Milorad Stojević : Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća
Dvadeset je godina prošlo od tiskanja knjige Milorada Stojevića »Čakavsko pjesništvo XX. stoljeća«. Pravo vrijeme, vjeruju urednik ponovljenog izdanja Boris D. Biletić te njezin autor Milorad Stojević, da se čitateljstvu predoči njezino prošireno i izmijenjeno izdanje. Prošireno i izmijenjeno što se izbora autora i pjesama tiče; nedirnuto što se tiče studije koja je, u prvome izdanju, izboru prethodila. Razlog prvom je jasan i naglašava ga sam autor: neki zastupljeni autori u prvome izdanju u međuvremenu su napisali bolje pjesme, dok su neki drugi, podizanjem razine kvalitete antologije, izgubili reprezentativnost. Novi kontekst traži nove tekstove.
Izostanak dopune i izmjene same studije Stojević razlaže sugestibilno i s uvjerljivim argumentima prakse teorije. Iako bi se njegova tvrdnja kako je dvadesetogodišnja »mijena u tome što se sve više znanstvenih članaka i knjiga, u nas i u svijetu, bave temom varijabilnosti reprodukcije raznolikih varijeteta, ali da ništa posebno ne donose u stajalištima što (ih je) iznio u studiji prvoga izdanja« mogla pročitati kao neskromna i narcistička - ona je, bila to dobra vijest ili ne, točna. Kao što je točno i to da su uvidima iz autorove studije više prosperirali jezikoslovci, a manje su od nje učili pjesnici i pjesnikinje koji za izraz biraju čakavski varijetet hrvatskog književnog standarda.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća (i godina koje su im prethodile), ma koliko to današnjim generacijama zvučalo nestvarno, čakavski je jezik bio kulturno proskribiran i gurnut u mračan kut zavičajnoga, kampanilističkoga, parohijalnoga zavijanja čiji je jedini prostor javnosti bio (za mnoge i ostao) provincijalni festival MIK. Hrvatski se je književni jezik govorio: čakavski se je »dijalekt« šaputao. Prvi je bio za po vani. Drugi za po doma. Značaj tadašnje studije i sveukupnoga znanstvenog rada Milorada Stojevića, osim iznošenja čakavskoga pod nacionalni svod (doduše elitistički; ali tko drugi i čita) javnosti bilo je paralelno prepoznavanje procesa glotofagije ili jezikojedenja. Inspiriran studijom francuskog socio-lingvista L. J. Calveta »Lingvistika i kolonijalizam: mali traktat o glotofagiji«, Stojević je ušao u samu bit problema marginalizacije čakavskoga.
Iako je jezgra cijele studije već postojala u Stojevićevim proznim pjesmama, kao što je to mini-esej-pjesma o filozofiji deminutiva, autor je u analitičkom »uvodu« u prvotni izbor pjesnika po prvi put u povijesti hrvatske književne misli razjasnio nešto što se danas, zahvaljujući baš njemu, nameće više manje kao bjelodano. Erozija čakavskog je dvosmjerna i simultana: istovremeno izlazeći iz jezika (varijeteta) u jezik (varijetet) ona dolazi izvana. Izvanjska erozija počiva na jezivoj pretpostavci da je jezik govorni sustav kojega štite vojska i policija (dok je sve drugo dijalekt). Samim time jezično je imperijalna.
Budući da sam Calvet tvrdi da je pravo na imenovanje (ljudi i stvari, recimo) tek jezična strana prava na posjedovanje (recimo, ljudi i stvari) maštoviti među nama neka zamisle krajnje konzekvence procesa izvanjskog jezikojedenja. Unutarnja erozija dar je kojega čakavskom daruju čakavci koji, i kada se popnu na obližnji kampanel, ne vide dalje od nonićeve štalice i kozjega prkna... Njima na užas dvadeset i prvog stoljeća pripadaju i novi naraštaji mladih čakavaca za koje sam autor kaže kako se do poetske iznemoglosti i iz prve ruke »sićaju gradnje višestoljetnoga zvonika crkve, ili nevere s početka stoljeća...« ili pak pjevaju »o kravama i teladi koje su pasli s nonićima, s tim da oni ni njihovi očevi, nikada nisu uživo vidjeli autohtonu domaću životinju...« Bit će da se radi o hipertrofiji parohijalnog modela mašte koja je, baš kao i čakavski kojemu svojski odmaže, utemeljena ni na čemu.
Osim prepoznavanja »dvosmjerne« glotofagije, Stojević je prepoznao sub-kolonijalni status čakavskoga unutar monokulturalnog imperijalizma standarda (krajem 70-ih), prije nego li je kolonijalni diskurs uopće ušetao u globalne akademske krugove (ozbiljnije tek početkom 90-ih). Zato je ova studija ispred vremena. I zato joj zasada nisu potrebne dorade. Iako je već trebala itekako biti primijećena (ne samo od jezikoslovaca), vrijeme njezine pune aktualizacije tek je pred nama. Ovo je optimističko čitanje naše kulture. Nadajmo se. Oni kojima su jezično-jedačke tvrdnje svojevrsno svetogrđe: vrijeme im je da konačno pročitaju epohalnu Stojevićevu studiju. Koju, i zbog njihova poslovična kulturnoga kašnjenja, još ne treba nadopunjavati.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )