Marko Tomaš : Marko Tomaš i druge pjesme

Kada je potkraj osamdesetih prošloga stoljeća, u punoj poetskoj snazi, Goran Rem napisao pjesmu-jednored naslovljenu »Putopis« koja je glasila: »Idem i jebem«, mislio sam da se radi o jednokratnom, doduše serijskom, pjesničkom ubodu u inspiraciju. Ali, vraga, prevario sam se. Ispovjedna transparentnost i u tekstu materijalizirana žudnja sada već zrela muškarca, bila je zapravo proročanska.

Rem je pjesmom koja se u ono predratno vrijeme samo naslovom odnosila na nezajažljivog lirskog pi-cara, proročanski, kako i sam rekoh, na tada nacionalnom, a danas internacionalnom (a tako trajno sudbinski domicilnom) poetskom nebu najavio pojavu Marka Tomaša. Jer i on, slijedeći što kulturalnu logiku tradicije, a što naputak individualnoga genija, ide i ono iz Remove pjesme čini i o tome piše. Na lirski osjećajniji i opširniji način.

Tomaševa koitografija na planu miješanja tjelesa grčko je rimskoga stila. Lica u posjedu raspisanih tijela na koncu svrše u predjelima do kojih ih dovedu staze. Topografija tekstom pripitomljene strasti i sentimentalizma isprva kreće putem kojim se je svojedobno marginalni Boccaccio odmakao od središnjeg Dantea situirajući njegov neolatinski diwan negdje uz strmu stazu, izvan urbanih dosega, gdje se je cijelih deset dana erotika utrkivala s tekstom, da bi na kraju autor »Decamerona« svijetu dokazao da je odvajanje erosa od teksta nepotrebno i pogrešno.

Uz usku strmu stazu planinsku poput one uz kakvu su očevi nacionalne poezije, oportuno slijedeći zov vlasnika epoha, slovima gurali uglavnom tešku artiljeriju, nenaoružan (osim možda oštrim perom, hm), penje se Tomaš i priča: »Pokušavam se sjetiti / preko kojeg brda prolazi / cesta koja me dovela ovdje«. Budući da je sam sebi suputnik, kako na putu tako i na tragu tematskog okvira knjige, malo je važno gdje je točno to mjesto do kojega ga je dovela cesta. Jer, oslobođena glasa, svjestan planetarne povezanosti putnika, Tomaš zauzima jasnu kozmopolitsku poziciju. O njoj svjedoče sljedeći stihovi: »i u meni nema granica / zemlja je zemlja jedna neprekidna«.

I baš u tom prostoru - prostoru povezivanja najlokalnijega krajobraza do kojega vodi cestica i planetarne povezanosti - stanuje po-etika Marka Tomaša. Baš kao što i ona stanuje u širini od...do, tako se i njegovi stihovi protežu od nepotrebnog sentimentaliziranja: »Petak je veče / ali niko osim mene / i pijane tuge starog mornara...« sve do sjajne pupačićevske parafraze »Pa smo nas dvojica« - pjesme u kojoj se pastoralna poetika krajputaša žestoko prelijeva u urbani on-the-road putopis venama i kavernama Amsterdama.

Iako naoko nehajno koncipirana, ova knjiga hermetički je zatvoren narativno-poetski prsten čija se kovina uobličava i od puta u središte zemlje, vidljivoga u naznakama pastoralnih predjela i staza, zazivanjem njezine cjeline, pretvara u moćan ulazak u središte velegrada. Budući da je veza između svih njezinih svjetova sam putnik Marko Tomaš - metem-psihotičan lik kojega autor iz prostora ontike seli u one deontike - osoba koja je sebe uvjerila da je sve ovo što je pred nas predmetnula tu »zbog tuge«, ne iznenađuje smijeh kojim knjiga završava.

Njezin zaključni ciklus, »Svemir je pun našeg smijeha«, zaključava strukturalni prsten smijehom (iza ograde zuba) zagrizajući vlastiti rep. Ova knjiga kojom se prošetavaju Nine, Tine, Paule... eros koitografije (nasreću) na kraju, ipak pretvara u eros sreće, radosti i dobrote.

Posljednje tri pjesme himna su čovjeku. Točnije, čovjekovu buđenju iz socijalnog privida ljudskosti i njegovu približavanju množenju individualne čovječnosti. Čovjekom obogotvorena priroda posljednjih triju pjesama odzvanja smijehom. Tomaš piše: »Ovdje sam vas sve sreo // ja sam bog / i nemalo sam se iznenadio / kad sam otkrio da ste i vi bogovi / i bio sam ozaren od sreće / mogli smo se tako lijepo igrati... mi smo jogunasta rijeka... i svi muškarci i sve žene / i tako smo snažni / kao vlat trave... // osjećate li / kako svaka stvar u svemiru zadrhti / kad se mi nasmijemo«.

Kao da je Walt Whitman zaskočio Spinozu, a Platon ih plaho razdvaja. Grčko-rimski. Kao da je čitao Tomaša. Onaj njegov dijalog. »Tomaš ili o sebi«.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )