Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Ante Nenadić • 03.07.2022.

Marta Barone : Potopljeni grad

Marta Barone: Potopljeni grad

„Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“
„a ako netko bude uzrok da se nečiji život spasi - kao da je svim ljudima život spasio“

Što to točno znači spasiti život i može li se uopće život spasiti? Spasiti od boli i smrti? Ne. Spasiti od zaborava? Na prvu bi rekli ne, zbog propadljive materijalne forme ljudskog pamćenja. Danas, u doba suhe činjenice koja sve čvršće steže obruč oko širine ljudskog duha skloni smo i pamćenje umetnuti negdje među moždana tkiva, a slobodniji od nas u objekte koji mrmore o svojim vlasnicima i posvjedočenim prolaznicima. No, tu opet nešto fali. Pamćenje je tajna s mnoštvom nedostajućih varijabli zbog čega i svaki pokušaj njegova definiranja poluči jedino nezadovoljavajući učinak. Reći da je neka scena iz prošlosti kao informacija „upisana“ u hipokampus, amigdalu ili da je pamćenje stvar promjena u sinapsama tj. neuronskim vezama ne govori opet mnogo o prirodi pamćenja. Pamćenje je prizivanje, dopustite i transsupstancijalizacija, ponovno proživaljavanje i spas. Raspleteno poput paukove mreže u čovjekovom umweltu, čije su čvorišne točke i mjesta, i ljudi, i odnosi, svi u istoj ravni s mnogostrukim hijerarhijama.

Mudrost iz Talmuda mogla bi se preinačiti u: „Tko složi jednog čovjeka, složio je cijeli svijet“, a ajet iz Kurana u: „a ako netko bude uzrok da se nečiji život složi – kao da je svim ljudima život složio“, i time im se ne bi mnogo izmijenio prvotni smisao.

Spasiti čovjeka može značiti i spasiti ga od zaborava. Možda je zaborav u stvari nemoguć, kao nula, ono ništa što ne postoji, ali nemamo vremena čekati tu potvrdu.
 

Potopljeni grad Barone Marta

Nekako se to doima kao provodna nit romana „Potopljeni grad“, mlade talijanske spisateljice Marte Barone, koji se savršeno ugrađuje u tekuću renesansu (auto)biografske proze. U duhu Prousta, Yourcenar, Knausgårda i inih, pripovjedačica (op.a. valjda Marta Barone) nastoji rekonstruirati, transsupstancijalizirati, složiti ili ako hoćete spasiti jedan život. Život je to njezina oca, Leonarda, o kojem ne zna mnogo, štoviše, o njemu ne zna gotovo ništa što je izvan konvencionalne očinske uloge. U jednom trenutku u rukama joj se nađu spisi sa Leonardova suđenja što bude okidač vehementne potrage za izgubljenim čovjekom.

Autobiografski, intimistički intonirani dijelovi teksta tankoćutni su i poetični, à la Calvino, a ispresijecani su dokumentarističkim sudskim zapisima i izvješćima o nemilim događajima tijekom tzv. anni di piombo, „olovnih godina“ talijanske povijesti. Radi se o burnom vremenu koje i pristoji fikcionalizirati točno na onakav način kako to autorica i radi, senzibilno, hiperdramatično i s pridodanim smislom. Jer kako drugačije u tekst pretočiti duhovni život fizički izmoždenih bića koja su uvjerena u često nasumično usmjerene ideološke projekcije. Radi se o ljudima koji su idealnim snovima zavedeni nošeni u krvave ralje naoružane borbe i terorističkih aktova. U taj kovitlac uvučen je i Leonardo Barone (L.B.), dijelom zbog vlastite mladenačke pobude i optimističke vjere u bolju budućnost, a dijelom zbog nametanja povijesnog duha.

Od kraja šezdesetih godina 20. stoljeća revolucionarni osjećaj među europskom mladeži jača, kada se i počinju formirati nebrojene frakcije naoružanih i nenaoružanih ekstremista. Nizanjem izvješća, premetanjem sudskih zapisa i intervjuiranjem svjedoka pripovjedačica pomno ocrtava metež, možemo slobodno reći i kaos godina koje su okrznule gotovo svačije lice, čak i onih koji se nisu svjesno uplitali u političke i društvene razmirice, na bojnom polju napučenom revolucionarnom vitalnošću, danas de facto nezamislivom. L.B. u jednom trenutku iz iskrene, humanističke pobude pomogne ranjenom pripadniku politički ekstremno lijeve skupine Prima Linea, te zbog sumnje na suradnju s njima, biva zatvoren. To je ujedno i hermeneutički ključ za misteriozni rez koji dijeli dva različita L.B.

To (p)odvajanje vidljivo je i u strukturi teksta koji naslovima svojih triju poglavlja (Prvi Kitež, Praznina, Školjka) sugerira složeniji simbolički red koji značenjski upućuje prema procesu gubljenja sebe ili puštanja ega i ponovne samospoznaje. Pripovjedačica se u tekstu predaje u ruke različitim „vodičima“, svojim Vergilijima, od kojih svaki vuče na svoju stranu i iskazima iz sjećanja tvori jedan aspekt L.B.-a, osobe koja se traži. U tom smislu je ovaj roman, premda pripovjedačica piše o svom životu, jedna vrst dekonstrukcije autobiografije kao književne vrste. Uzimajući u obzir cjelinu, radnje gotovo da i nema, osim periodičnih lutanja „krugovima“ identiteta pod vodstvom cijele plejade ljudi koji su na ovaj ili onaj način bili dijelom L.B.-ovog života.

Radnja se internalizira u dvjema osobama, Marti koja se želi suživjeti sa nepoznatim čovjekom, i L.B.-u, kojem je preko sakupljenih dokumentarnih skica tekstualno udahnut novi život. Pretvaranje skica iz L.B.-ova života u književne slike kao da Marti dolazi prirodno i stvarno je krasi izniman smisao za dramatiku i simboličku redukciju. Kresanje scene na osnovne, gotovo mitološke simbole u službi je „pridodavanja“ smisla događajima koji bi inače ostali utisnuti u jednolični monolit povijesnog diksursa. Ovim se događaji čuvaju od „arhiviranja“ i konačne pohrane, čime bi u stvari izgubili svaki sjaj značaja.

„Prošlost je bila jednolično prostranstvo“, progovorit će Marta o prirodi svoga pamćenja. „Nisam imala potrebu za prisjećanjem“, sve je pamtila, bez diskriminacije. Čitavo vrijeme gajila je iluziju o jednoličnoj id est ovladanoj prošlosti bez udarnih, istaknutih mjesta prepunih značenja. Sve je bilo jedno tijelo, jedna masa koja se u pamćenju manifestirala kontradiktorno, već kao zaborav. Da bi se sačuvalo, okoštalo pamćenje potrebno je auskultirati iznova i iznova, osluškivati dakle i udisati mu nov život što je ovdje dosljedno provedeno modusom književnosti. Autofikcijom se Marta uvjetno rečeno gubi, a pišući se, kroz pisanje drugog, pokušava iznova pronaći, kao uostalom pronaći i svoja sjećanja. Ta složena, paukovska mreža nadvijena je nad mjestima, predmetima, osobama, zapisima i slikama jednoga čovjeka, njezina oca, L.B.-a. Iz mraka zaborava promatraju je njegove oči, uz još tisuće izražajnih koje vrve iz nepreglednog mravinjaka tzv. jednolične i ovladane, a sve samo ne jednolične i ovladane prošlosti.

„Ja koja sam oduvijek vjerovala ne samo da se sjećam svega, nego da sam dokučila – da posjedujem - sve čega se sjećam, najednom sam se pred sjećanjima pogubila.“ Ovladati nečim znači to nešto simbolički posjedovati, a upravo to je ono što je često tek umišljeno i iluzorno. Marta ne posjeduje svoja sjećanja i prošlost. Dva su to neuhvatljiva koncepta koja možemo samo opetovano dohvaćati, sve dok u mjerilu 1:1 ne prekrijemo ukupnost u vremenu izmakle stvarnosti. Ali Marta ima trag, jedan pamflet u kojem su otisnute žive riječi L.B.-a. Martinim čitanjem te riječi bivaju utjelovljene i pred njom se najednom iz izmaštane i fikcionalizirane šutnje stane ukazivati forma nekog nepoznatog tijela. To je jedan od njezinih očeva, onaj kojeg ne raspoznaje od pustog opskurnog ideološkog jezika izvanparlamentarne i revolucionarne ljevice, ali opet njen, barem kao djelić neke „fantomske inteligencije“.

Tankoćutniji čitatelj oprostit će ovom uvjetno rečeno debitantskom romanu (autorica je napisala i tri knjige za djecu) stilističko vrludanje svojstveno nekako više tipu postmodernističkog eklekticizma, a manje stvarnoj tekstualnoj potrebi. Može li književnost oblikovati izgubljenog čovjeka čitatelji će već sami procijeniti izležavajući se negdje na nekoj pješčanoj plaži ili skapavajući na užarenom asfaltu. Sasvim je svejedno, ova velika tema slaganja/oblikovanja/spašavanja izgubljenog čovjeka, aktualnija no ikad, podatna je i u najbanalnijim raspoloženjima i prostorima.

Marta Barone

Potopljeni grad

  • Prijevod: Antonija Radić
  • Sandorf 04/2022.
  • 295 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533513959
  • Cijena 135.00 kn

Nakon smrti oca s kojim je imala blago rečeno kompleksan odnos, pripovjedačica otkriva da je u mladosti bio član ljevičarske terorističke političke skupine tijekom anni di piombo, “olovnih godina”, perioda u talijanskoj suvremenoj povijesti između 1968. i 1988. godine. U ostavštini pronalazi dokumente sa suđenja, i poduzima sve ne bi li rekonstruirala cjelovit očev portret.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –