Mile Stojic : Dunia

Održava se
01.01.1901.

U obiteljskom stablu Stojićevih, tvrdi Mile, teče dubova krv koja, kad iskrvari "iz zemlje upije ilirsku / Grčku ili slavensku krv". Deblo tog stabla "često zasijeca / Bratski kuršum i nož. // Njegova djeca, raspršena po svijetu, / Zelene po australskim pustarama / Bijele u kanadskim glečerima / Sive na njujorškim avenijama." I dok ljeti, tvrdi grana koja govori, "lišće njegovo šumori vječnošću / Zimi njegove gole grane hrle / prema zvijezdama".

Priču o korijenu i rizomu poznaje teorija. Jedna govori o stablu, o krvi i tlu, a druga o lopoču, o plutanju, o identitetu kojemu da bi se bilo to što se jeste, nužno ne treba teritorij. Deleuze i Guattari taj fenomen deteritorijalizacije nazivaju anti edipalnim. Jer, jedan je od problema koji je Edipa koštao očinjega vida bio taj da nije znao je li iz Tebe ili je iz Korinta.

Zapravo, mislio je da zna da je iz Korinta i napravio je što je napravio, između ostalog vlastitoj majci četvero djece. Ovo Stojićevo stablo kao da je satkala sama Dunia, koja je ujedno i svijet i kozmos i božica nemirnih godina i kraljica vjetra. A sve je to u stablu koje je korijen poetike cjeline ove knjige o raseljenosti, o zagubljenosti, o bačenosti u svijet, o izbačenosti iz punoće života, o preživljavanju. Jer korijen i nije toliko važan, ali to je lakše tvrditi kada ti ga nitko ne dira. Kad ti ga uzmu i kad se vucaraš po svijetu... vratimo se vjetru i motu same knjige, osjećaš da kad te raseljenog, izmještenog, kako to piše Charles Simic, netko dodirne da je taj dodirnuo zemlju koje te je protjerala.

Je li egzil gori od smrti. Kreont je mislio da jeste poslavši Edipa u planine. Edward Said, prisjetimo se, bio je siguran da je smrt lakša od izgnanstva. Cijela ova knjiga knjiga je čovjeka koji, lišen izbora, tražeći sebe u svijetu, trajno osjeća da je, kao onaj Wittgensteinov nećak iz umobolnice, izmišljaj Nicolaasa Thomasa Bernhardta, uvijek na nekom drugom mjestu o kojemu točno zna dvije stvari: zna koje je to mjesto i zna da baš tu i baš sad ne želi biti.

Knjiga je ova o prokletstvu mjesta, o propalima velikim pričama poput one komunizma kojim novokomponirani kriptonacisti plaše malu djecu, a taj komunizam zapravo nikada nije došao i "putevi do njega zapriječeni su strašnim ostacima ljubavi". Ne radi se o tomu, je li taj projekt uspio ili ne. Ovdje se radi da ga pojedinac nikada, baš kao ni nacionalizam, nije htio niti pozvao dok mu, nepozvana povijest nije pokucala na vrata, ušla u samo tijelo bića i ne baš akademskim rječnikom rečeno, razjebala život.

Knjiga je ovo koja se protivi svemu što je veće od pojedinca. Pisana je, kako bi to rekao Avdo Sidran, "između povijesti i majčina lica". Ona istovremeno govori o interkulturalnosti, multikulturalnosti, ali govori i o neprevodivosti kultura. Jer, pjesniku se čini na poljskom riječ smrt zvuči nekako nježnije, šmierć . Ali odjekuje ambivalentno: i "Kao šum breza u Katyinskoj šumi i kao akord duberkuloze u Chopinovim baladama".

Knjiga je i o tranziciji u kojoj Tri kralja nose tri darka: Melkior domovinu koja je najveće automobilsko groblje, Gašpar sinove koji su najbolji izvozni proizvod, dok Baltazar poručuje: "Ugušit ćete se u lažima / Bog vas jebo!". Ali jebe se njima i za laži i za Boga. Trebalo je sve to preživjeti da bi se zapisalo.

I ova je knjiga jedan od dokaza da rukopisi ne gore.

 
Mile Stojic: "Dunia"

V.B.Z., 2011.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )