Mile Stojić : Priznanje
Na jugu američke savezne države Texas koja bi se, kao i mnoge naše djelomično i povremeno, željela odcijepiti od Bijelog dvora zemlje u kojoj, kao i u ovim našim, ljudi ne prelaze granice nego granice prelaze ljude, postoji izreka koja nostalgično svjedoči o žalu za prošlim vremenima. Pa kaže: »Those were the times; when men were men, and sheep were afraid«. Iz tih vremena, kad je »muško bilo muško, a ovce pune straha«, dok je, dakle bilo nekakvoga reda, obraća nam se, unutar (inter)nacionalne poezije, kanonizirana pjesma Mile Stojića. Ona o ribi u infinitivu.
Napisana krajem sedamdesetih, pjesma govori o tome kako je sve zapravo jednostavno. Ovako: »plava crta / razbija naše stvarno jedinstvo. Vodu / i zrak tek oluja spaja. (U opugu / istoga sata ulazi naša snaga) // Ti si u vrtlogu, ja u šutnji / I stog / naravno da ja govorim, da ti šutiš / Ali, kada naše kosti budu isto, kamen / i to u istoj vodi, na istoj obali // Naši životi, mila skliska zvijeri / bit će tema neke druge balade / Ti ćeš šutjeti, ja ću šutjeti / i to je jedina stvar što me zbunjuje«.
Što biste danas dali, vi nostalgični ribari infinitiva, na prostorima čiji gospodari vjeruju da je ključ našeg futura u našem imperfektu, i da zadaća prošlosti nije da prođe, nego da nam se, preobličena, maskirana, podlo i lukavo vraća, od iskustva današnjice čineći infinitiv... što biste dali za taj osjećaj zbunjenosti pred vlastitom i tuđom šutnjom!? Šutnja, rezignacija, klimanje glavom i drugim organima koji su sedamdesetih, baš kao i opruga Stojićeva sata u koju je ulazila naša snaga, stajali čvrsto i nisu se savijali, postala je trajna akvizicija naše zbilje. Gotovo iskustvo apriori: odmah uz prostor i vrijeme. Šutnja kao preporučeni oblik življenja.
U "Priznanju" sabrane pjesme o šutnji svjedoče kao o odustajanju od života. Ali, kako i gdje pozicionirati glas u prostorima čiji nas materijal podsjeća na bivšost kao egzistencijalnu kategoriju? U nadahnutom i veoma argumentiranom pogovoru knjizi njezin urednik Miljenko Jergović (jedan od rijekih urednika u nas koji stvarno zna kako profilirati biblioteku i kako raditi na autorskom tekstu), piše kako je pred nama zapravo romansirana biografija jednoga čovjeka, napisana u stihu. Razasuta u pjesmama, dopunit ću pogovarača, pred nama je i povijest kao autobiografija tkivo čijega teksta čini kontramemorija autora koji je, poput tragična junaka, iz velike sreće vremena infinitiva, zašao u veliku nesreću sadašnjeg prostora bivšosti.
Lijepa su bila vremena kada je jedino Jelena bila ona koje nema, ali koliko je danas Jelena u zemlji Bosni, za koju tandem Stojić-Jergović, svaki u okvirima koje im dozvoljava podjela uloga oko ove knjige, kaže kako »nam i njezin spomen kane oduzeti i osporiti«. Ne baš kao Makedonija uvjet čijeg geopolitičkog postojanja jest da je nominalno, pa i ontički nema, Bosna je poetizirani prostor u kojemu stanuje razobličeni infinitiv koji je, ne tako davno, na govor šutnje gledao kao na čin, ili odustajanje od čina, vrijedan/vrijedno čuđenja.
Moderna Firenza, poharana kugom koju je u laboratoriju Balkana stoci sitnog zuba upržila stoka krupnog zuba, Bosna dakle u pjesmama Mile Stojića živi kao jezik, kao govor, kao, priča. Baš kao i one priče desetorice mladih koji su, odmaknuti od glavne ceste talijanske tradicije na kojoj je cestarinu naplaćivao Dante, u pero Boccacciu šaputali formule protiv nestajanja. Kada budete čitali ovaj sklop starih i novih pjesama Mile Stojića, stvarno ga probajte čitati kao životopis. Kao roman.
Obraćajući se tradiciji američkoga juga s kojim smo i započeli priču o ovoj knjizi, Michael Ondaatje napisao je roman naslovljen »Sabrana djela Billyja Kida«. Napisan je u stihovima. Uglavnom. Sam Ondaatje je taj roman žanrovski odredio kao »ljevoruke pjesme«.
Lirski roman Mile Stojića uredničkim zahvatom podsjeća na Ondaatjeov projekt. Ono što je ovim knjigama zajedničko jest da u jednoj u domicilnim im kulturama neprimjerenoj formi (lirskome stihu) progovaraju o kulturalno prenaglašenoj epskoj situaciji. S tom razlikom što Ondaatje svoju osobnu povijest usmjereva na lirizaciju masovnog ubojice, a Stojić se u stihovanoj romansiranoj biografiji, u jeku regionalne i globalne šutnje, implicitno obraća masovnim ubojicama.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )