Marko Pogačar : Poslanice običnim ljudima

Već na početku najnovije knjige Marka Pogačara "Poslanice običnim ljudima" čitamo o permanentnoj revoluciji jezika poezije i jednome ribaru. Prva je pjesma posvećena umornim Trockistima (iako priznajem da, uz najbolju volju, ne mogu zamisliti niti jednog odmornog među njima, ali bit će da revolucije, nakon što pojedu svoju djecu, izdaje jezik i izjeda tautologija) dok je druga upućena svima nama. Običnim ljudima.
  Motivski okvir ovih pjesama signalizira epohu od barem tri posta: post-subjektivizam, post-ideologiju i post-emocionalizam. Trockisti dakle, nisu jedini umorni. Autor veli: »tržište kaže: ako govoriš o ljubavi,/govoriš o bogu, ili obrnuto. // Pogačar misli: sve je bog = bog je ništa./bombarder prepun opasnog značenja.«

Nastavljajući nizati gotovo silogističke slike, Pogačar zaključuje kako je »jedina strašnija stvar od fašizma /... umjereni fašizam«. U svijetu »mirnih susjeda« koji su zatvaranjem škura tiho blagoslivljali deportacije i onih, trans-atlantskih »umjerenih bijelih« od kojih je zazirao Martin Luther King, izmaštani (preslikani!?) stanuju lirski likovi zbirke.

Ribar recimo, instanca je koja u sebi, na način subjekta čiji je gramatički prostor izjednačen sa semantičkim, pragmatičnim, pa čak i apelativnim, lirski prebiva kao točka u kojoj se sastaju prostor i vrijeme. Umoran od povijesti i bremenit likovima kojima je ova dopustila da je obilježe, a onda ih mučki usmrtila (brojni revolucionari, jedan Palach i Nijemac kao metafora) ribar čitatelju otkriva autorovo viđenje aktivne, zabilježene i one, najzahtjevnije od svih, obligatorne povijesti.

Omeđen kožom, dakle u tijelu ribara, stanuje građanski rat i natječe se sa svjetskim ratovima, propalim projektima kao što su to revolucija, slobodni teritoriji, pobjeda strategije i pravde... s čitateljem dijeleći načine na koje Pogačar čita i svijet i jezik.

Pogledajmo autorsku strategiju »pjesničke pravice«. Pjesma o Pekaru izravno potvrđuje činjenicu da je granica svijeta u subjektu. Granica je u tebi, sugerira jezik prijevoda, možda najjasnije u stihovima: »Penelopa koja pakira život iz žita./jednokratnu odgodu konačne deložacije.//ali svi tvoji prosci dolaze iznutra, progutao si ih/kao rumeni Kron, i sada čekaju da ih napojiš/vlastitom noći. i kada na kraju samoga sebe strpaš u kruh/i budeš klizio grlom prema uvijek gladnom trbuhu//pokosit će te miris posljednjeg vrenja, nesumnjivo/poziv na pobunu, i sve ćeš ih ispovraćati žive.«

Sve što je subjektu-svijet (pre)ostalo jest jezik. Ali kako, na kojem jeziku iz sebe izbaciti svijet kada, u poslanici »Običnim ljudima« ono-nešto-lirsko govori kako mu je majka bila Cortes koja/i je nebo parala/o udarcem šake.« Povijest (još dok se nije uselila u ribare) govorila je kako je mama Hernan vojnik jezika i kako je uz pomoć Malinche prevarila Montezumu uvjerivši ga, na prevedenom španjolskom, kako je baš on. Cortez, bog Quetzalcoatl koji se je, tako je govorila povijest tada već kolonizacije, Aztecima obećao vratiti. Izdajnik-prevoditelj agens je aktivne povijesti u njezinim oblicima koje u naznakama ocrtava Marko Pogačar.

Sve drugo je ionako povijest. Osim politike. Ona je povijest u nastajanju. Njezin kriminalni oblik. U pjesmi posvećenoj zubarima »rudarskom strpljivošću« uza zid pritišću »suhi marshmallow« pokušavajući tako »pružiti azil savjesti./ugušiti svaki pokušaj pobune...« Napušteno meso revolucija podsjeća na činjenicu tri »posta« današnjice, a ta je da niti jedan projekt koji nadilazi okvire života pojedinca nije vrijedan pojedinačnih žrtava.

Načinjena od politike koju Pogačar vidi kao usud drugotnosti, povijest se ponaša kao camera obscura čiji akteri, poput onog Marxova Hegela, doista hodaju po glavi. Za razliku od povijesti Pogačara više zanima nešto što je Nietzsche zvao genealogijom, a Foucault arheologijom: ona siva zona još neposloženih čestica konkretnih događaja čiju izvornost i autentičnost naknadno nagrdi baš povijest namećući im logiku linearnosti i ostvarenja finalnoga cilja.

Nijedan čovjek nije otok, tvrdio je John Donne. Od njega je to preuzeo Hemingway. Tako je bilo dok se nije pojavio Pogačar i na svoj način rekao: što je čovjek nego otok!? Od pekara do Korčule nižu se mikrokozmi: granica je u nama. I ima ime. O njemu zasada treba šutjeti, »jer je ime ispražnjeno mjesto jezika/u koje će se jednom uvući netko drugi.« Zasad je to Pogačar. Na pravom mjestu u pravom vremenu. I to je sjajno!

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )