Milorad Stojević : Tempo delle signore
Pisana i napisana "u ovo vrijeme kada trajanje / Više nema veze s vremenom u kome prebiva", ova knjiga zapravo je tekstualna eksplozivna naprava. Dijagnoza vremena u pravilu je dvojaka: ima ga subjektivnog, ima ga objektivnog. I jednom i drugom, Stojević, u odabranom društvu, za priliku vremena, koze Umberta Sabe šeće Jelačić placom Zoogreba i vrti čak i za pripadnike Generacija X, Z, i P prebrz film.
Subjektivno, Stojević se vremenu obraća u jedinom smjeru koji za jedinku nije patološki: u poetsko-mentalnom retrovizoru. Nalik onomu bočnih zrcala automobila sviju fela na kojima piše: oprez, predmeti koje vidite u ovom ogledalu bliži su no što se čine! Objektivno pak vrijeme čini kontekst i lansirnu rampu za osobnu memoriju. Čeličnom žicom živaca i teško, ako ne tek prisilno, trodimenzioniranih soba sjećanja, okovana sadašnjost koja odbacuje primat bilo "zbilje" bilo "virtualnosti" bilo "teksta", suvremeniku vremena "van sebe" nudi rasuti teret priče koja se unaprijed odrekla "branja".
Ovo nije složen tekst. Ovo je arheologija vremena. A u objektivnoj njegovoj dimenziji, koju su zasada u vremenu zaustavile riječi, predleži cjelokupna zbilja dokumentiranog vremena koja nastoji na jasno zacrtanom mjestu prijeloma. Pa valjda i nakon vremena postoji vrijeme, pitaju mnogi koji nisu u stanju stvari posložiti ovako ludo i gotovo proročki precizno. Ne da postoji, odgovara "il Tempo", nego bi ga odsada trebalo lirski slijediti baš ovako slažući riječi.
I kad pjesnik viče "bravissimo bravima", kao i kad bilježi da "on" i negdje tamo "neki" jedu i piju "month" baš kao "Paramount Pictures iz mladih dana" dolazeći do operativnog zaključka da "krpanje / Pjesništva ne izvode švelje", jer one su "za ševljenje", on naprosto zna da, ma što se zbilo i ma kakvo nam se vrijeme spremilo, nitko nikoga, recimo konkretno tebe koji sad ovo čitaš, "Ne može / Zateći bez pjesme / U džepu".
A kakvo više, žešće & sygurhnye yamstwo, treba od texta zahtyewaty, u prostoru (koji je muška posestrima vremenu) u kojemu "hrvatski / Sve manje postoji". Tamo (nikako više) daleko, gdje nitko više nije šur želi li "delete Šivaća mašina / Junker & RUH". Da, jasno je da ne da je prekasno za "bremzanje" nego da je besmisleno bilo što ubrzavati. Jer, ovo je najbrže koliko se danas može voziti na magistrali suvremene nacionalne poezije. Toliko brzo da nitko ne može ispisati kaznu. Jer, da bi je ispisao, treba onoga koji juri, preteći. I zaustaviti.
Ova knjiga ne libi se običnu vinsku mušicu prinijeti bipolarnoj napravi koja Dobro razlikuje od Zla. Jer, ne bi li pjesniku bilo puno lakše zaključiti da je "U vremenu kada više ni mušice / Ne idu na loše vino" dihotomiju Dobra i Zla zamijenila pomirljiva bipolarnost ispravnog i pogrešnog, prihvatljivog i neprihvatljivog. Bi. Ali tada bi Stojević bio tek jedan u nizu dijagnostičara vremena koje se pjesniku prikaže kao svijet, a ovaj se u njemu "servilno mašući repom", odaziva na ime "čuđenje". A ne prorok jednog samo naoko potrošenog vremena koji zna da i Dobru i Zlu samo treba pronaći neko novo, i nama i njima, prikladnije i zanimljivije mjesto.
E, zato Milorad Stojević nije čuđenje u svijetu, nego jednostavno svjetsko čudo! Jer, kako drukčije objasniti količinu genijalnosti koja stanuje u ovoj knjizi koju treba pročitati svatko tko misli da čita poeziju, kao i onaj svatko tko misli da se sadržaj ove knjige ne tiče upravo njega.
Milorad Stojević: "Tempo delle signore"
Meandarmedia, 2010.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )