Marko Gregur : Kak je zgorel presvetli Trombetassicz
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz
Divan dan za Drinkopoly
Novi roman koprivničkog književnika Marka Gregura "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" objavljen je u biblioteci koja nosi naziv „Nokaut“. Slučajnost? Ni govora, jer Gregurov tekst osvaja svojim šarmom, lakoćom ispredanja rečenica, istančanim i savršeno doziranim humorom, promišljenom strukturom i zanimljivom, pa i napetom radnjom. Iako se Trombetassicz načelno može obuhvatiti kišobranskom žanrovskom etiketom povijesne proze (radnja mu je smještena u 17. stoljeće), u njemu je i više nego očigledno autorovo svjesno odbacivanje velikih povijesnih tema, kao i načelna neopterećenost historiografijom. Doduše, konkretne povijesne realije važne su za razvoj radnje, ali one ipak nisu u prvom planu; u prvom su planu pojedini likovi i njihove sudbine koje će se zapetljati u komično klupko međusobnih podvaljivanja.
Da odmah u startu stavimo stvari na njima pripadajuće mjesto: "Kak je zgorel presvetli Trombetassicz" sjajan je roman i nema sumnje da će se o njemu tek pričati. Ali on nije pao iz vedra neba. Trombetassicz je rezultat autorove samodiscipline, pa i njegova unutarnjeg razvoja koji se nije dogodio preko noći, već je trajao godinama. Naime, nakon prilično zapažene prozne zbirke "Divan dan za Drinkopoly" (2014), koja je pak uslijedila nakon pjesničkog prvijenca "Lirska grafomanija" (2011) i zbirke priča "Peglica u prosincu" (2012), Gregur je očito – i sva sreća da je tako – shvatio da je došao do točke nakon koje je nužno promijeniti nešto suštinsko želi li izbjeći glavinjanje u varijantnosti. Promjene su se očitovale na tri razine: razini forme, razini teme i razini jezika.
Što se forme tiče, Gregur se nakon dviju proznih zbirki opredijelio za roman, naoko mali ako je suditi po formatu knjige i broju stranica, ali velik u svome krajnjem dometu. Usto, nakon mjestimice nemuštih pjesničkih juvenilija, ekstatičnosti i lepršavosti "Peglice" te ozbiljnosti i nostalgičnosti "Drinkopolyja", promijenio se i Gregurov tematski horizont, kao i opći ton koji graniči sa satirom i koji je istovremeno gorak koliko i komičan. I što je najvažnije, promijenio se jezik. "Trombetassicz" je, naime, u potpunosti napisan na (podravskom) kajkavskom jeziku. (Napomena za nekajkavce: romanu je pridodan rječnik kajkavskih riječi i sve u svemu čita se lako.) A to je zbilja pravi raritet, jer bi se, usprkos tome što je kajkavska književnost prilično raslojena, romani na kajkavskom doslovce mogli nabrojati na prste jedne ruke. Tri velika zaokreta, triput hura za Marka Gregura!
Ono što je neosporno veliki dobitak ovog novog Gregura njegova je zrelost. Gregur je nevjerojatno sazrio kao pripovjedač. Za razliku od "Drinkopolyja", a naročito "Peglice", u Trombetassiczu svaka rečenica odiše staloženošću, promišljenošću i gotovo nevjerojatnom lakoćom pripovijedanja. Nema tu ni trunke usiljenosti ili neprirodnosti, tekst baš ni u jednom trenutku ne škripi, rečenice klize glatko i bešumno. Međutim, odmaknimo se od impresionističke kritike i pokušajmo razjasniti anatomiju Gregurova romana. Kako je osmišljen Trombetassicz?
Zahvaljujući neobvezatnom odnosu kako spram povijesne zbilje, tako i spram jezika koji toj zbilji pripada, reprezentacija sedamnaestostoljetnog svijeta u 'Trombetassiczu' graniči s parodijom, ali je time istovremeno naglašena njegova aktualnost i suvremenost.
Glavni lik i pripovjedač romana jest Paulus Aytich, mladi koprivnički notar s književnim ambicijama, inače u službi suca Trombetassicza, tada čelnog čovjeka Koprivnice. Aytich je u suštini aheroj, mali čovjek koji želi doseći velike stvari za koje nije predodređen i kojima nije dorastao – on je naivac i „dudek“, u isto vrijeme i sitna duša i idealist kojemu je „važno samo nekaj postati, biti neko ko se bu nalukaval nad ovu varoš zvisok, negdo kome se budu ludi klanjali, pozdravlali me i divili mi se“. Ali takvi su u Trombetassiczu u pravilu svi važniji likovi, u koje se, uz spomenuti dvojac Aytich-Trombetassicz, ubraja i prepredenjak Natulia.
Svijet Trombetassicza rastače se u više tematskih rukavaca koji se u finalu vješto stapaju u jedinstvenu cjelinu. Okosnicu radnje čini priča o borbi za vlast/moć koja je amblematična utoliko što je svevremenska, a prezentirana je kroz pripetavanje suca Trombetassicza i njegove klike u osvajanju još jednog mandata na varoškim „elekcijanušima“, odnosno izborima. Paralelno s ovom fabulativnom linijom prati se i priča o jačanju nacionalne svijesti, odnosno o Petru Zrinskom s kojim se Aytich – kako je barem uvjeren – dopisuje. Naposljetku, imamo i kostur nesretne ljubavne priče Ayticha i Jelle Szremeczove. Sve to prožima se i prepliće do te mjere i na takav način da se povijesno-politička satira naposljetku čita gotovo kao napeti politički triler s otvorenim krajem.
Već je rečeno da je Gregur radnju svog romana izmjestio u 17. stoljeće, ali i da nam podastire svijet koji možda i nije posve vjerodostojan ili uvjerljiv u smislu vjernog reproduciranja povijesne zbilje, ali je zato i više nego uvjerljiv kao fikcija. Baš kao što je i Gregurov kajkavski savršeno uvjerljiv usprkos činjenici da više nalikuje na mješavinu različitih povijesnih slojeva kajkavštine nego na izvorni kajkavski iz 17. stoljeća (koji nam je, uzgred rečeno, posredovan tako da su u roman ubačeni i neki stvarni zapisnici onoga vremena). Povijesna vjerodostojnost, dakle, nije nešto čime se Gregur pretjerano zamarao, ali i dobro da je tako jer bi se razigranost i zaigranost koji krase roman u suprotnome možda utopili u goloj suhoparnosti.
Zahvaljujući tome, zahvaljujući neobvezatnom odnosu kako spram povijesne zbilje, tako i spram jezika koji toj zbilji pripada, reprezentacija sedamnaestostoljetnog svijeta u Trombetassiczu graniči s parodijom, ali je time istovremeno naglašena njegova aktualnost i suvremenost. Tako, primjerice, jednu od ključnih poluga radnje, koja će naposljetku doći glave suca Trombetassicza, a možda i samog Ayticha, predstavlja model „javnomagištratsko-privatnog partnerstva“ kojim se gradi ni manje ni više nego štala u kojoj će žitelji Koprivnica „parkirati“ svoje konje i na kojoj sudac skuplja političke poene.
Trombetassicz se može iščitavati kao alegorija današnjice, on se doima do te mjere suvremenim da nam se lako može dogoditi da zaboravimo da u rukama držimo roman čija je radnja od nas udaljena više od tristo godina – i ovdje imamo „elekcijanuše“, lobiranja i zakulisne političke igrice, izbornu kampanju i populistička dodvoravanja biračima, financijske malverzacije i javne radove, i ovdje „institucije moraju delati svojega posla, a pravda mora biti jednaka za sve“. Zvuči poznato? Stalna na tom svijetu samo ljudska glupost jest (da zlouporabimo Preradovićev stih), a to je ono što nam Gregurov roman suptilno šapuće u uho i što nas zgražava koliko i nasmijava.
I naposljetku, vratimo se jeziku: iako je u Trombetassiczu glavni lik Aytich, istinska zvijezda romana je jezik, dakako onaj kajkavski. Upravo iz njega u velikoj mjeri izviru živost, duhovitost i humor, pa čak i situacijska komika. No ruku na srce, danas je dijalekt za neki književni tekst prije uteg oko vrata nego prednost, on kao da podrazumijeva automatsku, a ponekad i nekritičku diskvalifikaciju u utrci unutar nacionalne produkcije.
Gregurov "Trombetassicz", ipak, ne bi trebao imati s tim problema. Jer, na kraju krajeva, ovo ni nije kajkavska književnost. Ovo je dobra, i to jako dobra književnost koja je (uvjetno rečeno) igrom slučaja pisana baš na kajkavskom.
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz
- Hena com 01/2017.
- 184 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789532591576
Roman Marka Gregura 'Kak je zgorel presvetli Trombetassicz' za suvremenu je hrvatsku književnost dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom, a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa. Roman je povijesno-politička satira i gorka humoreska koja nam otvara škrinju zaboravljenog blaga...