Milan Fošner : Šibajući mrtvog konja
Roman sexpistolsovskog naslova "Šibajući mrtvog konja" prozni je prvijenac pjesnika Milana Fošnera (1971) i spada u «ladicu» onih romana koji tematiziraju svakodnevicu, s težištem na svijetu margine i luzera. Glavni junak Ivan Horvat dane provodi u koordinatama trešnjevačkog kvarta, na relaciji stan-birtija-kladionica, bez posla je i novaca, a kao prtljagu vuče obiteljske probleme i propale ljubavne veze. I sam svjestan kako je njegov život u domeni uspinjanja na društvenoj ljestvici promašen i besmislen, vrijeme troši na povremene poslove i druženja s lokanim pijancima i žicarima i pokoju seksualnu avanturu.
Čak i kad mu se u jednom trenutku doista posreći - u financijskom i ljubavnom smislu - otpočetka je jasno kako će taj iznenadni uspon biti tek kratkotrajni podsjetnik na to kakav bi život mogao biti. Fošner piše jednostavnim stilom, njegove su rečenice kratke, a jezik urban, kako to u ovakvim romanima i treba biti. U nastojanju da svoga junaka okarakterizira kao zapravo jako emotivnog luzera koji je inteligentno osvijestio svoju poziciju, često će mu u usta stavljati iskaze samosažaljenja (u smislu - nikoga nije briga za mene), socijalne, pa i anarhističke parole i šankersku filozofiju koja se odmotava uz ogromne količine piva, što zna djelovati kao bespotrebno razvodnjavanje inače tvrde proze s margine, pa i narušavanje dinamične fabule.
Dakako, roman je prepun naturalističkih detalja koji podcrtavaju ne samo socijalni status (sindrom praznog hladnjaka), nego i tipične alkoholne scene pijanstva i postpijanstva i usputnih seksualnih epizoda. Iako načelno korektno ispripovijedan, kao zaokružena sekvenca iz života s margine koja funkcionira kao put do trenutnog uspjeha i ponovni pad na dno, Fošnerov roman djeluje kao već bezbroj puta viđeno štivo - s obaveznim scenama a la Bukowski - i predstavlja usputnu, marginalniju nadopunu one dionice proze koja piše o stvarnosti iz pozicije pojedinca kojem se u životu nije posrećilo.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )