Marko Pogačar : Predmeti
Postoji jedan prizor u Marquezovih "Sto godina samoće" u kojem svi članovi obitelji obole od teške amnezije koja za posljedicu ima kronično zaboravljanje najosnovnijih stvari i pojmova, pa uviđajući da će zaboraviti čak i što su one stvari oko njih, dok još imaju sjećanja, počinju stavljati ceduljice s pojašnjavajućim napomenama na predmete i bića koja ih okružuju (navodim po sjećanju: Ovo je krava. Krava daje mlijeko. Treba je musti ujutro i navečer). Bitnost (čak i nužnost) imenovanja predmeta oko nas apsolutno nam je imanentna. Stvari bez imena potpuno su beskorisne. Gotovo da ne postoje.
Pogačar se svojom novom zbirkom "Predmeti" vraća u vrijeme prije čovjekova imenovanja pojma, u bezimeni prostor predmeta i nije ga strah prividne, fantazmagorične praznine koju pronalazi. Vješto, poput kakvog Vergilija novovjekovnog pakla, vodi nas vukući za kapke, krstareći između bezimenih predmeta, ne donirajući im ime, ali ih, ne oklijevajući, dodiruje. U njegovim stihovima predmeti su kontekstualizirani, postavljeni u međuodnose, zauzimaju prostor (kao i pisac, koji je time ujedno i predmet) i oblik, pojašnjeni su, dana im je svrha, predmetnost i smisao. Kao da ih prvi put gleda. Kao da ih nikada prije nije vidio. Ili kao da ih stvara (pokušava stvoriti riječima), postavljajući pisca u ulogu (bezimenog predmeta) boga.
Dok ih misaono obuhvaća, predmeti se autorovu uvidu ne otimaju, puštaju da ih doživi iz više kutova, da ih promotri u više dimenzija. Predmeti iz literarno dvodimenzionalnog prostora, spomenuti i pojašnjeni na stranicama zbirke, postaju stvarna, opipljiva bića - Pogačar čitatelju ne dopušta da napusti pjesmu prije nego i sam zamisli, vizualizira i doživi (proživi) predmet(e) koji ga okružuju. Tek tada čitatelju je dopušteno dotaknuti kraj.
Ali ni Pogačar ne zna sve odgovore. Još na početku izražava ono što ga intrigira i pita se o stvarima oko i između predmeta: ali što je to, izvanjsko prostoru? / što predmet, nečijom tuđom voljom,/ nikako ne može zaposjesti?, ili na drugom mjestu: predmeti, predmeti, sirovi predmeti; more ste / soba ste, šuma ste? Što su granice, tko su granice / i što je između?
Predmete je Pogačar prepoznao i poredao. Smješta ih u vremenu: Prije predmeta bile su ptice i nešto kasnije: poslije predmeta dolaze drugi predmeti. Čak i kada govori o konkretnom predmetu (stolu), za čitavog trajanja osmatranja i postojanja pjesme pazi da ne uznemiri predmet imenovanjem - pušta ga da postoji bez čovjeka (osim u naslovu, koji, uostalom, može biti i ne mora), jer predmeti postoje njemu usprkos.
Praznina i ništavilo često se isprepliću s predmetima u Pogačarevim pjesmama, tvoreći kompaktnu cjelinu za promatranje, ili ih povremeno samo dodiruju: preko ruba praznine, preko odvojenih vremenskih točaka / prelijevaju se predmeti. U snažnim prizorima koji se nižu nemilosrdno nadovezujući objekte jedan na drugi, Pogačar rabi upečatljive poetske figure, dok mu manevriranje između predmeta olakšavaju elementi prirode za koje se pridržava, nebo, šuma, cvijeće, biljke i životinje, ali i hrana i piće (čaj koji pjesnik očito rado konzumira dok piše, javlja se i u prethodnoj Pogačarevoj zbirci "Poslanice običnim ljudima"), no ne zaustavlja se na prolaženju između njih, nego nakon proučavanja i zapažanja predmeta, ostavlja nam i savjet o njihovoj prezervaciji, koristeći se domišljatom analogijom sa sušenjem pršuta: Spaliti podrume potrebno je da bi se predmeti u kući / usred dimljenja, sačuvali za buduća vremena., iza čega nije moguće nego se upitati - što su zapravo predmeti - da li su (ili im je Pogačar to omogućio) predmeti sačinjeni od mesa i da li su živi, ili su to nekoć bili (dok još nisu imali ime, dok ih čovjek nije imenovao / ubio)?
Dijelovi "Predmeta" nastali su tijekom Pogačareva boravka u Vili Hellebosch (Vollezele, Belgija), kao dio programa "Rezidencije u Bruxellesu i Flandriji" u organizaciji literarnog udruženja "Hetbeschrijf" i odjela za kulturu belgijske Flamanske zajednice, pa i ne čudi predočena tematika. Prilikom boravka u nepoznatom (inozemstvu) intenzija doživljenog mnogostruko je veća i predmete oko sebe uvijek promatramo sa snažnijom pozornošću nego li kod kuće (na poznatom teritoriju), a Pogačar se dosjetio da tu predmetnu introspekciju prenese na papir. No čini se da i predmeti, dok se njihova sjena tare o našu, promatraju nas (stranca).
Nakon prvog poglavlja zbirke (Prepoznavanje predmeta), autor i drugim dijelom zbirke Predmeti (Jezero), predočenim odjekujućim figurama (nipošto ne pristajem na potomstvo. više od jedne stvari/ ne bi trebalo biti na jednom mjestu) i jakim poentiranjima, drobeći u sve to slike svakidašnjice, motive vjere, pa i politike, potvrđuje opravdanost dosadašnjih prikupljenih pohvala na račun svoje poetike i novom zbirkom daje kvalitetan stvaralački materijal za referiranje, kakav je postignut i kod "Poslanica običnim ljudima".
U Prepoznavanju predmeta govori Pogačar, a u Jezeru, ciklusu od petnaest sjajnih pjesama, jedan naizgled pasivni, nepomični "predmet" progovara o svemu što zapaža, onako kako to može samo vječni predmet, onaj koji trpi, voda, ili pjesnik, svejedno.
Marko Pogačar novom zbirkom vraća predmetima dostojanstvo postojanja bez prozivanja, a još više govori nam o sebi/nama.