Marko Pogačar : Crna pokrajina
Štošta se na hrvatskom književnom polju dogodilo od prethodne, hvaljene Pogačarove zbirke poezije, "Predmeti" (2009.). Među ostalim Marko Pogačar napisao je i objavio proznu zbirku, knjigu kratkih priča naslovljenu "Bog neće pomoći" - za dobivanje potpunije slike i razumijevanje književnog razvoja ovog autora nezaobilazno štivo. I upravo melankolija, slutnja, tmurnost i beznađe, ali i deskriptivnost i herbarij/bestijarij pojmova iz kratkopričaškog Pogačarova uratka prelijeva se u njegovu najnoviju poeziju, zbirku "Crna pokrajina".
Crna pokrajina crno je svjetlo u tmini, crna slova na crnoj naslovnici. Nije riječ samo o izvanjskom teritoriju, kopnu, Hrvatskoj državi (blesavom bumerangu, kako je Pogačar naziva u pjesmi Srpanj, nedovršeno), već su se crnilo, besmisao i bezizlaznost poput pustinje nezaustavljivo proširili i sada zauzimaju i unutarnje predjele - u društvu, u Pogačarevom lirskom subjektu, pa i u samom pjesniku.
Nova zbirka donosi pedeset i jednu autorovu pjesmu koje su, za razliku od prethodnih Pogačarovih zbirki poezije, ovog puta ukoričene u drugačijem konceptu, bez raspodjele na cikluse. Navedeno će čitatelju u očekivanju poznatog, ili naviklom na homogenost ciklusa kakvu je pronalazio u "Poslanicama", "Predmetima" ili ciklusu Jezero možda prouzročiti reakciju postupnog privikavanja, ili negodovanje (nedavno je tako u kritici zbirke "Mamasafari (i ostale stvari)" Olje Savičević Ivančević objavljenoj na jednom domaćem portalu autorici prigovoreno zbog nehomogenosti).
No, valja istaknuti, zbirci poezije nije zadatak da bude homogena. Ona je prvenstveno zbir pojedinačnih pjesama ukoričenih u istu knjigu, pjesama koje se mogu čitati i čitaju samostalno i kao ne/uspješne postoje i moraju funkcionirati individualno (i) izvan konteksta zbirke. Ciklusi prethodnih Pogačarovih zbirki zaokruživali su stilski i porukom srodne pjesme, obilježja koja čitateljski um prije prepoznaje i percipira kao homogenost nego li boju i prevladavajući osjećaj, a upravo je potonje prisutno u knjizi "Crna pokrajina" koja naslovom objedinjuje zajedničko pjesmama uvrštenima u novu autorsku zbirku.
Da bi se vidjelo potrebna je svjetlost. No u crnoj pokrajini "živi" (pod navodnike, jer kako živjeti u nečemu gdje, kako kažu stihovi koji slijede, nema zraka ni svjetla) sumnja: "živimo tiho u tami konzerve / a zatim netko podigne poklopac / i pusti unutra zrak i svjetlo; / eto, sumnjivo bijelo svjetlo" (pjesma Svjetlo, nešto što dolazi). Pogačarovi zapisi iz zbirke "Crna pokrajina" nastajali su gledanjem kroz mrak, umetanjem poezije među katastarske čestice osobne zbilje u kojoj poezija visoke kvalitete na koju nas je navikao ovaj put na više mjesta, kao izgubljena u tami, ipak teže pronalazi put. Pojedine pjesme koje su se iz mraka probile do čitatelja putem su izgubile na težini, pojednostavnile se, stigle osiromašene, kao mali kompromisi u iščekivanju nekog boljeg stiha.
Pa iako zna da se ni stih ni pjesma neće sama materijalizirati, autor poput opravdanja piše: "ipak ležiš i čekaš pjesmu ./ čekaš je" (Čekanje pjesme). I u Pjesmi katrana: "čekam jer čekam", reći će: "da se i ja s jutrom u nešto pretvorim". To je prevladavajuća odrednica zbirke: taj osobni doživljaj, stvaranje poezije od čekanja, od običnih promatranih prizora, pa i dokolice, pri čemu najjači dojam ostavljaju one druge, pjesme u kojima Pogačar zadržava određeni stupanj lirske kriptiranosti (npr. Vrijeme odvajanja, General hrvatske vojske kontemplira...) koja je prisutna ne da bi bila nedokučiva, već da bi navela na temeljito promišljanje i razgradnju pjesničke slike.
Tako primjerice u pjesmi Povijest, koja je jedan od primjera iznimno lijepog i uspjelog ispisivanja osobnog, uporabom resursa iz prirode, autor koristeći zanimljive konstrukcije ("toplina, ne znajući si ime, silazi njime u meku / stvarnost i ono u sebi pulsira, tijesni se s pticama / u isto ludilo") bilježi povijest požara pokazujući kako je povijest zapravo stvar osobnog doživljaja, ili da parafraziram onu poznatu: "povijest je u očima promatrača". O istoj toj povijesti kasnije će, u pjesmi Trijem, praznina prozora napisati: "postoji povijest. prostor pod noktima", čime se povijest uspoređuje s malim osobnim prostorom u kojem se nakuplja osobna prljavština, crnilo koje se može ukloniti, ali se uporno vraća.
Na vatru će se vratiti opet u pjesmi Praznik u kojoj govoreći o kuhanju zeca u loncu kao napomenu piše: "vatra iz svega izvuče najbolje". Pogačarevo zanimljivo i začuđujuće probiranje tema (objekata, poput ovog kulinarskog) koje obrađuje (jer se želi okušati, jer je to izazov, jer umije, jer može, zna) i mijesi u poeziju višestruko je prisutno. Prenošenje običnog/promatranog u stihove vidljivo je primjerice u pjesmama Ruke (o pticama koje su proletjele kraj prozora dok sjedi s mačkom u krilu), ili Onda umuknu ptice (o svibanjskoj šetnji šumom), Guljenje (o sunčanju i opečenoj koži), a u pjesmi H. C. Andersen Boulevard 50, klasično (kao u ludoj inačici nekakve voćke poslije kiše) opjesmenjuje plod kruške tako što cijedi iz nje u stihove sav pjesnički sok koji se iscijediti može i koji mu, dok ga pije, odvraća misli s drage osobe.
Slijedom posljednjeg navedenog, Marko Pogačar u zbirci "Crna pokrajina" zaista postaje ponešto intimniji (Čovjek večera u papučama svog oca), a kroz crnu prazninu, traženje i iščekivanje izražava i nedostajanje: "čak i zemlja pod noktima spremna je cvasti. ipak nije / to proljeće. nije to ništa. nema proljeća bez tebe, dosta je / dosta je bilo laži".
S jedne strane crni motivi, tjeskoba i s time povezani ponavljajući pojmovi (trulež, zmije, kosti, smrt, prašina, crna čaša) kao sredstvo kojim se iskazuje melankolija i tuga, podebljani s druge strane osobnim osjećajem neugodne ispraznosti i nedogađanja ("da, sve je više sunca na tjemenu / i sve se teže suočavam s činjenicama" - pjesma Srpanj, nedovršeno) koje je autor iscijedio iz sušnih, vrelih ljetnih dana stvara dojam kako će svakog trena nešto zapaliti fitilj i dan će krenuti ususret vlastitoj eksploziji.
Slično kao u filmu Falling Down iz 1993. u kojem Michael Douglas zarobljen u dugačkoj nepokretnoj koloni vozila oparen ljetnom žegom napušta automobil i kada postaje jasno da je potrebna samo još jedna mala iskra da pod vrelim nebom krene urnebes. Kao što je protagonist navedenog filma onemogućen u svemu što pokuša, a sve što želi jest doći kući - tako pjesnik samo želi napisati jebenu pjesmu, ali mu čak i ta pjesma stoji na putu. I onda bum!
To eskaliranje, pucanje (lirskog subjekta) u "Crnoj pokrajini" događa se na jednom mjestu, u pjesmi Nedjelja, rano popodne, u kojoj Pogačar ustvrđuje da za napisati pjesmu ipak treba više, pa da bi dosegao tu točku eskalacije u kojoj pjesma prelazi iz običnosti stihova u svijet poetske cjelovitosti, on metaforički penetrira u malog Isusa. Ovo defloriranje božanskog i/ili čovječjeg simbolizira spremnost (po potrebi i ) nasilnog uklanjanja svih (pa i najsvetijih, najnevinijih, nedodirljivih) prepreka u krčenju puta do pjesme, puta na kojem je autor, promotreno u kontekstu čitave zbirke, vodeći neprestanu bitku s još nestvorenim, s onim što bi htio stvoriti, ali mu se ono otima i ne dopušta mu da ga napiše, ipak (ovaj put, u ovoj zbirci) na više mjesta pristao i na kompromis. Kompromis, a ne poraz, nakon kojeg odmah, već u sljedećoj pjesmi, nastavlja bitku.
Kao posebno vrijedna pažnje ističe se pjesma Komplet za zaštitu građana koja bi brzim ili površnim čitanjem nepažljivog čitatelja mogla biti percipirana kao puko nabrajanje i kao takva zaista predstaviti nekakvu listu/komplet stvari. No kompleksnost (i kompletnost) ove pjesme/kompleta je velika, jer čitava pjesma, njen sadržaj, poruka, ono što se želi reći je zakamuflirano ponavljanjem/nabrajanjem riječi/pojma povrće. Ovim postupkom autor od pjesme uspijeva načiniti zrcaljenu sliku stvarnosti u kojoj se poruke koje vrijedi čuti utapaju u tlapnjama, u beznačajnosti umnažajuće primitivnosti: "mučka sposobnost govora, sposobnost da se govori / a opet ne kaže ništa, da se od boga učini njuška od njuške / učini bog, da se izreče bilo što, na primjer ustavno-pravni / poredak, ljubav".
Kako se zaštititi, kako opstati u takvom društvu? Rješenje je, kažu stihovi, u razvijanju: "sposobnosti da se uvijek iznova / malo umre" i da se diše, pa pita: „mogu li disati u tvom smjeru, povrće, hoće li to obrnuti / bore vremena, povrće hoću li pasti i što ti od toga imaš / osim još jedne nijeme žlice zemlje, crne žlice koja te pokreće".
Zbirku "Crna pokrajina" otvara pjesma Markov trg, puna slutnje i nemira ("Nešto se dešava, no ne znam što"), a kao zaključak zatvara je pjesma na sedamdeset i petoj stranici, naslovljena Povratak, u kojoj Pogačar piše: "povratka nema, nema zajedničkog / načina i ja znam da u pjesmu više neću ući". Ta posljednja pjesma prebacuje nemir iz prve pjesme (iz pjesnika), bar kao dio tereta u čitatelja ostavljajući ga s pitanjem koliko je zaista radikalan i dugoročan posljednji autorov stih u pjesmi i zbirci: "ovo su posljednje riječi". Bila bi zaista šteta da je tako, bila bi velika šteta ne čitati u budućnosti njegove nove stihove. No prije je vjerovati da su u pitanju posljednje riječi za ovaj susret, te da će pjesnik ponovno progovoriti, drugačiji, neki novi, preporođeni, ne-crni-Pogačar.
Marko Pogačar je pjesnik koji umije stvoriti izvrsne pjesme ("Predmeti" su to već itekako dokazali). On je autor koji je poetskoj sceni (a i sebi) postavio visoke kriterije, pa i kad sveukupno gledano napiše knjigu slabiju od prethodne i dalje je to zbirka u kojoj ima novosti, eksperimentiranja, pa i pravih remek djela koja bi valjalo mentalnim škarama izdvojiti i nalijepiti na zidove u sebi ("koščicom kažiprsta / kuckam po zidu i šapćem pustite me van" - pjesma U bijelim zidovima) koji nas drže u mraku crne pokrajine.
Zbirkom "Crna pokrajina" nesebično je prokazao tamu s kojom se bori, sad joj treba napasti rubove i oblik i napraviti rupe za prolazak u njima.
Marko Pogačar: "Crna pokrajina"
Algoritam, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )