Mile Stojić : Među zavađenim narodima
Početkom devedestih prijateljevao sam s Milanom Rebanom, češko-američkim povjesničarom koji je imao kćer. Milena je bila geolog, paleolog, tako nešto. To nešto studirala je u Austinu, glavnome gradu Texasa. Na putu za Plano, sjeverno predgrađe Dallasa, Milena Reban sjetila se kamena i rekla: "Zašto se vi i Srbi i Bosanci i Hrvati i što ste već, ajapolodžajz if aj sed samting vrong... svađate oko toga tko ste i što ste, kada ćete svi jednom biti samo štrafta u kamenu?" Znam, pomislio sam, ali ad jedan - tko će to dočekati, i ad dva - objasni to, recimo, čovjeku s dva prezimena, Iviću Pašaliću, dijete moje raseljeno.
Ova priča nema poante. Osim poante da se tada, na zadnjem sjedištu njezine "toyote", vozio duh Mile Stojića. Ne, Mile s nama nije bio! Da, Mile je bio s nama. I tu i tamo. Kao etno-političko-poetski bi-lokator. Iza naših tijela i ispred onih bijelih crta autoputeva o kojima tako lijepo pjeva Joni Mitchel.
Gdje je tada bio Mile Stojić? U Beču? U Sarajevu? U Zagrebu? Mile kojega sam, kao i brigade predratnih pjesnika svjesno privremeno zaboravio ne bih li odgodio dan u kojemu ću, i sam poput njih, Negdje Drugdje, jednokratno i ireverzibilno poludjeti. To se nije dogodilo. Nisam poludio. Vratio sam se. Toj je odluci, kako stvari danas stoje, prethodio period ludila.
I zašto Mile? Jer me je, u pretoplo riječko jutro, u zoru jesenje revolucije i sasvim plastično zamislive krvi na asfaltu, njegova pjesma o prokletstvu neprorađenog vremena naslovljena "Među zavađenim narodima", otkrivši transparentnu narav memorije, vratila na tu teksašku cestu. Moje pamćenje i sjećanje na Milu S. (u Rijeci se kaže Mileta) u tom se trenutku ponašalo kao poštena povijest: u njemu je posljedica prethodila uzroku. Baš kao i leševi kojima je, doduše spontano, trebalo prekrviti onu londonsko-karađorđevsku salvetu gospodara posljednjeg rata. Taj dan, punina ispražnjenog sjedišta iza naših tijela, govorila je da negdje drugdje (uvijek negdje drugdje) nastaje knjiga koja mi je danas u rukama.
Stojićeva geografija memorije, njegovi zemljovidi pamćenja posjeduju jednostavnu formulu: ničeg nema osim u sjećanju i sve što je stvarno stvarno je koliko je stvarna memorija. I sve stvarno što je prethodno bilo razbacano po svijetu, za nas je bilo razbacano zato i samo zato jer tada, gdje nam se onda ukazalo ovo što gledamo danas, nismo bili tu nego tamo. Ovo možda zvuči komplicirano u obliku objašnjenja. U izvedbi to vam je ovako: "Vozim se kroz Istru, pejzaže itačke / Vozim se s Vesnom, kao prije trideset godina / Kroz Hercegovinu. Zidine Motovuna / Postaju na tren ljubuške kule / A rijeka Mirna, rijeka / Tihaljina...".
Da, u pravu je pjesnik kada kaže kako nam je netko "amputirao uspomene", ali svojim stihovima totalne reminiscencije Mile Stojić uporno lirski ponavlja: naše fantomske boli koje su nakon amputacije sjećanja ostale, stvarnije su i od najsurovijeg brisanja stvarnosti koje je danas, ma koliko bolno i neizbrisivo bilo, ipak samo bivše. Mi koji smo ostali tu smo. I razgovaramo s mrtvima. Nama su ljudi u središtu nama poznatoga svijeta. A oni traju onoliko koliko traje sjećanje na njih.
Nemo, Nitko, Odisej koji izmiče kosama i mačetama kiklopa od kojih su "na ovim prostorima" svi redom netalentirani mlatimudani koji-su-njima-proroci, ispisao je kontrahistoriju po mjeri bića ljudskosti. Granica na kojoj se dodiruje intimno pojedinaca s razorenim intimama koje je privremeno razvalila loša autentičnost povijesne potrage za kolektivnim sebstvom, iscrtana je pjesmama o starenju, o prijateljima koji farbaju kosu, o melankoliji bivšosti koja je tek osobni žig grupne bivšosti koju su histori i histeri Balkana još jednom, na način kampanjskih pacera, pokušali stjerati u aorist. Tim se zapisima o sebi, kao suplementi, suprotstavljaju pjesme o neuništivosti bivšosti koja je kod nas, ionako, u formi trajnog prezenta.
Da njegov ishod ne mora uvijek biti prošli futur, govori nam i ova vrijedna i tužna knjiga pisana pod vješalima povijesti koja, pod ovim dijelom neba, čine mizanscenu.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )