. 
„Doša si jer si mislija da ću je stavit uz mater.“ Polako izdahne te riječi, kao gospođa na socijalnom kad ti kaže da nemaš pravo na nove očale. Jerko bi radije da viče, a ne da glumi dobrotvora. Valjda se nagledao kroz prozor ovih što na daskama u moru u zoru rade jogu.
Prestani glumiti da si jebeni lotosov cvijet, dođe mu da vikne, a stari se već okreće, uzme nekoliko kuverti i stane ih razvrstavati. Jerko se nema čime štititi, zaustavljen na pola prostorije. Prekriži ruke na prsima, ali i dalje osjeća svaku pukotinu. Dovoljne su da pomalo curi, probadajuće, peckave i razdražujuće, ali nedovoljne da iscuri. Otac ga je oduvijek znao učiniti malenim. Kako je samo veselo dotrčao i našao ga gdje rezbari neku pepeljaru pa mu sav zadihan rekao da je čovjek koji je napravio spomenik rekao da će biti umjetnik i filozof, a otac, umjesto da ga potapša po glavi, bilo što, odgovori da nije Girardi ništa napravija nego samo nacrta, a napravili su neki drugi, o kojima neš ništa vidit u novinama. Možda se i otac osjećao jednako zarobljeno na ovom otoku, s majkom, pa s Verom.
Neostvaren, otokom izjeden čovjek. Kao onda kad je došao kući, bili su došli u školu iz šahovskog kluba, pa ga je pitao što je to IQ, a on mu odgovorio da neće imati veći kvocijent inteligencije ako bude igrao šah, nego će igrati šah ako ima veći kvocijent inteligencije.
„Mogu li onda ići na šah?“ pitao ga je Jerko, zbunjen.
„Sam najbolje znaš“, odgovorio mu je, već u odlasku, na ovu ili onu poštu.
Bilo je i dobrih dana, kad bi ga poveo u šibensko kino ili ga tek tako uzeo sa sobom, na pijacu u grad ili k doktoru, govorio: to je moj mali.
„Nisan zato doša.“
„Nisi, daj…“ okrene se prema njemu, pogled mu je fiksiran, ali više nije onako miran, revolver bljesne u pitanju: „Nego zašto? Zašto si onda doša?“
Jerko se stisne, očev ga napad svaki put paralizira – da je samo malo razmislio, znao bi da je pitanje koje otac stvarno želi postaviti: zašto si otišao? Zašto nijednom nisi pitao za Veru, čak ni kad je umrla?
Razumio bi njegov bijes zbog te zapravo prostačke rečenice, moja sućut, milijardu života koji stanu između ljuljanja na koljenu, veselja kad je prohodao, smijeha kad se prvi put zaljubio, prvog pića koje su popili zajedno kad mu je bilo šesnaest godina i te kurtoazne forme, namijenjene onima među kojima ima puno manje od toga, od njih.
„Ne znam“, rekao je to iz straha, ali na kraju je djelovalo blagotvorno, jer obrasci njihova međusobnog ponašanja bespogovorno su iziskivali svađu. Ovo povlačenje, tako neprirodno, popuštanje potrebe za time da se uvijek bude u pravu, da se traži – ne, ne traži, da se inzistira na istini, koje mu je došlo instinktivno (ili podsvjesno?) bilo je iznenađujuće omamljujuće. „Ne znam, eto, ne znam“, ponovi zato. Oca ovo malo udari o bok, ali brzo se ispravi, pita: „Ko ti je javija?“ 
„A ko nije?“
„To je prvo šta ti virujen. Odma se skupe kad ih ne triba. Tuđa posla su za ta jata laterna magica“, kaže uvježbano.
Više i ne pamti od kog je to prvi put čuo.
„Govna.“
„E, baš smo se lipo počeli slagat.“
To kao da ih pomiri, ljutnja zbog toga što se drugi hrane nečim što zovu njihova nevolja. Samo što to za njih više nije nevolja nego trajno stanje, s kojim su naučili živjeti.
Obojici je u toj špelunki jasno: ne mogu šutjeti jedan s drugim, a ne znaju baš ni razgovarati. Nedostaje im majka, njihov medijator.
„Kad je sprovod?“ 
„Sutra u 10“, odgovori otac. „Ali to ionako znaš.“
Ne odgovori ništa, i opet ga obuzme dobar osjećaj.
„Kad ideš nazad?“
Slegne ramenima.
„Ne moraš čekat zadnji.“
To je to. Te govnarske provokacije njegovog starog kad pomisliš da je sve u redu.
Zato sam otišao.
„Mislio sam da ćeš me ti odbaciti“, uzvrati.
„Ja san te odavna odbacija.“
„To bar svi znamo.“
„Blago vama sveznalicama.“
„Ali lako za mene. Boli me što si odbacio mamu.“
„Znaš šta mi ide na živce?“
„Mislim da ću saznat.“
„To šta mrtvi uvik više vride od živih.“
Poželi ga raspaliti po tom velikom, masnom drobu.
„Tu se varaš. Ti od nje ne bi bio bolji ni da si sto puta mrtav.“
Očev obujam kao da se poveća. Udahne takvom silinom da ne samo da mu se napne drobina, već i prsti, vrat, pa čak i oči. Dok se Jerko praznio, otac se očito punio.

Obojica se premišljaju što učiniti i bilo bi se možda slomilo popodne da nije ušla neka Njemica i počela prebirati po razglednicama dovoljno dugo da odlože obračun.
„Ako ćeš ostat, znaš di ti je ključ.“
„Wieviel kostet das?“
„Fir ojro“, otac je ne pogleda, šta pita kad neće kupit, bezobrazluk samo takav, pa ona otpuhne i izađe.
„Di i uvik“, Jerko odgovori tako da zazvuči kao uvreda, starinski običaj koji odiše provincijalizmom. Ali zapravo mu je drago što je tako.

„Di i uvik“, ponovi otac rastežući, a Jerko pomisli da je otac na svoj način rekao da ga je stalno čekao.
Nikad mu neće reći da ga je tek prije spavanja stavio tamo. Vera se bojala provalnika, tih turista đanketa bilo je sve više, cijelo je selo znalo da se okupljaju iza kapelice s ove, seoske strane, i tamo se špricadu, ali nitko nije činio ništa, makar se čitavu noć dernjačili kao da su popili svu mjesečinu pa od tog bljeska dobili pomračenje uma. Zato mu je branila da ključ ostavlja makar i u granama smokve ili oleandru. Ali sinoć, i ne zato što Vere više nije bilo, prsti su ga od pomisli da bi mogao ostaviti ključ u udubini između kamena i okvira vrata svrbjeli kao bivšeg alkoholičara kad uz put ugleda praznog Badelova dedeka. Čekao je da svi odu pa izašao i na brzinu, da ga tko ne vidi, uzeo ključ. Dok ga je stavljao na staro mjesto, odjednom mu se učinio strahovito malim. U pokretu je bila memorija koja je nakon tolikih godina djelovala bespogovorno, i sve mu se vratilo. Čekao je da ga Magdalena dozove pa da sjednu nakratko uz more s malo vina. Zatvorivši vrata, opet se, kao i onda, pitao kad će se mali vratiti kući.
Zaplakao je prvi put otkako je Vera umrla. Teško bi mu bilo reći za kim je plakao – Magdalenom, Jerkom, Verom ili za sobom. Više nije bilo nikoga pred kime bi morao izigravati snažnog, otočnog muškarca, koji nazuva more izaogrće se vjetrom.
 

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) autor je zbirke poezije „Lirska grafomanija“, knjiga priča „Divan dan za Drinkopoly“ (Nagrada Prozak), „Peglica u prosincu“ (Nagrada Ivan vitez Trnski), romana „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“ (Nagrada Katarina Patačić), „Mogla bi se zvati Leda“ i „Vošicki“ (Nagrada Vladimir Nazor, Književna nagrada Fric). Djela su mu dramatizirana za Hrvatski radio i snimljena kao zvučne knjige. Glavni je urednik časopisa Artikulacije, predsjednik organizacijskog odbora „Galovićeve jeseni“, urednik hrvatske književnosti u novinama Vijenac. Tajnik je Društva hrvatskih književnika.

Marko Gregur

Šalaporte

• Hena com 03/2023.
• 288 str., meki uvez
• ISBN 9789532594119

Jerko, čovjek s ambicijom da bude umjetnik, grozničavo oboružan citatima o umjetnosti i smislu – ali bez vlastite umjetnosti – vraća se zbog sprovoda na rodni otok Prvić. Stjecajem vlastitih nevolja tu se duže zadržava, a onda biva zatočen zbog pandemije korone. Nakon zagrebačkog potresa, koji joj je devastirao donjogradski stan, pridružuje mu se glumica Vanja sa svoje dvije male kćeri...