Marko Pogačar : Beskonačno tesanje detalja

Marko Pogačar jedan je od najboljih hrvatskih modernih pjesnika. Točka. U jako zanimljivom razgovoru koji se odvijao putem mail korespondencije i usred kojeg je on po tko zna koji put otputovao tko zna gdje teme su se izmjenjivale kao amplitude pitome sinusoide. Upustite se u čitanje prepiske i saznajte što Pogačar misli o ontološkom sakupljanju leptira, koja je dubina hrvatske kaljuže, tko je i zašto rekao da je mačka bolja od psa i da li se pjesnik zaljubio.
 

Tamno crna nijansa bijele

Marijo Glavaš: Novu zbirku pjesama, "Crna pokrajina", završavaš prilično šokantnom slutnjom. Ostavljaš li se stvarno poezije?

Marko Pogačar: Ne znam kome bi ta "slutnja" mogla ili trebala biti šokantna. Nije baš da se Mišo Kovač ostavlja mikrofona ili Mate Parlov rukavica... Ne ostavljam se poezije, barem nemam nikakvu namjeru, iako se s tim stvarima nikada ne zna. Ostavlja li se ona mene drugo je pitanje.

Stih koji vjerojatno imaš u vidu se, doduše, suočava s jednom nemogućnošću, s uvijek prisutnim otporom koji literatura, poezija pogotovo, pruža svojoj proizvodnji. Poezija tu zna biti prva proleterska, pod Kočom Popovićem. S tekstom se treba izboriti, i boriti se uvijek treba, no neke su bitke unaprijed izgubljene. S porazom se također treba suočiti. Ali ne bi to postavljao previše fatalistički - taj je stih, ovo su posljednje riječi, na kraju krajeva i logičan izlaz iz svake knjige, tako i ove. Da će riječi, ovakvih ili onakvih, biti i poslije, bit će ih. Kakvih i kome, to ćemo vidjeti. Ne treba se oko toga previše brinuti.

Vjerujem da ćeš prethodnim odgovorom utješiti mnoge koji pročitaju završetak tvoje nove knjige, "Crna pokrajina". A kad sam već krenuo s kraja, zadržat ću se još malo na pjesmi Povratak, posljednjoj pjesmi u zbirci. Pišeš čistoća pjesme me muči. Pojasni molim te što je za tebe čistoća pjesme i koje i kakve ti muke zadaje.

Prije svega hemoglobinska, etnička čistoća. Tko hoće pjesmu-Srbina, pjesmu-židova, crnca? Više me od čistoće pjesama trenutno brinu fašističke prozivke i orkestrirane harange s kojima smo opet svakodnevno suočeni; vampiri ustaju i posve lokalno. A lokalno je obično najgore. 

Čistoća pjesme odnosi se na spomenutu borbu s tekstom i jezikom, pokušaj da se iz najmanjeg izvuče najviše. Da se uspostavi tekstualni poredak kojemu je što manje moguće dodati ili oduzeti, stabilna molekula koju neće sjebati prva kap nekog reagensa. Kako se pjesnik mora izboriti s malignim tkivom teksta, tako se svi mi moramo izboriti s najrazličitijim oblicima tog svakodnevnog fašizma koji nam puše za vratom. I kao što za pjesnika nema mira dok ne počisti dvorište vlastite pjesme, mira općenito neće i ne smije biti dok pristajemo biti pašaluk kapitala garniran napola presvučenim ustašama. Kako reče Milan Mladenović, treba da se čisti. I treba da se čisti od glave.

Nije prvi put da upozoravaš na svakodnevni fašizam. Činio si to u intervjuima i činiš to u svojoj poeziji. Događa li ti se da ti ljudi iz bliske okoline, kao što Daši Drndić govore da se ostavi nabrajanja žrtava holokausta i upozoravanja na fašizam koji u različitim oblicima i dalje parazitira među nama, koji put kažu da nema smisla ili da uzalud pričaš o fašizmu? Kako u tom pogledu komentiraš omjer pažnje koju hrvatski mediji (pa i oni javni) posvećuju s jedne strane onima koji fašistički istupaju i s druge strane onima koji upozoravaju na zlo živućeg fašizma? Koji je rezultat takvog medijskog postupanja?

Živo me zaboli misli li neko da to ima ili nema smisla. Protiv dvije stvari, a one su neodvojivo povezane, ne smije se prestati pisati, govoriti i raditi: kapitalizma kao krovnoga eksploatacijskog poretka te fašizma u svim mogućim formama. To može, u neku ruku i jest, zvučati nevjerojatno trivijalno, naivno. No svejedno je nužno. Ne zato što bih sebe doživljavao nešto ozbiljno, nego jer si drugačije ne bi mogao pogledati u oči. Živimo uskrsnuće najcrnje fašističke retorike, u historijski donekle sličnim okolnostima. Taj se fašizam koji nas okružuje, naravno, ne podudara posve, ne nosi sve bitne karakteristike svojega povijesnog imenovatelja. Riječ je o onom sveprisutnom, vječnom, ur-fašizmu koji je jednom prilikom dosta precizno opisao Eco - u pojedinim njegovim inkarnacijama različito usustavljenome sklopu koji u sebi ipak neprijeporno nosi tu najgoru od najgorih klica.

Imajući u vidu historijsko iskustvo, iako se svake vojske, oružja, rata i sve smrti koje proizvode gnušam i grozim, i dalje mislim da se fašizmu najadekvatnije suprotstavlja oružjem. Nekom srećom ili nesrećom, barem sam osamdeset posto kukavica, pa je dobro da slične opcije trenutno uglavnom nisu realne.

Hrvatski su mainstream mediji ozbiljna i ozbiljno zajebana priča, preširoka za ovaj razgovor, no također priča na kojoj je potrebno inzistirati. Oni su istovremeno odraz katastrofalne situacije u našem društvu, ali i njezin generator i samoispunjujuće proročanstvo. 

Usto, pljunem na svakoga tko u državi u kojoj stoji spomenik Juri Francetiću, ulice nose imena Mile Budaka, a za Pavelića se redovno služe zadušnice, ima obraza Daši prigovoriti bavljenje žrtvama holokausta, žrtvama bilo kojega progona. Pogotovo jer ona to čini bez kalkulacije, senzacionalizma ili lažnog pijeteta te, vjerojatno najvažnije, u okviru dobre književnosti.

Jasno si izložio stavove, no situacija je složena: današnji društveno prihvaćeni model u kojem je proizvod, a ne čovjek na prvom mjestu prisutan je u zemljama koje su sredinom dvadesetog stoljeća njegovale fašističku doktrinu, kao i u zemljama Saveznika koji su se toj doktrini i njenom zlu suprotstavile. Moderni umjereni fašizam (kako ga imenuješ u svojoj poeziji) zapravo je pravilo, a ne izuzetak. Kako očekivati promjenu i oružanu pobunu, ako ne postoje suprotstavljene strane? Postoje pojedinci koji pišu, govore, bune se. Isti su postojali primjerice i u Njemačkoj u doba fašizma, ali promjena nije došla iznutra, nego izvana. I ne samo to, već uz potrebu suprotstavljanja fašizmu današnjice, ni bitka s njegovim negdašnjim oblikom nije još završena: u Hrvatskoj, kako daješ primjer u prethodnom odgovoru, fašizam je na zidovima i trgovima, u Njemačkoj, u Berlinu i drugdje u Brandenburgu aktivne su stranke radikalne desnice i neonacističke skupine čija retorika nije nimalo umjerena.

Situacija i nije toliko složena, radi se tek o okoštaloj mentalnoj slici, političkoj leksikaliziranoj metafori, zapravo sjajno i planski poturenom ideologemu koji smo odavno kupili, a poručuje da "nema alternative". Nemam ja nikakvu romantičku predodžbu o nekom općem ustanku protiv kapitalizma, tako nešto danas prolazi uglavnom tek kao loša i banalna karikatura. Niti vjerujem da je ikakva revolucionarna opcija sama po sebi dobra - sve što u svojoj srži podrazumijeva mrtve je gnjusno, pa i kada je nužno.

To je tek jedna od formi, stihija kojoj se najčešće pristupa kad na raspolaganju baš i ne stoji stotinu drugih, kada je voda došla do grla. Ne mislim da se sadržaj i forma mogu ili trebaju posve odvojiti, no iznimno je bitno koja politička ideja stoji iza preuzimanja vlasti, bilo ono revolucionarno ili ne, i što će ona s tom moći i vlasti učiniti. Teren za pretpostavke neobično je klizav, a greške se najčešće broje u mrtvima.

Također ne bih rekao da suprotstavljene strane ne postoje - one su itekako prisutne, itekako suprotstavljene, pa i sve više izravno antagonizirane. Pod pritiskom krize inače dosta učinkovite metode pacifiziranja klasnog sukoba gube tlo pod nogama, taj sukob iz dana u dan postaje sve agresivniji i sve više očit i otvoren. Hoće li se on i kako i politički artikulirati, drugo je pitanje. Izrazito pritom sumnjam da bilo kakva promjena danas može doći odozgo. Primjeri su neobično rijetki.

Bauštela, poezija, kaljuža

Kako veći dio godine boraviš u inozemstvu kao stanovnik Berlina, sigurno imaš širu sliku i možeš na načetu temu govoriti izvan konteksta Hrvatske. Kako se, kad se uzme u obzir bremeniti teret i iskustvo (vlastite i/ili obiteljske) fašističke prošlosti i uz umjereni fašizam doba u kojem živimo,  u novčano jako zaduženome glavnom gradu Njemačke ljudi s kojima se susrećeš i družiš nose s pritiskom krize? Popuštaju li spomenute metode pacificiranja u Berlinu? Osjeti li se utjecaj krize i na berlinskoj književnoj sceni?

Berlin je vrlo specifičan grad, s vrlo specifičnom strukturom stanovništva, ekonomskom, pa i političkom strukturom. Načelno, ondje će neke stvari koje ovdje tek tako prolaze teško proći, no i kriza se ondje sasvim drugačije manifestira. Berlin, kao svojevrsna i uglavnom tek prividna 'periferija centra' (u kojoj se ipak donose presudne političke odluke), još uvijek živi lagodan život na račun istinske periferije, svih onih silnih polomljenih i ucijenjenih. No to ne znači da se njezine socijalne posljedice ondje ne primjećuju. Sretna je okolnost što je Njemačka, barem kao država, mahom ozbiljno shvatila Nürnberg. Ipak, sjećanja blijede...

Što se tamošnje književne scene tiče, iako sam ondje često čitao, i na velikim događajima poput Poesiefestivala ili Internationales Literaturfestivala i samostalno, uopće se ne osjećam niti želim osjećati njezinim dijelom. Nije toliko problem u pojedincima, nego upravo u toj "sceni", okviru koji iz svakog izvlači najgore. Te su "scene" ovako ili onako uglavnom opasne kaljuže. Što ćeš najbolje vidjeti osvrneš li se malo po ovoj našoj; manje-više svi se na njoj ponašamo kao govna. Sjajna je i lagodna pozicija biti koliko je to moguće izvan scene, makar tek fizički. Ne pada mi napamet da, bježeći iz jedne, upadnem u zamku druge. No sve su to dosta nevažne stvari.

Usporedi molim te poetske festivale i samostalna čitanja na kojima si sudjelovao u Njemačkoj s onim što se organizira u Hrvatskoj? Kako to izgleda u državi kojoj je iz Hrvatske pristiglo na tisuće bauštelaca i pokoji pjesnik? Koje su zajedničke odlike scenske književne kaljuže koju si napustio i one koju si, preselivši se u Berlin, pronašao i koju, iskustveno oboružan, izbjegavaš, a u čemu se razlikuju? Koja kaljuža ti se čini dubljom?

Teško je to usporedivo, ti su festivali mastodonti, imaju stalno zaposlene timove koji se samo tim bave na godišnjim plaćama te gomile volontera, ogromne budžete, svjetski rejting, nobelovce kao goste i slično. Ovdje se stvari uglavnom iz temelja rade volonterski i s minimalnim resursima i/ili iz entuzijazma, a taj se, priča se, brzo iscrpi. Nije to baš neka komplicirana priča... Ne želim podupirati nekakvu autorasističku matricu - nisu kod nas ljudi ni manje kompetentni, ni manje sposobni ni ništa drugo, samo su suočeni sa sasvim drugačijim, vrlo nepovoljnim početnim i svim ostalim pozicijama.

A što se kaljuža tiče, ne poznajem dovoljno dobro situaciju tamo, stvarno nema smisla da se time bavim. Samim tim sve se dublje zakopavamo, na kraju na sve strane suklja neka čudna gorčina. Kaljuža je kaljuža, to je sve. 

Ipak, kaljuža i uvjeti rada nisu te obeshrabrili u zalaganju da na površinu uporno guraš ono što zaslužuje ploviti: naime, u Hrvatskoj sudjeluješ u organizaciji najvažnijeg pjesničkog okupljanja koje je ove godine ostvareno po pedeseti put. Pedeseta obljetnica Goranovog proljeća dobar je trenutak za napraviti osvrt na proteklu manifestaciju i baciti pogled u budućnost. Koliko je ovogodišnja pjesnička karavana uspjela proširiti dobre vibracije poezije na relaciji Zagreb-Lukovdol-Rijeka? Kakva ti se čini budućnost Goranovog proljeća uzevši u obzir trenutno stanje, iskustvo i sadašnji smjer kretanja (kulturne) politike u državi?

Moja uloga u organizaciji Goranovog proljeća i nije suviše velika. Glavnina terenskog posla već tradicionalno pada na predsjednika odbora, a proteklih nekoliko godina to je Ivica Prtenjača i njemu, iako ovakvih i onakvih organizacionih propusta uvijek ima i bit će ih, treba skinuti kapu. Jednako tako i neposredno prethodećim garniturama na čelu s Brankom Čegecom, odnosno Tvrtkom Vukovićem. Sve su funkcije u odboru volonterske, Proljeće se održava na čistom entuzijazmu i vjerovanju da takva jedna manifestacija mora opstati, da je to tradicija vrijedna nastavljanja.

U posljednje vrijeme, barem što se mene tiče, ima tu i nešto prkosa. Iako ni posljednjih dvadesetak godina nisu bile rijetkost, sve su učestalije prozivke Proljeća s političke i crkvene desnice, pa i s vrlo visokih pozicija, otvoreni napadi na pjesnika čije ime manifestacija od samog početka nosi, to jest na vrijednosti koje Proljeće oduvijek zastupa. Goran Kovačić je pjesnik čija je pjesnička riječ još uvijek itekako živa, pjesnik koji je za ideje slobode i jednakosti te oslobođenje zemlje u antifašističkoj borbi dao život. U potpunosti stojim iza tih vrijednosti kao i, vjerujem, čitav odbor. Goranovo će proljeće ostati Goranovo, ili ga neće biti, barem dok smo mi tu. A kako će ono strukturno i programski izgledati otvoreno je pitanje. Promjene su u tom smislu uvijek dobrodošle, nije nam namjera inzistirati na nekoj okoštaloj formi.

Da li se oni koji prozivaju i napadaju pjesnika Gorana i manifestaciju koja nosi njegovo ime svojim postupcima svrstavaju na suprotnu stranu od vrijednosti koje Proljeće oduvijek zastupa? Dolaze li prozivke s kritikom i konstruktivnim prijedlozima, ili ostaju jednodimenzionalne?

Pa recimo, nedavno je pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, u svom obraćanju kojim zaziva "novu oluju" rekao i: "Neo-komunisti nadmašili su paleo-komuniste. Kao da su nošeni slovom i duhom njihove himne humanosti, zapravo one 'ode mržnji', sotonskog nadahnuća: 'Mrzimo vas'. Da - ta 'oda mržnji' živi i danas, i truje ljudske duše. U autorovo se ime, još uvijek svake godine, održavaju skupovi i dijele prestižne nagrade."

Prozvana Goranova pjesma zaista je iskazom brutalna, veoma ekspresivna ratna veduta. Otvaraju je stihovi: Mrzimo vas, hulje, / Mrzimo, krvnici, / Vi, pljačkaške rulje! Lijepo su i simptomatično međutim kaptolski licemjeri, štovatelji lika i djela Ante Pavelića za kojega drže zadušnice i takozvane NDH, propagatori vječne ljubavi, no samo za dobro situirane, konzervativne Hrvate katolike, zanemarili njihov kontekst. Ti su stihovi adresirani na nacifašističkog okupatora i njegove pomagače u zemlji. Pa što bi trebalo, da, poput njihovih kardinala, poput najveće većine njihova klera, surađujemo s fašistima, blagoslivljamo im noževe, da ih volimo? Bijedna je to jedna, nevjerojatno cinična i perfidna organizacija, ta katolička crkva, uniformirani kapitalistički trust bolesno željan moći. No, to je tek jedan primjer. Pa procijeni koliko su te stvari konstruktivne...

Ontološka dijagnoza sreće

 
Koliko je naslov tvoje zbirke kratkih priča, Bog neće pomoći (Algoritam, ožujak 2012.), rezultat u prethodnom odgovoru iznesenih stavova o Katoličkoj Crkvi?

Čini mi se da baš i ne bi bilo oku i uhu ugodno kada bih knjige naslovljavao usko vezano uz svoje stavove o katoličkoj crkvi, ili bilo čemu sličnom. Nije riječ o političkim člancima ili pamfletima, nego o literaturi. O tom sam naslovu već više puta govorio: s jedne strane on se poziva na jednu, kako je ja doživljavam, činjenicu s ontološkim reperkusijama, a s druge otvara prostor za promišljanje i djelovanje. Ako se suočimo s nepostojanjem toga totema, metafizičkog utočišta, ureda na vrhu koji nam jamči smjer i spas, prepušteni smo sami sebi. U toj točki prestaje indiferentnost, otvoreno je područje borbe. Na svim frontovima, pogotovo onim sasvim svakodnevnim, naizgled banalnim, koje su život sam. Na posljetku, potrebno je nekako izaći na kraj i sa spomenutom ontološkom reperkusijom, tim golim dnom koje dolazi. Ništa novo pod neonom...

Moguće je da će čovjek shvativši da je prepušten sam sebi krenuti u grčevitu borbu kako s velikim tako i s banalnim. No nije li podjednaka mogućnost da će se prepustiti rezignaciji? Zbog čega volja, snaga i mogućnost djelovanja onoga tko je bez ontološkog uporišta otvara veće područje borbe i prostor za promišljanje i djelovanje? Što sprječava onoga tko se ontološki dobrano podupro da promišlja i djeluje? Štoviše, nije li čovjek jači ako uz ideale za koje se spreman boriti ima i dodatno uporište koje ga puni energijom: npr. netko vjeruje u Boga, netko grli stabla, ...

Naravno da se moguće prepustiti rezignaciji, dosljedni je nihilizam njezina krajnja konzekvenca. No bolje i osviještena rezignacija nego pristajanje na mentalitet stada, glupavi diktat gomile. Kršćanstvo je, k tome, jedna vrlo zajebana naracija, naime, sasvim otvoreno nudi iskupljenje od grijeha. Što god učinili, ako se u bilo kojem trenutku pokajemo, trebalo bi nam biti oprošteno, a to je u određenim povijesnim periodima, a u dobroj mjeri i danas, imalo i sasvim egzaktno definiran ekonomski ekvivalent. Lako je, ali i poprilično bijedno živjeti s takvim kreditom. Emancipacija od spomenutoga ontološkog utočišta, najkraće, znači preuzimanje odgovornosti, kako za ono dobro, tako i za sve ono loše što činimo.

Mene uopće ne zanima grli li netko stabla, vjeruje u boga ili skuplja leptire ako ga to veseli, ako tako adekvatno uspijeva izaći na kraj sa sobom i svijetom i pritom nekom ozbiljno ne nauditi. Ja se ipak moram baviti tim ping-pongom s prazninom, održavati partiju. I nadam se da će završiti poslovicom - onom da pobjeda uopće nije bitna. Da je bilo važno sudjelovati, dati sve od sebe. Pa onda - tko je jamio, jamio je, ja znam koga na kraju neće biti. I to, opet kažem, ne znači da do toga kraja neću mlatiti koliko mogu. Da naposljetku uvedem u igru ona dva maksimalno blesava pojma: iako sam dugoročno pesimist (što, mislim, ne gine svakome tko jebeno voli život a zna da vječnosti za njega nema), kratkoročno sam apsolutno optimist. Zapravo tek kad to ovako postavim vidim koliko je ta opozicija uistinu idiotska. 

Ukratko: svaki dan pokušavam ići naprijed, ako treba i glavom kroz zid. I čini mi se da sam poprilično sretan.

Što te kao pesimističnog optimista usrećuje? U tvojoj novoj zbirci poezije "Crna pokrajina" na nekoliko mjesta kao da izviruje ljubav. Nije valjda da si se zaljubio?

Hehe, ljubav je, što bi rekao Fassbinder, a onda za njim i Borghesia, hladnija od smrti. Ma, mislim, šta da sad tu filozofiramo, ionako smo otišli predaleko. Ljubav je sjajna kad god i kako god da se desi; opet posežem za citatom, to je valjda u vezi ljubavi najlakše, al kako reče još jedan meni drag filmadžija - whatever works...  Samo, ljubav ne želim i ne mogu uzimati kao protezu, u drugoj osobi tražiti u prvom redu nadogradnju za vlastite praznine - takve stvari non-stop gledam svud oko sebe, i ne sviđa mi se kako izgledaju, kako završe. Ljubav mora biti samoj sebi svrha, ili nam nije potrebna.

A usrećuje me svašta, stvarno svašta s velikim S. Gradovi, mačke, kaktusi, prijatelji, poezija, alkoholi, tuševi, ručak, more, ustajanje svakog jutra iz kreveta, punk rock, sve ono novo i nepoznato... Blesave stvari, znam, svakodnevne. No upravo zato tako uzbudljive, i upravo zato ih se, u perspektivi, toliko teško odreći.

Onda ovo što si nabrojao da te usrećuje sigurno spada u onih 20% dobroga? Naime, nedavno si (čuo sam te) izrekao zanimljivu tvrdnju: četiri petine svega su smeće. Da li je teže pronaći dobru poeziju, dobrog prijatelja, ili dobru mačku?

Mislio sam na ljudske proizvode, naravno, a pretpostavljam i na ljude same. Ne na mačke, snjegove ili sunčevu svjetlost. Što se tiče umjetničke proizvodnje, na tome je, vjerujem, bio fokus, malo sam i rekao - smeća je mnogo više. Nema smisla da otkrivam toplu vodu. U tom svjetlu, mnogo je lakše naći dobrog mačka, nego dobrog prijatelja ili dobru poeziju. Mačci su manje-više po difoltu dobri. Ljudi i umjetnost nipošto. Otvori neki domaći poeziji posvećen časopis i čitaj; malo je tamo poezije. A uđi u neko sunčano mediteransko dvorište, kamen na kamenu, ili šutni bilo koji novozagrebački kontejner - Voila!  Čista sreća.

Intervju-roaming

 
Tvoja poezija, zato što neupitno spada u 20% dobrog, odvela te i na mnogo udaljenija mjesta (kontinente), no sreću veći dio godine tražiš (pronalaziš) u Berlinu. Zašto baš to mjesto, taj grad? Navedi desetak naslova knjiga koje ti se nalaze na polici berlinske rezidencije.

Ne znam točno zašto, dobro se ondje osjećam, to je valjda najkraća varijanta. Fascinira me njegova suvremena povijest, no to u svakom slučaju nije presudno. Velik je to grad, a opet nije se teško tamo udomaćiti, užasno je eklektičan, barem nekoliko gradova u jednom, živ je i vrije, a opet posjeduje neku specifičnu, akumuliranu otuđenost i hladnoću. Treba svakako uzeti obzir i to da je u usporedbi s drugim europskim velegradovima neobično jeftin, da si život ondje mogu priuštiti. No, tko zna, možda već sutra ne budem gore, nemam neke velike planove... Zapravo, već nisam tamo, neki dan sam stigao u Pariz, tu ću ostati do ljeta.

A moja biblioteka se već odavno osipa, knjige sve više sijem okolo i poklanjam, mada ih još uvijek na neki način fetišiziram kao objekte. Nosim sa sobom samo ono što trenutno čitam - ovaj čas to su Nadaseve "Paralelne pripovijesti", Bernhardovo "Brisanje, rasap", pjesme Michaela Palmera i Renea Chara, i posebna pariška lektira - Cortazarove "Školice" koje sam, negdje početkom studija, kad sam i otkrivao Pariz, zavolio u sjajnom prijevodu Silvie Monros. Sad sam uzeo novi prijevod Dinka Telećana, baš sam ga jučer načeo, na nekoj klupi s pogledom na Pont des Arts. Eto, i najjeftinija simbolika, kič me ponekad usrećuje. Svejedno: valja nam naći Magu.

Eno, usred razgovora ode on u Pariz! Ma što bi da zaista sretneš Magu i njeno tajno društvo koje je izolirano živjelo u dekadenciji nekog pariškog potkrovlja s mirisom prošlih seansi, što bi im, da te pitaju, rekao o Europi, što o Hrvatskoj, a što o poeziji?

Ma, Maga je, čini mi se, više drugo ime za potragu, stalno kretanje, nego neki njen trajni rezultat. Tako je ona uostalom otpočetka i određena, slučajnošću, još više, otvorenosti slučaju. A što se naznačenih tema tiče - ako baš ne moram, ako me netko ne vuče za jezik, nemam često potrebu razgovarati o Europi, Hrvatskoj; o poeziji možda tek nešto više. A dekadencija je, generalno, okej. 

Koliko su te, u tvom stalnom kretanju, u tvojoj Magi, izmijenile česte promjene boravišta (kulturnih sredina): tvoje životne navike, razmišljanja, pa i stil pisanja? Pišeš li tek kad se vratiš (imaš li mjesto kojem se vraćaš) ili možeš stvarati gdje god se zatekneš?

Izmijenile su me mnogo, puno sam stvari u tim pokretima i premetačinama raščistio sam sa sobom. Morao sam, jer se te promjene mjesta inače pretvore u stalne bjegove, a bježati namjeravam što je moguće manje. A i općenito, mislim da je barem povremena promjena perspektive i optike nužna. Po stoti put ću citirati sjajnu misao Rose Luxemburg: oni koji se ne miču ne primjećuju vlastite okove. Jebiga, barem nek zvecka.

Pišem svugdje, gdje god mogu staviti laptop. Prve dvije knjige napisao sam dok sam još živio u studentskom domu, u petnaestak kvadrata s cimerom i manje-više stalno otvorenim vratima, otada mi se lako izolirati. Ne trebaju mi nikakvi posebni uvjeti, posebno mjesto, doba dana ili ne znam šta. Ipak, na javnim mjestima, prijevoznim sredstvima i slično puno lakše pišem esejističke ili kritičke tekstove nego poeziju. Bit će da me je malo sram.

Misliš li da je tako bilo i prije, da je malo sram bilo npr. i Jesenjina, ili Ujevića, ili su bez i to malo srama pisali u javnosti i predstavljali se kao pjesnici? Otkud sram kod pjesnika u ovo besramno doba?

Nemam pojma, iz onoga što nas o njima uče pop-kultura i povijest književnosti, vjerojatno nije. Nije ni mene toga uopće sram, zajebavam se, al svejedno postoji taj neki čudan refleks odbijanja poezije od sebe, izbjegavanja identificiranja s tom funkcijom proizvođača pjesničkog teksta. Nisam siguran zašto. Pretpostavljam da je stvar čisto u iskustvu - ogroman postotak ljudi koji ti se predstave kao pjesnici obično kroz deset minuta poželiš nabiti šakom, ili te u najmanju ruku gadno smore.

I uopće me taj tip identifikacije ne zanima. Identitet kao koncept, pogotovo s obzirom da odavno funkcionira uglavnom kao čisti ideologem, me isto gadno smara. Mijenjao bi sve knjige o "hibridnim identitetima" i ne znam čemu za jednog mačka. Kako reče drug Kemo - pas surađuje s policijom, mačak nikada! 

Tips & tricks

 
Gdje je i koliko dugo nastajala Crna pokrajina? Kako se odlučiš koje pjesme uvrstiti i kako ih poredati u zbirci?

Pokrajina je nastajala od kraja 2010., započeta je u Berlinu, pisana ovdje i ondje po Europi, a završena u Gracu. Relativno mi se lako odlučiti koje pjesme uvrstiti. Jednostavno se ostavim pjesama za koje mi se čini da ne vode nikuda, riješim ih se u startu, dok pjesme još uvijek nema. Iz "Predmeta" su ispale tri, iz "Pokrajine" četiri dovršene pjesme. Iza onih koje dovršim, barem u posljednje vrijeme, stojim. Naravno, ako je smatram opravdanom, prihvatim i pokoju sugestiju urednika, ili prijatelja koji su čitali rukopis.

I u "Predmetima" i u "Pokrajini" ima, čini mi se, po desetak pjesma koje su nešto slabije od ostalih, ne preslabe, ali ni reprezentativne. No, one u strukturi knjige imaju svoju funkciju - služe kao vezivni materijal, mostovi, armatura, kako što. Ponekad knjigu promatram kao album - na njemu mora biti hitova, ali i stvari koje istražuju, zbijaju, ili potvrđuju već odrađeno. To, naravno, isključuje čiste fillere. Tako i s pop-pjesmom: nije nužno najbolja pjesma s četiri refrena. Tu su kitica, most, solo dionica, i treba ih aranžirati na pravi način. Što se pjesama tiče ne brinem puno, znam čime baratam. A ako jednom presuši, jebajiga - vjerujem da ću se znati povući.

Kako kod tebe izgleda proces nastanka pjesme? Praviš li usputne zabilješke tijekom dana od kojih kasnije nastaje poezija? Vraćaš li se na pjesmu i prepravljaš je nakon što je završiš? 

Obično pišem u etapama, mjesecima ništa, tu i tamo pokoja bilješka, sintagma, izdvojeni stih, a onda sjednem i nekih petnaestak-dvadeset dana pišem. Onda opet ništa, dok ponovno ne odlučim sjesti. I kad imam defakto gotovu pjesmu na pameti zapišem je najčešće samo kao bilješku, najgrublje, i ostavljam do idućeg razdoblja pisanja. Ali kad jednom odlučim pisati, mogu sjediti za pjesmama i po deset sati dnevno. Nemam problema ni s konceptom narudžbe - neke od svojih, čini mi se, najboljih pjesama napisao sam pod dedlajnom, za neki konkretni časopis, festival, projekt ili što slično. Ne vjerujem u inspiraciju. Postoje zanat, rad, i dodir genija. Kako god to želio ili ne želio definirati.

Pjesme obično zapišem u jednoj radnoj sesiji, u jednom dahu obično dobiju sva svoja bitna obilježja, početak, sredinu i kraj. A zatim se tom tekstu opsesivno vraćam, peglam i prepravljam, no rijetko upadne ili ispadne čitava strofa ili stih, promjeni se iskazna forma ili slično. Uglavnom je riječ o beskonačnom tesanju detalja, skidanju, stavljanju i pomicanju interpunkcije, variranju atribucija, tako nešto. Ne vjerujem pjesmi koju nisam otvorio stotinjak puta, ne poznajem je. A s pjesmama treba biti na ti.

U javnim nastupima imaš zanimljivu interpretaciju svojih pjesama (jedna mi je dama rekla: Marko kao da repa poeziju!). Voliš li čitati svoje pjesme ili ti je draže slušati druge kako ih čitaju? Znaš li koju svoju pjesmu napamet?

Imam jednu-dvije pjesme koje treba čitati tako, tako su ritmički strukturirane, vjerojatno je to moglo izgledati kao nekakav rap ili slemanje. Inače i nisam neki izvođač - čitam to dosta ravno, bar mi se čini. Ranije mi je jako teško padalo čitati pjesme, imao sam i gadnu tremu, čudno, jer se od kad sam imao 15 muvam po raznoraznim stejdževima, i nikako nisam mogao uloviti flow, nisam znao što bi sa svim tim riječima. U posljednje vrijeme često čitam, i čini mi se da sam se ipak popravio. Što se tiče interpretacija, toga nikada nisam bio ljubitelj. Najveći dio glumaca potpuno pokopa pjesmu, ali neki su ipak sjajni. Na stranim čitanjima to je uglavnom nužnost, a imao sam srećom priliku raditi s nekim stvarno vrhunskim interpretatorima.

Ne znam ni jednu svoju pjesmu napamet; kad bi i htio, moja bi se memorija vjerojatno poigrala sa mnom. Uostalom, pomalo se pribojavam ljudi koji napamet znaju vlastite pjesme. 

Bio bi red privesti ovu pariško-splitsku korespondenciju kraju, ipak si u intervju-roamingu. Treba pustiti pjesnika da živi postavljajući vlastita pitanja. Možeš pozdraviti koga želiš za kraj, ali prije toga reci što je sljedeće, planiraš li se vratiti iz roaminga sa suvenirima ili s novom knjigom poezije, proze ili poezije u prozi?

Nemam velikih planova. Sprema se trenutno više izdanja u drugim zemljama, pa puno vremena i energije ulažem u rad s tamošnjim prevoditeljima i urednicima. A novu pjesničku knjigu ne namjeravam objaviti barem iduće 3-4 godine, ako mi neka baš ne padne na glavu... Ovih dana dopisujem i uređujem knjigu o jugoslavenskom panku i novom valu, neku hibridnu formu eseja, dnevnika, pop-kulturne fenomenologije i muzičke kritike, koja će se najesen pojaviti u Sandorfovoj Avanturi, biblioteci koja mi se otpočetka jako svidjela. U Srbiji se također krajem godine sprema jedan prvotisak - knjižica političkih eseja "Pobuna čuvara".

A suvenire ne podnosim, ni u kojem obliku. Sve što sa sobom nosim stane pod kapu lubanje, jedino to je na kraju važno, ako nešto baš mora biti. Pošto smo ovaj maraton priveli kraju, vraćam se Blood Red River EP-u The Scientistsa i nekom precijenjenom francuskom pivu koje od jučer hlapi u frižideru. Čini se da će svaki čas pljusnuti kiša.