Michael Heinrich Weninger : Loža i oltar

Neiscrpna tema stoljetnih rasprava, plodno nadahnuće teorija zavjere, hvaljen i daleko više ozloglašen predmet javnih prijepora, ekspertiza i puno više pseudoekspertiza, masonerija iliti slobodno zidarstvo sigurno će i u budućnosti puniti stupce kako ozbiljnih publikacija, mrežnih izvora, tako i brojnih članaka bez obzira na medij u kojima će biti objelodanjeni. Otkuda takva privlačnost ove teme? U dosad najtemeljitijoj monografiji o slobodnom zidarstvu, koja bi, mada je težište pozamašne knjige poglavito na raščlambi žuljevitih odnosa regularnog masonstva i Katoličke crkve, mogla poslužiti i kao uzorit udžbenik svakome slobodnom zidaru, ali i iznimno precizan naputak onima koje zanima znanstveno izučavanje slobodnog zidarstva, Michael Heinrich Weninger ističe dva momenta koji na prosječnu svijest imaju učinak poput magična svjetla lampe na leptire: tajnost i okultno. Mada se nakon toga koncentrira na početke i prvotni razvoj modernog spekulativnog masonstva u osamnaestom stoljeću, njegova su opažanja o toj povijesnoj fazi jednako aktualna i danas: „Općeljudski je fenomen da čovjek uvijek voli i ono što je tajanstveno, arkanum, nešto što je samo on doživio, iskusio i slično, te da to i njeguje, polaže na nj ekskluzivno pravo i ne čini ga pristupačnim javnosti. Jest, zar ne bi čak bilo moguće preko spiritualnih ili možda točnije spiritističkih praksi dospjeti do neke vrste proširenja svijesti, stupiti u posjed tajnoga znanja, sudjelovati u posebnoj mudrosti, ili čak doživjeti transcendiranje samoga sebe? Sklonost svemu okultnom, ili, suvremenim jezikom rečeno, svemu parapsihološkom, s kojom su se ljudi u osamnaestom stoljeću oduševljeno predavali i koja nisu mimoišla ni slobodno zidarstvo, učinila je onda svoj dio posla.“

Nije, međutim, problem u tome što tajna kao takva privlači, nego se u odnosu na ovu povijesnu i društvenu pojavu, za razliku od većine ostalih tajnih i tajnovitih fenomena, lijepe i atributi dosta tipičnih i nemilih predrasuda. Eleuzinske misterije, štovanje Mitre, orfizam, pitagorejci, dionizijski kultovi, šamanistička bratstva, rozenkrojceri, iluminati, mau mau, Ku Klux Klan, Bratstvo lubanje i kosti, Bohemijska šuma – popis tajnih udruga i pokreta tijekom povijesti, kao i danas, gotovo je nepregledan. Za neke se govori da su tajni generatori društvene moći, o nekima se priča negativno, ali su jedino masoni od vremena pojave spekulativnog slobodnog zidarstva neprekidno na udaru nerijetko aromatiziranu strasnom mržnjom. U brojnoj antimasonskoj literaturi, a poobimna je, deseterostruko brojnija od one koja o slobodnom zidarstvu govori barem neutralno ako već ne (ponekad) i objektivno, pogotovu od one malobrojne koja o njemu piše afirmativno, nudi se niz apriorno intoniranih odgovora ponekad nesvodivih na zajednički nazivnik, a dali bi se pojednostavniti u nekoliko skraćenih teza: masoni tajno drže vlast u svijetu, među sobom se ispomažu, štite, određuju glavne smjernice političkih događaja, vladaju medijima i kapitalom. S jedne strane, dakle, činjenica da se radi o tajnom društvu, s druge pak utvarno uvjerenje da se o njemu „zna sve“, pa čak i to da je njihova tajnost krunski dokaz loših namjera i zle naravi djelovanja. Krucijalan, istodobno morbidno paradoksalan dokaz protivu masonerije jest činjenica da o njoj „pouzdano“ znamo da znamo malo ili ništa. Ponekad, kada usfali argumenata, predrasude se čak hrane lakonskim zaključcima tipa – pa mora biti da ima nešto loše u njima kada ih već toliko mrze.

Knjiga Michaela Weningera višestruko je dragocjena, ponajprije zbog osobe samog auktora. Rođen 1951., doktorirao je filozofiju i teologiju, studirao također na znamenitoj francuskoj Nacionalnoj školi administracije, Diplomatskoj školi u Madridu, Diplomatskoj akademiji u Beču, specijalizirao europsku politiku i istočno-zapadne odnose, interreligijski i interkulturni dijalog. Naravno, podareni su mu brojni počasni doktorati. Ako ništa drugo, impresivno je obrazovan intelektualac. Službovao je u austrijskoj diplomaciji, djelovao u austrijskim veleposlanstvima u Moskvi, Madridu, Varšavi, Kijevu, Beogradu, diplomatskoj delegaciji u Bosni i Hercegovini, radio u bečkom ministarstvu vanjskih poslova te u nizu europskih ustanova, između ostaloga kao član savjetodavnog vijeća predsjednika Europske komisije zadužen za dijalog s religijama i crkvama, kao i za vanjsku politiku spram susjednih država i pristupnica europskim integracijama. Uz brojne druge dužnosti u domovini, Crkvi i Europi, karakteristično je njegovo članstvo u Papinskom vijeću za međureligijski dijalog s osobitom nadležnošću za održavanje veza s islamom, kao i zadaća kontakta sa svjetskim religijama pri austrijskoj biskupskoj konferenciji. Zaredio se nakon obudovljenja.

Konstanta Weningerova djelovanja kao diplomata, ali i kao pripadnika Crkve, utjelovljena i u sadržaju i pristupu materiji u ovoj knjizi, jest otvorenost prema drugome, nekatoličkom, bilo kršćanskom, bilo izvankršćanskom miljeu. Dakle, stekao je dovoljno životnog i duhovnog iskustva, ali je, očito i sam inklinirao dodiru i dijalogu, te je bilo za očekivati kako će se ne samo posvetiti, nego i kompetentno progovoriti i o slobodnom zidarstvu. Koju god stavku njegova životopisa promotrili, uočit ćemo da je ona u načelu povezana s nekim oblikom dijaloga, a za to je nužan preduvjet otvorenost, uključivost, tolerancija. Osoba takva formata idealna je za temu definiranu podnaslovom njegove knjige – razmatranje o blagotvornom i pogubnom odnosu između Katoličke crkve i regularnog slobodnog zidarstva.

Najprvo, čemu naglasak na tzv. regularno slobodno zidarstvo? Kako sam kaže u uvodu, Weningeru je ta razlučba potrebna da bi apostrofirao kako su nesporazumi u dobroj mjeri proistekli iz „nepoznavanja temeljnih načela slobodnog zidarstva koje susrećemo u slobodnih zidara koji su sudjelovali u Francuskoj revoluciji i u procesu nacionalnog ujedinjenja Italije (Risorgimento), odnosno, točnije rečeno: u pseudoslobodnih zidara. Crkvene vlasti nisu to mogle šutke trpjeti. No njihove su osude neselektivno pogađale i one slobodne zidare koji se ni na koji način nisu suprotstavljali Katoličkoj crkvi.“ Ovako sročena formulacija može sugerirati da je regularno slobodno zidarstvo korektno koegzistiralo s Katoličkom crkvom, ali i, paradoksalno, da je napadom na neregularno, Crkva štitila regularno slobodno zidarstvo od brojnih sljedbi koje sebe neopravdano nazivaju masonskim, zlorabeći ime i tradiciju, te da je u toj reakciji na zastranjenja, pokadšto isuviše gorljivoj, nehotice napala i regularce, dakle one, kako je to običaj u ovom međunarodnom savezu, koje priznaje Ujedinjena velika loža Engleske, sljednica 1717. ustanovljene Velike lože Londona i Westminstera. Ključno, ono što se postavlja imperativom stremljenja materijalizirana ovom knjigom, sažeto je uvodnom tvrdnjom: „Neophodnost konačne pomirbe [Katoličke crkve i slobodnog zidarstva, op. A. P.] evidentna je, mogućnost za nju postoji; nasušno je potrebno iskoristiti tu mogućnost!“

Naravno, odmah se postavlja pitanje zašto bi pomirba bila neophodna i kako bi bila moguća. Možda i zato ili upravo stoga što su sukobi između, simbolički govoreći, Oltara i Lože bili pokadšto toliko žestoki da su škodili objema stranama, nerijetko pogađajući pojedince, pripadnike Crkve i slobodnog zidarstva. Weninger, bez obzira na formalni objekt knjige, upozorava i da su, naporedo s Katoličkom crkvom slobodno zidarstvo napadale i svjetovne vlasti. Recimo, proces u Pragu 1729. protiv nekog grofa zanimljiviji je od osobe optuženika po tome što se eventualna pripadnost masonstvu automatski poistovjećivala s veleizdajom i agitacijom protiv Crkve i države. Zazor je 1735. doveo do potpune zabrane slobodnog zidarstva u Nizozemskoj. Stroga zabrana slobodnog zidarstva u Toskani imala je „nemali utjecaj na osudu slobodnih zidara od strane pape Klementa XII. 1738. godine.“ Kao primjere antimasonske prakse navodi Weninger i izbornog kneza Karla Philippa od Pfalza koji pod prijetnjom trajnog odstranjenja iz službe brani učlanjenje u bratstvo slobodnih zidara, francuskog premijera kardinala Fleuryja koji „tajnu“ slobodnih zidara kvalificira kao „kažnjivi pothvat“, zatvaranje lože u Hamburgu po nalogu senata 1738., navodni edikt švedskog kralja 1738. kojim se pod prijetnjom smrtne kazne u njegovu kraljevstvu zabranjuje slobodno zidarstvo. Zabrana u Turskoj 1737. operira karakterističnim pojmovima sekte i tajnog društva.

Napominje Weninger da zabrane, odbacivanja i osude slobodnog zidarstva počinju s papom Klementom XII. i njegovom bulom In eminenti od 28.travnja 1736., ističući pritom da je spomenuti dokument formom i sadržajem obilježio početak trajnog nepovjerenja između Katoličke crkve i slobodnog zidarstva te da je pobudio brigu za spas duša mnogih stotina tisuća katoličke braće koji su članovi ovoga saveza. No, najbitnijim i karakterističnim nadaje se zaključak da je „netrpeljivost prema udruženjima koja su se formirala bez dopuštenja crkvenih i svjetovnih vlasti čiji su se članovi prisezali da će čuvati u tajnosti interne stvari svoga saveza“ uvijek za sobom povlačila primjenu sile. Nadalje, samu „oluju“ u odnosima razjašnjava Weninger složenom analizom zamršena političkog konteksta, osobito glede djelovanja jakobita u egzilu, spletki, špijuniranja, zavjera. Čini se pritom da je stalnim dovođenjem u svezu Crkve i, konkretno, jakobitskog pokreta, htio politiku, ako ne okriviti, a ono barem njenim uplitanjem objasniti prijepore i tako donekle otupiti izravnost sukoba koji bi bez ovoga faktora, mada to ne tvrdi eksplicitno, možda bio izbjegnut. Također, upada u oči i njegov napor, bez sumnje potaknut plemenitim namjerama, da se učinak spomenute bule iz 1736. i svih potonjih koliko je god to moguće umanji. Još ranije razjasnio je i specifičan odnos slobodnog zidarstva spram religije naglasivši da ono nije ni religija ni vjerska sekta, pritom dobro definirajući i razlike između ateizma, deizma i teizma, bitne za razumijevanje pristupa vjeri samoga bratstva.

Gorljivo težeći pomirenju, nastoji Weninger ublažiti doktrinarnu zagriženost i jedne i druge strane, tumačeći nerijetko nesporazume krivim interpretacijama, pogrešnim razumijevanjem, disteleološkom tendencioznošću. Naravno, ne zatvara oči pred lošim potezima i jednih i drugih, ali se njegova raščlamba često svodi na, slikovito govoreći, „nestašluke loših dečki u našim redovima“. Jamačno je pomalo pretjerano apsolvirati jednu iznimno ozbiljnu, znanstvenički maksimalno akribičnu i slojevitu knjigu spomenutom humornom floskulom, kako sam to ovdje uradio. Ipak, ona nije daleko od istine pokazujući kako je napor jednoga velikog duha, ako i ne dokraja uspješan, itekako potreban. Ipak, ostaje tvrd stav iznesen nedavno u tekstu na hrvatskom portalu Bitno.net koji u prvoj rečenici povezuje nove korupcijske afere u vrhu hrvatske vlasti s, kako se navodi, domaćim masonskim ložama. Čitav članak, negativno intoniran, a pisan sažeto i precizno, uz automatsko impliciranje korumpiranosti slobodnog zidarstva, usmjeren je ka ključnom citatu iz „Izjave o masoneriji“ Kongregacije za nauk vjere od 26. studenog 1983., o kojoj u širem kontekstu i slojevitije piše i Weninger, da se vjernici koji pripadaju masonskim udruženjima nalaze u stanju teškog grijeha i ne mogu pristupiti svetoj pričesti.

Weningerov me napor podsjeća na naslov davne knjige hrvatskog teologa Tomislava Šagi Bunića Ali drugog puta nema. Nažalost, ma što željeli hrvatski i austrijski teolog, drugog puta, bolje reći stranputica nesporazuma i netolerancija, itekako ima. Zatvarajući korice ove knjige, zanimljivo bi se bilo upitati nije li ključ animoziteta crkvenih vlasti u nepristajanju na udruživanje bez njihova dopuštenja. Nadalje, kako to da se Crkva po pitanju masonerije svrstala uz nacifašizam i komunizam, sustave koji su jednako tako stremili potpunoj kontroli udruživanja svojih podanika? Konačno, bilo bi zanimljivo vidjeti postoji li reciprocitet osuda i zabrana – naime, ako Crkva brani vjernicima pripadnost slobodnom zidarstvu, brani li i osuđuje regularno slobodno zidarstvo svojim članovima pripadnost Crkvi, odnosno ispovijedanje vjere. Odgovori bi mogli problematizirati neke Weningerove postavke. To nipošto ne znači da njegova vjera u nužnost i mogućnost pomirenja nije nasušno potrebna. 

Michael Heinrich Weninger

Loža i oltar : O blagotvornom i pogubnom u odnosu između Katoličke crkve i regularnog slobodnog zidarstva

• Prijevod: Milan Soklić
• Fraktura 11/2024.
• 600 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533587332
• Cijena: 39.99 eur
• Kupi knjigu!

Michael Heinrich Weninger, teolog, bivši austrijski diplomat, sada katolički svećenik, koji se zaredio nakon što je postao udovac, knjigom 'Loža i oltar' uvodi nas u slabo poznatu i dramatičnu povijest odnosa slobodnog zidarstva i Katoličke crkve. Knjiga je oštra osuda neznanja i predrasuda, ali i humanistička apologija tolerancije i razumijevanja. Ona prije svega opovrgava stereotipnu pučku predodžbu o slobodnim zidarima kao urotničkoj organizaciji koja upravlja ili pokušava upravljati svijetom.