Milorad Popović : Raskršća - cetinjski ljetopis
Crnogorski književnik Milorad Popović odrastao je, kako sam kaže, u međuprostoru. S jedne strane radnička sirotinja kojoj je ideologija Popovićeva djetinjstva tepala pretvarajući je u kategoriju "klase", a s druge strane delikvencija: najava danas sveproširenog, u velikoj mjeri pod paskom država nasljednica Jugoslavije, legaliziranog megakriminala čija se prva faza zvala "privatizacija", a druga, ova u kojoj rastu naša djeca, "neoliberalizam". Kako sam kaže, slutio je da se njegova sudbina neće razlikovati od "mizernih sudbina većine komšija, seljaka i proletera."
Kao i mnogi vršnjaci, nije se mogao odijeliti od "nemuštog adolescentskog bijesa", gordosti, prezira "prema tradicionalnim regulama i institucijama". Agresivnu emocionalnu trijadu upražnjavao je tučnjavama s "uličnim desperadosima, 'ticama rugalicama', i milicijom". Sjećajući se riječi američkog filozofa transcendentalista, Ralfa Walda Emersona, Popović naglašava: "Dovelo je do ključanja ono što je u meni polako vrilo". Osjetio je da je ovako iskazivanje nezadovoljstva i bunta "lišeno smisla i dostojanstva. Da je osuđeno na anonimnost, posvemašnji prezir i neprijateljstvo". Na trenutak zaustavio se u iskustvenoj spoznaji da je "svaka pobuna motivirana promjenom osobne sudbine ili mijenjanjem svijeta".
Zastavši na vječnom novovjekom pitanju odnosa uma i revolucije, mogućnosti prevrata koja nadilazi individualni prostor ja-koje-mijenja, na neki način slijedeći put Janka Polića Kamova koji je na početku prošloga stoljeća, na prijedlog dvojice Cefesovaca, Miška Mije Radoševića i Josipa Baričevića da se uz pomoć Jankova brata Vladimira, opskrbe puškama i krenu u borbu za bolji svijet, rekao kako i riječi mogu biti subverzivne, Milorad se obratio poeziji.
Zapleten u gotovo retoričko pitanje: "Hoće li socijalna degradiranost biti uzrok trajne potištenosti i neznatnosti, inicijacija za terorizam, kriminal, svakovrsno nasilje, ili podstrek za duhovno pregnuće, inspiraciju, posvećenost..." sada već pjesnik, zaključio je kako je na psihološkoj matrici osobe da o tome odluči. Otkriće poezije u tom trenutku vidio je kao bogojavljanje. Kao izbavljenje, kao potragu za "značenjem, za razumijevanjem i artikulacijom velikih suprotnosti". A te suprotnosti, priznaje autor, dotad su ga činile "nemoćnim i ozlojeđenim".
Susret Milorada Popovića i poezije, kako se u to danas, čitajući njegove pjesme, i sami možemo uvjeriti, bilo je uzajamno prepoznavanje. Milorad ga je "shvatio kao otkrovenje jednog spasonosnog povratnog puta prema sebi samom". (A otuda je i pošao, nije li stoga svako istinsko otkriće na polju duha, zapravo povratak samom sebi, ali onakvom sebi koji ti je dotad bio nepoznat!?) Demone podzemlja (parafrazira on Platona) "zamijenili su demoni kojima su opsjednuti pjesnici: umjesto među polusvijetom, tražio sam ih u klasičnoj i modernoj poeziji".
Iako samo uvjereni modernist-romantičar može biti siguran da između polusvijeta i pjesništva postoji dubok jaz, ovoj spoznaji treba zahvaliti da se danas pred nama nalaze "Raskršća" podnaslovljena "Cetinjski ljetopis" u kojima, osim nesvakidašnje sugestibilnog i dobro argumentiranog eseja "Poetika i priključenija", nalazimo pjesme iz šest njegovih objavljenih knjiga.
Dolazeći iz kulture koja s našom domicilnom dijeli isti bolni i kronični fenomen "viška istorije" kojega ne samo slijedi, već i omogućava, "manjak normalnog civilizacijskog razvoja", Popović se obraća poeziji korigirajući klasičan, aristotelijanski način prema kojemu povijest prikazuje svijet onakav kakav jeste, a fikcija ga čini onakvim kakav bi trebao biti.
Pjesnikov je korektiv zapravo kulturalna širezavičajna adaptacija: povijest, pogotovo ona obligatorna, ona koja prenapreže našu uvijek odsutnu sadašnjost, stvari prikazuje onako kako to od njih zahtijeva (u pravilu politička moć), dok ih poezija, pogotovo ona koju znalci nezgrapno zovu "stvarnosnom", prikazuje onakvima kakve one zaista jesu. Ova jednadžba s dvije poznanice, doduše iz izvantekstualne zbilje, određuje individualnu poetiku ovog osobnog reformatora kako svijeta tako i stiha.
Jer, kako bez nje pročitati ovo što slijedi: "Ovu bitku smo počeli / nas nekolicina / beznadno / s viškom častoljublja. / Pobjednici su sinoć / slavili u Vladi: mi smo pili sa svjetinom / ogrnuti baskijskom zastavom. / Danas smo prespavali / a sjutra ćemo biti pali borci / premda još živi. / (Rasko je jedini ubijen). // Opet su pobijedili oni / koji su nas progonili- / s našom idejom / ovoga puta. / Nas nekolicina nigdje / nijesmo mogli pobijediti. / Ni sami sebe. / Kamoli njih. / I njihove / još moćnije neprijatelje."
Zaboravio sam reći (iako mislim da se to u tekstu čita), radi se o nesvakidašnjoj i moćnoj poetici posebno iskrena čovjeka koji, svom angažmanu usprkos, piše paradoksalno bezinteresno atraktivnu, fragmentirano »epsku« liriku.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )