Miljenko Smoje : Judi i beštije, ratna kronika Malog mista

Miljenko Smoje: Judi i beštije

Judi i beštije Smoje Miljenko

Stigao je i vrhunac sezone dnevnika i dnevničkih zapisa. Nakon Zime i Mandića, Astrid Lindgren i Viktora Klemperera: Miljenko Smoje. Ili 'ajmo ovako reći, na početku 2018. dogodio se i izdavački događaj godine: ratna kronika Malog mista. Dosada neobjavljen i nepoznat rukopis Miljenka Smoje, dnevnik pisan u kasno ljeto, jesen i zimu 1991., arheološka je senzacija, kronika nakon koje povijest hrvatske književnosti, novinarstva, i politička povijest, više neće biti ista. Možda „Judi i beštije“ neće ponuditi neku novost u već dobro poznatom literarnom i novinarskom opusu, niti će ponuditi neki nepoznat pogled na ratnu 1991. – ali hrvatska književnost i ratni zapisi nakon nje jednostavno više neće biti isti. Kao da nakon četvrt stoljeća otkrivamo Popovićev „Ponoćni boogie“; ili Radakovićev „Sjaj epohe“; ili nešto sličnog kalibra, što obilježava vrijeme u kojem je nastalo, a danas se pojavljuje kao izgubljena karika, izgubljeni puzzle našeg doživljaja i našeg tumačenja osamdesetih ili devedesetih.

Početkom devedesetih Smoje je zbog političke nepoćudnosti novoj „demokratskoj“ vlasti dobio otkaz u Slobodnoj Dalmaciji, novini koju je stvarao i čiji je bio simbol. Kao novinar, reporter, putopisac i kolumnista u Slobodnoj je radio od kraja četrdesetih. Kroz svoje tekstove stvarao je sliku poslijeratne Dalmacije, i jednako važno, ispisivao prepoznatljiv regionalni idiom. Čak i u vrijeme opće-jugoslavenske popularnosti televizijskih serija „Malo misto“ i „Velo misto“, kojima se pojavio kao jedan od najvažnijih televizijskih autora u povijesti Televizije Zagreb, Smojina „makinjeta“ bila je u Slobodnoj. Ako je pod njim popustio plastični stolac nekog od kafića na rivi, to je sutradan izašlo u njegovoj humorističnoj kronici, ako je otputovao prijatelju u Istru, sutradan je čitatelje Slobodne provocirao svime „slatkim“ što je tamo „izija“ i „popija“.

Nakon sramnog otkaza „makinjeta“ je i dalje nastavila štektati. Smoje je nastavio privatno, za sebe, ispisivati „Dnevnik jednog penzionera“, kolumnu koju je ispisivao već više od desetljeća. Slučajno, ti privatni zapisi pretvorili su se u ratnu kroniku rata koji se upravo rasplamsavao. Stacioniran pretežno na Braču, u Supetru, i u Pisku kod Omiša, svojim originalnim „malim mistima“, Smoje rat mahom promatra samo na televiziji. Na otoku će biti ogranizirane straže narodne obrane, vikendice će biti pljačkane i minirane, kanal će biti blokiran od strane mornarice JNA, Splitom će svaku noć odjekivati rafali i eksplozije, a grad će biti i granatiran od strane razarača „Split“. No u „malom mistu“ rat je u najvećoj mjeri ono što se događa na malom ekranu. Televizijske, radijske i novinske vijesti centralizirane su i zajedno reproduciraju identitet nacije i istinu o ratu koji ju je snašao. To je i Smojino iskustvo rata. Kroz Slobodnu koja dolazi na otok, kroz televizijske vijesti. Rat promatra kroz HRT na čijem je čelu sada Antun Vrdoljak, kroz Slobodnu koja prolazi kroz proces tzv. pretvorbe: ali opet vidi sve, i ono što drugi ne žele vidjeti, i ono što se ne smije vidjeti.

Još koliko jučer ljudi nisu ništa vjerovali vijestima. Sve je bila glupost. Sve je bila laž. Sad kad je rat, sve vjeruju vijestima. Svaka glasina, bilo nade bilo laži, jest vjerodostojna. I kad radio kaže da je otok bomardiran, otočani koji nisu vidjeli ni bombi ni aviona ni eksplozije potvrđuju: jest, bomardirani smo, radio je rekao da smo bombardirani. A Smoje bilježi sve, male stvari velike stvari, one iz davnih mirnodopskih vremena i ove ratne. I sve može stati u njegovu kroniku: i Tuđman i pasić Šarko, i sjećanja na Njemicu Eriku i Lord Karington, visoka politika i svakodnevni malomišćanski događaji, povijesni ličnosti i lokalni ridikuli: svi naizgled predstavljeni s istom ljubavi.

Ovo je kronika od 360 stupnjeva. Izvanredna dijalektalna literatura; i dnevnik koji potpuno ruši historiografiju kakvu nam nameću razni ovodobni Nazori. „Judi i beštije“ zapisi su koji izazivaju smijeh, nostalgiju, tronutost; i koji istodobno rješavaju neke naše tekuće nebuloze; poput ove recentne s HOS-om, o čemu Smoje bilježi sljedeće: „Naš prešidente dr. Tuđman na sto je muka. Ne mala smetnja priznanju Hrvatske je uskrsnuće ustaštva i dok Tuđman pred svit iznosi kako je zatvorija Paragu i suzbija paravojne formacije, odnosno HOS – hosovci u Splitu zauzimaju Muzej revolucije. Pod arkadama muzeja izminjuju se ustaške straže.“

Načitali smo se dnevnika u posljednje vrijeme. Penzionerskog društvenog života Zdravka Zime, i penzionerskog „predsmrtnog“ života Igora Mandića. Čitali smo i ratne dnevnike Astrid Lindgren, i izvanredne zapise iz nacističke Njemačke Viktora Klemperera. Smojina knjiga je sve to, i dnevnik jednog penzionera i ratna kronika. „Pila naopako“ u vrijeme ratne propagande. Pretvarajući se da zna samo ono što govori televizija i novine, dalmatinski Švejk kaže baš sve. S humorom kao sredstvom za razrjeđivanje i najopakijih floskula i otrova što ih televizija ulijeva u uho, a onda ribari, piljarice i stranački aktivisti šire po konobama i pjacama. Pa kad tako zabilježi da su profešuru Bogdanu, njegovom prijatelju, upali u kuću „i napravili veliki dižistat“, „razbili šta se dalo razbit, čak i posteju izasrali“, onda i dodaje: „Dakako, počinitelji ostali nepoznati. Nije naša policija toliko luda da će uhvatit tri naša ervatska momka jer su deštrigali kuću jednom Srbinu!“

Ima toga još. Mogli bi citirati od stranice do stranice. Čitavu tu zlonamjernu, pokvarenu, prijetvornu libru koja, gle čuda, jako neugodno podsjeća na ono kako uistinu pamtimo te dane, njihove događaje, i njihove vijesti: od herojskog Vukovara, preko kolona izbjeglica, do zemlje kojoj netko nije dopustio da se brani onako kako to čini pravedna strana. I kad bi ispisali sve povijesne, političke, ratne opservacije, još toga bi ostalo za citiranje. Ostao bi humor, emocije, portreti prijatelja, suseljana, mirisi Mediterana, mirisi baruta. Ostala bi čitava još jedna, i još jedna i još jedna, genijalna, duhovita, nježna, slatka i gorko-slatka libra.

Iako objavljena dvadeset i tri godine nakon smrti „Judi i beštije“ nisu posljednja knjiga koju je Smoje napisao. Njegov humor, njegov idiom, krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Slobodnoj je generacijski preuzeo humoristički podlistak Feral Tribune. Kada Feral kao samostalna novina počinje izlaziti u tjednom ritmu Smoje na njegovim stranicama nastavlja svoju kolumnu. U Feralu, u nastavcima, objavljuje i svoj životni intervju (autor Boris Dežulović), a u Feralovoj biblioteci izlazi mu i knjiga „Pasje novelete“. Odlazak Miljenka Smoje 1995. godine Feralovci popraćuju naslovnicom s naslovom: „Adio kumpanjo“.

U posljednjim rečenicama koje je napisao Smoje piše da oporba sumnja u poštenost predstojećih izbora, ali, poentira u svom stilu: „Sve su to samo sitnice, mali propusti prema uspjesima Ervatske, o kojima treba debele libre pisat…“


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Miljenko Smoje

Judi i beštije

• Hena com 01/2018.
• 328 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789532591958

Miljeniko Smoje u knjizi 'Judi i beštije' ispisuje ratnu kroniku Splita, dnevnik osvješćivanja užasa koji se zbivao u kasnom ljetu i jeseni 1991. godine. Ostavio nam je depatetizirano, a opet bolno potresno svjedočanstvo sumornih godina, začinivši ga brojnim satiričnim žalcima apsolutno na visini svoje reputacije meštra humorističnog pisanja.