Marko Pogačar : Jer mi smo mnogi

Početkom 2008. Marko Pogačar odaziva se pozivu virtualne kultne Bookse.hr i odluči da u jednom od specijala poprati pjesničku produkciju. I ne samo kao kritičar, kaže Marko, već i kao, pardon, još i više, kao predani čitatelj.

Bez obzira gdje ova distinkicija stavlja kritičara, birokratizira li ga, ili mu oduzima dušu, predanje i dubinu čitanja, dobro je nje biti svjestan kad se kritičar/čitatelj upita o kriterijima prema kojima je sastavljač knjige razgovora s pjesnicima, garniranim njihovim odabranim pjesmama knjigu sastavio.

Forma dijaloga s pjesnicima, bila je jednostavan izbor, jer, dosad, tvrdi Pogačar, takvo što u našoj kulturi u obliku knjige kao što je ova, nije postojalo. Pritom mu se činilo da će "sagledani u svojoj ukupnosti, sakupljeni razgovori pružiti svojevrstan polifoni, sinkronijski uvid u polje 'iznutra', kakav bi serija analitičkih i/ili sintetičkih tekstova na zadanu temu teško priskrbila".

Dakle, umjesto analize, interogacija. Umjesto dolaženja do enigme solo metodom, majeutika. Nakon što pročitate razgovore s autorima i autoricama shvatit ćete, više osmozom no analitički, ali to je valjda i nakana, da je ova Markova 'inovacija' dobrodošla u kulturi koja je sve samo ne dijaloška.

Pjesme se tu javljaju kao nadopuna. Kao suplement kojim se premošćuje jaz između parcijalne šutnje, hermetike stihovanja i izravnosti kazivanja o njemu. No, postavlja se pitanje kriterija: zašto baš ovi autori, a ne neki drugi - od M. Kirina do A. Novaković. Odgovor bi trebao biti jednostavan. To je moj izbor i ja iza njega stojim. No, Marko Pogačar zavukao se u eksplikacijski niz koji je rubno kompliciran.

Za kulturu bremenitu antologijama od kojih su barem njih desetak suvišne, ovakav pristup je za kapu dolje & pero za pojas, stoga pomalo zbunjuje predobar odgoj mlada Pogačara koji gotovo apologetski niže razloge i opravdanja za subjektivnost. Pa ne misli valjda da su antologije objektivne. Pa u njih, od živih idu jarani, dužnici, poslušnici, kućni prijatelji, ljubavnici, oni za kojima sastavljač žudi a strah ga pitat, te društvo mrtvih pjesnika koji ionako već stoljećima stanuju u antologijama pa ih je nepristojno deložirati. Režije ionako plaća resor kuture.

Ono što je po mojemu suda najvažniji element ove knjige jest dijaloški projekt u tetrapaku: Marko-pjesnik/inja-pjesma-čitatelj. I to je sve, jer je drukčije, i zaista mu ne treba opravdanja. Ali, Pogačar se zapleo u krijancu i krenuo negativnim putem. Pa kaže da je pokušao predstaviti "aktualnu pjesničku scenu". Pa i po cijenu da se ovi pomalo i fingira.

Hm, uvjeren da je baš to fingiranje jedini mogući način da se aktualna pjesnička scena i konstruira. Znači li to da nje nema, dok je sastavljač ne konstruira? Znači li da ne samo da su pjesme artifakt, nego da su to i izbori. Da je zbilja, da je književni život van realnoga te da mu se, onako, glancajući svetiljku nekog Aladina, treba protrljati ambalaža pa da (p)ostvariti!?

Knjiga je, nastavlja Marko, sasvim osobna, bez pretenzija da se oni legitimiraju ičim do vlastitom "dosljednom nedosljednošću". Onda ovdje, čini se, imamo verziju koja je mogla i ne biti ovakva, nego i neka druga. I što je tu specifično i novo? Zbiljnost teksta pred nama, po sebi i nije izvan intelektualnog vlasničkog lista Marka Pogačara. I što je u tomu loše. Ništa, osim nepotrebno začkoljastog surfanja po žargonu kojim sastavljač pokušava legitimirati nešto što mu po definiciji posla neprijeporno pripada i to kao pretpostavka: sloboda izbora.

Knjiga je jako zanimljiva. Razgovori su kvalitetni, dobro vođeni, iskreni i mnogi. A poezija. Nju se ionako čita. I treba ju se čitati.

Marko Pogačar: "Jer mi smo drugi"

Algoritam, 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )