Mira Furlan : Voli me više od svega na svijetu
Diva jugoslavenskog filma i teatra osamdesetih, zvijezda popularne američke televizijske serije „Babylon 5“ devedesetih, Mira Furlan bila je uz Radu Šerbedžiju, Rajka Grlića, Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić najpoznatija hrvatska disidentica, a po izloženosti i najveća, jer je kao erotski emancipirana glumica atraktivna izgleda postala posebnom metom nacionalističke, ponekad i mizogine (medijske) hajke. Disidentsvo ju je duboko i trajno obilježilo, o čemu jasno svjedoči njezina autobiografija objavljena u Hrvatskoj krajem prošle godine, desetak mjeseci nakon autoričine prerane smrti. Raspad Jugoslavije, države koju je smatrala svojom domovinom i nikad je se nije odrekla, što joj je bio i ostao najveći grijeh u očima i danas vladajućih hrvatskih nacionalista, nikad nije prežalila, a više od toga boljela ju je intimna izdaja onih koje je smatrala prijateljima ili barem dobrim kolegama. Na to upućuje već jedan od dva citata istaknutih kao moto na početku knjige, onaj Martina Luthera Kinga Na koncu, neće nas pamtiti po riječima naših neprijatelja, nego po šutnji naših prijatelja, dok kroz drugi moto, u nas neprevođene afroameričke književnice i antropologinje Zore Neale Hurston, Ako šutiš o svojoj boli, ubit će te i reći da si uživao u tome, Mira Furlan jasno poručuje da ona o svojoj boli šutjeti neće. Naslov, pak, knjige „Voli me više od svega na svijetu“ govori koliko je slavna glumica žudjela za ljubavlju, a čitajući tu knjigu shvatit ćemo da ju je ljubavna žudnja, glad, potreba pratila od djetinjstva i opstajala u njoj cijeli život.
Voli me više od svega na svijetu
Autobiografija počinje pismom sinu, kojem je i posvećena, a u tom pismu, među ostalim, autorica postavlja pitanje piše li svoju knjigu za njega, da bi on mogao razumjeti što se dešavalo prije nego se rodio, da bi mogao proviriti u daleki, davno nestali svijet iz kojeg su mu potekli roditelji, ali i pita se želi li on uopće znati nešto o tome? I je li u redu da ga time opterećuje, tom kako kaže teškom prtljagom koju vuče za sobom cijeli svoj život, ne nalazeći načina da je bar načas odloži? Ili ipak knjigu piše za sebe, sebi, (…) pokušavajući detektirati skrivenu „priču“ o raštrkanom, nelogičnom, kaotičnom narativu svojega života? I zaključuje da odgovor na ta pitanja nije moguć. No neovisno o autoričinom zaključku (koji naposljetku sadrži i pomalo preuzetnu tvrdnju da je knjiga tokom godina pisanja prerasla u molbu Americi i svijetu, jer Amerika je postala zlokobno slična mjestu koje smo nekoć napustili s užasom i u očaju), može se reći da njezina autobiografija jest pisana i za sina, i za nju samu, i za sve one koje njezina priča zanima, bilo zato što im je bliska, bila zato što žele shvatiti njezine razloge, upoznati njezin unutarnji svijet. A „Voli me više od svega na svijetu“ donosi upravo to – dušu Mire Furlan toliko nesuzdržano izloženu na dlanu da se može reći kako čitajući njezinu životnu priču zapravo svjedočimo psihoterapiji kojoj se podvrgnula pred sobom samom i cijelim auditorijem koji je znatiželjno prati kao na nekoj kazališnoj sceni ili filmskom setu.
Kroz sedam poglavlja autorica pripovijeda svoju životnu priču ili, sukladno podnaslovu knjige („Priče o pripadanju“), najznakovitije (makro)epizode svog života obilježenog trajnim osjećajem nepripadanja bilo kojoj zajednici široj od vlastite obitelji, u boljem slučaju, odnosno široj od sebe same, u lošijem. Već pričom o roditeljima i baki, s kojima je dugo živjela u zajedničkom domaćinstvu u Zagrebu gdje je (rujna 1955.) rođena, Mira Furlan pokazuje koliko je njezina situacija drugačija od prevladavajućih, 'standardnih' obiteljskih stanja neke nacionalne zajednice. Njezin otac bio je dijete slovensko-furlanskog tesara i majke (gorljive) Hrvatice iz Gorskog kotara, a majka kći imućnog bosanskog Židova i srpske učiteljice, pa se neka (fiksna) etnonacionalna identifikacija teško mogla očekivati. Kako veza djeda, koji je izgubio život kao žrtva ustaškog režima, i biološke bake s majčine strane nikad nije ozakonjena, štoviše majčina majka potpuno je nestala iz majčina života, majku Mire Furlan usvojila je zagrebačka srednjoškolska profesorica s kojom nije imala nikakve krvne ili šire rodbinske veze te tako postala Mirina adoptivna baka, što je također nešto što se ne susreće često.
Brak autoričinih roditelja bio je obilježen zatočeništvom na Golom otoku jer su oboje označeni kao staljinisti, a još više disfunkcionalnošću – otac je dugi niz godina imao paralelnu nevjenčanu suprugu, pa odnos s onom službenom nije cvjetao. Furlan je tu disfunkcionalnost s jedne strane jako osjećala i utočište pronalazila u voljenoj baki, no s druge bila je mezimica i oca i majke i bake, na neki način povlašteno dijete kojoj stariji članovi njezine obitelji nijednu želju nisu odbijali. U klasnom smislu, ističe da nisu pripadali društvenom vrhu jer su joj roditelji ne samo imali golootočku ljagu, nego su bili 'tek' profesori, otprilike srednja građanska klasa skromnih plaća, no zanimljivo, ne samo da su svojoj kćeri omogućavali česta putovanja u inozemstvo, pa i inozemna školovanja, nego su i sami, zahvaljujući vlastitom poslu, nerijetko putovali, što sve zajedno sasvim sigurno nije pripadalo jugoslavenskom društvenom prosjeku. Tako da kad autorica inzistira na prosječnom, skoro pa nezavidnom društveno-ekonomskom statusu svojih roditelja odnosno vlastite obitelji, to ne djeluje najuvjerljivije, a obrazloženje koje nudi – veliku roditeljsku štedljivost i posvećenost njoj, svojoj kćeri – ipak ne dokida dojam da ponešto proizvoljno prikazuje obiteljsku situiranost i mjesto na društvenoj ljestvici, čak i ako uzmemo u obzir da se možda primarno obraća američkom čitateljstvu čiji je prosječni društveno-ekonomski standard znatno viši.
Prikaz mladih dana Mire Furlan viđene njom samom pruža, među ostalim, beskompromisnu kritiku vlastite površnosti. Čitav je niz samokritičkih ilustracija te površnosti, pri čemu se posebno ističe fascinacija kapitalističkim zapadom s čijom će se surovom realnošću suočiti u emigraciji početkom devedesetih. No problem je u tome što Furlan nije površna samo kao lik u (dalekoj) prošlosti, nego nerijetko i kao autorica knjige čija je protagonistica. Njezin prikaz stanja u socijalističkoj Jugoslaviji vrlo je pristran pa ispada da su svi osim partijskih vlastodržaca bili siromašni i živjeli u malim stanovima, nigdje ni riječi o tome da su ti stanovi bili u društvenom, u rijetkim slučajevima i u privatnom vlasništvu, da stanari dakle nisu plaćali najamninu, nema spomena privatnih obiteljskih kuća i privatnih vikendica na moru, nema ni riječi o društvenom sustavu zdravstvene zaštite ili o radničkim odmaralištima, a ni o tome da su komunisti, bez obzira na to što su iznevjerili ideale koje je njezin otac, njihov bivši kolega i bivši partizan, gajio do kraja svog života, pretvorili Jugoslaviju iz izrazito ruralne zemlje s mnoštvom nepismenih u modernu industrijaliziranu, elektrificiranu i kinoficiranu državu koja je prosvjeti, kulturi i znanosti posvećivala znatnu pažnju.
Furlan paušalno i pogrešno slika ne samo prilike u socijalizmu nego i razne druge stvari (za nju je, recimo, napjev Zovi, samo zovi ustaška pjesma jer joj nije poznato da je nastao u 19. stoljeću i da su ga pjevali i Srbi, uključujući razdoblje tzv. stare Jugoslavije), što se djelomično i do neke mjere može pravdati njezinim osobnim dojmovima, nego ponekad čini i doista krupne faktografske greške. Tako tvrdi da je njen otac kao novinar nakon Drugog svjetskog rata izvještavao sa suđenja Maksu Luburiću na kojem je ovaj, podsjećajući na Tita sa slavnog bombaškog procesa, rekao da priznaje samo sud NDH (a ne komunistički). Luburića komunističke vlasti, međutim, nikad nisu uhvatile i sudile mu (agent jugoslavenske tajne službe likvidirao ga je u Madridu tek 1969.), pa je očito Furlan tog ustaškog zločinca pomiješala s nekim drugim (možda Ljubom Milošem), a u Americi gdje je knjigu pisala nije bilo nikog da je na tu grešku upozori. Možda još veći 'lapsus' događa se kasnije, kad autorica u priču uvodi buduću ljubav svog života, filmskog i televizijskog režisera Gorana Gajića, koji je sredinom osamdesetih sa Zoranom Pezom u zagrebačkom klubu Lapidarij vodio program nazvan Vesela televizija, u kojem su, među ostalim, parodirali strip o Mirku i Slavku. Evo što o tome piše autorica: Čudi me kako nisu završili u zatvoru. Mirko i Slavko bili su slavljeni heroji iz Drugog svjetskog rata, Titovi pioniri o njima su učili u prvom razredu osnovne škole. Ova dva autora, kako se god zvali (Gajić i Pezo, op. D. R.), stali su ravno na vatrenu liniju poigravajući se sa simbolima režima. Istina je, međutim, sasvim drugačija. Mirko i Slavko nisu bili povijesne ličnosti, slavljeni heroji o kojima su djeca učila u školi nego fiktivni stripovski likovi, strip o njima prestao je izlaziti još 1974. zbog sve lošije prodaje, a njihovo ironiziranje bilo je takoreći opće mjesto jugoslavenske pop kulture tog vremena, a ne nekakva hrabra subverzija zbog koje se moglo završiti u zatvoru.
U interesantne trenutke kritike (vrlo) mlade Mire Furlan iz očišta sredovječne autorice ide i prikaz njezine tinejdžerske ljubavne veze s mladićem nazvanim Genijalac (lako prepoznatljivi Davor Slamnig). Sada feministički osviještena Furlan duhovito ironizira svoje mladalačko idolopoklonstvo muškarcu koji ju je, po njezinu svjedočenju, sustavno ponižavao, ali uz tu duhovitost sasvim ozbiljno njegov (i njegovih prijatelja) ideal ženske ljepote, koji nužno uključuje malu stražnjicu, vitki struk i uske bokove (velike grudi su dozvoljene), naziva ni više ni manje nego pedofilijom i mizogonijom (ironično, kasnije će joj i njezina vlastita majka prigovarati ono što i Genijalac – 'debljinu'). Feministička perspektiva u sadašnjosti kritički gleda i na ono što se autorici kao mladoj djevojci činilo emancipacijskim – čest i neobavezan pristup seksualnim odnosima (bez uključivanja emocija) 'na muški način'. Iz iste feminističke perspektive Furlan će i prosječnog balkanskog muškarca opisati kao rigidnog patrijarhalnog mizoginika za kojeg žena može biti samo majka/svetica ili kurva, čini se nesvjesna da time potvrđuje najgore zapadnjačke stereotipe o primitivnim Balkancima, odnosno da sudjeluje u autokolonizaciji. No zanimljivo, feministička perspektiva izostaje kad lakonski opisuje kako ju je neimenovana vrlo poznata ličnost iz drugog grada na nekom tulumu de facto silovala – ne upotrebljava se ta riječ, nema naknadne dramatizacije događaja, nema danas tako uobičajenog krika za pravdom nakon što su prošla desetljeća.
Želeći pripadati i biti voljena, Mira Furlan sustavno se suočavala s time da je drugačija i da zapravo nigdje i nikome ne pripada, te da rijetko dobiva ljubav za kojom toliko žudi. Ljubav bez ostatka dobivala je samo (ili je bolje napisati 'samo' jer ni velika većina drugih ljudi drugdje je ne dobiva) u vlastitoj izvornoj obitelji i kasnije od dečka i supruga Gorana Gajića (roditelje, za razliku od bake i supruga, prikazuje i kritički, ali to ne narušava njihovu dominantnu pozitivnost), pa ne čudi da su to gotovo jedini pozitivni odrasli (ljudski) likovi njezine knjige. Kažem ljudski, jer neupitni i veliki pozitivci autobiografije dvije su životinje – jedan mačak i jedna mačka koji su sukcesivno s autoricom, kao članovi obitelji, živjeli u njezinoj i suprugovoj kući u Los Angelesu. Njima su posvećena duga elaborirana potpoglavlja, prave zapravo samostalne priče o povijesti dvaju životinjskih života, priče natopljene humorom i emocijama, toliko dirljivim da na kraju čovjek može i zaplakati čitajući ih. Doista, završnica druge priče o dostojanstvenom umiranju stamene i neustrašive mačke potresna je, i sama po sebi i kao navještaj smrti autorice koja u vrijeme pisanja tog teksta nije mogla znati što će se njoj samoj desiti, ali je mogla poželjeti da ima isti takav kraj.
Autobiografija Mire Furlan sadrži i nešto što bi se moglo nazvati sukobom na ljevici u emigraciji. Lako moguće to je i najneočekivaniji sastojak knjige. Očekivala bi se, naime, međusobna solidarnost i dobri odnosi Furlan, Grlića i Šerbedžije u dalekom svijetu, pogotovo u svjetlu lijepih riječi koju su povodom smrti velike glumice jedan od njezinih režisera i jedan od njezinih glumačkih partnera o njoj izrekli. No čitava knjiga svjedoči o tome da je Mira Furlan konstantno imala problem s ljudima, pa ni oni koji bi joj svjetonazorski trebali biti bliski u tome nisu izuzetak. Grliću otprilike predbacuje da ju je tretirao kao konobaricu a ne sebi ravnu umjetnicu u newyorškom restoranu u kojem je radila prije nego što se u Americi probila kao glumica i u koji ga je jednom prilikom sama pozvala, Šerbedžiji, koji joj je u jugoslavensko doba bio idol (iako mu je tada zamjerala ponašanje nedodirljive zvijezde) jako predbacuje iznevjeravanje jugoslavenskih ideala zbog želje da se vrati u Hrvatsku kao priznati umjetnik. Pri tome nije lako odvagnuti je li u Mirinoj vizuri lošije prošao on sam ili njegova supruga, kazališna redateljica Lenka Udovički, a povodom projekta Euripidove „Medeje“ koji je s njima radila na Brijunima i koji je bračni par kasnije postavio u Americi na engleskom, bez njezina angažmana i znanja. Od 'naših' ljudi u Sjedinjenim Državama Furlan je najpozitivnije doživjela poznatog američkog glumca slovenskog porijekla Zeljka (Željka) Ivaneka koji joj je jedini stvarno pomogao dok se pokušavala probiti u novoj sredini kao glumica, za razliku od (neimenovanog, ali lako prepoznatljivog) Branka Lustiga koji joj je preko supruge telefonski poručio da joj ne može pomoći jer se boji da se ne zamjeri vlastima u Zagrebu.
Furlan naročito pozitivno nije doživjela ni Vanessu Redgrave, vodeću ljevičarku i humanitarku anglo-američke kazališne i filmske scene, s kojom se i izravno sukobila jer je imala potrebu javno se distancirati od bošnjačkih političara povodom humanitarne akcije za opsjednuto Sarajevo u kojoj je sudjelovala, a za koje je Redgrave tvrdila da su za tu akciju neophodni. Od velikih imena s naših prostora daleko najbolje autorica je doživjela i predstavila glumca M.-a, tj. neimenovanog ali lako prepoznatljivog Predraga Mikija Manojlovića s kojim je davnih godina bila u ljubavnog vezi i koji ju je tada silno povrijedio. No 25 godina kasnije, na zajedničkom snimanju filma „Cirkus Columbija“ Danisa Tanovića, M. se pokazao sasvim drugačijim, zrelim i mudrim čovjekom s kojim je ostvarila izvanrednu suradnju i koji je nešto kasnije u beogradskom kazalištu uspjelo postavio njezin autobiografski tekst „Dok nas smrt ne razdvoji“.
Želeći pripadati i biti voljena, Mira Furlan sustavno se suočavala s time da je drugačija i da zapravo nigdje i nikome ne pripada, te da rijetko dobiva ljubav za kojom toliko žudi.
Među najbolje segmente opsežne (više od 600 stranica) autobiografije svakako ide afirmacija stameno odlučne ideopolitičke pozicije Mire Furlan, a to je obrana jugoslavenstva s antinacionalističkih pozicija. Osoba koja je po vlastitim riječima uvijek željela pripadati nekome ili nečemu, s vremenom sve više shvaćajući da malo kome ili čemu stvarno pripada, u odlučujućim trenucima jedne države i društva nije, kao toliki drugi, postala oportunist i priklonila se nacionalističkom imperativu stvaranja novih nezavisnih država. Potvrdila je time i dojmljivo demonstrirala ono što ju je zapravo uvijek suštinski odlikovalo, makar možda i nesvjesno – individualizam. S ideopolitičkim stavovima Mire Furlan netko se može slagati ili ne (s pravom joj se može predbaciti da Jugoslaviju postavlja kao nultu točku iako su jugoslavenske nacije postojale daleko prije Jugoslavije, kao i da nije sposobna prepoznati da pobornici nezavisnih nacionalnih država nisu nužno nacionalisti-fašisti), ali nemoguće je ne respektirati snažnu i duboku privrženost jednom pogledu na svijet od kojeg nije odustala ni kad je postao krajnje nepopularan i egzistencijalno opasan, pogledu na svijet koji ni u čemu nije pogrešan – kozmopolitizam naspram nacionalizma, individualna svijest i savjest naspram kolektivizma koji poprima logiku čopora. Njezino dugo otvoreno pismo jugoslavenskoj javnosti, koje u autobiografiji čitamo prvi put nakon nekoliko desetljeća, apsolutno je antologijska, briljantno napisana obrana prava na vlastiti pogled na svijet koji, među ostalim, ne dopušta demonizaciju onog (Jugoslavija) što je još do jučer bio zajednički društveno-politički i umjetničko-kulturni okvir življenja.
U knjizi su skupljena i pisma čitatelja slana časopisima povodom njezina slučaja, pa se među ostalima možemo prisjetiti i pisma 'liberalnog' Zvonka Makovića iz zagrebačkog časopisa Danas u kojem Furlan dovodi u vezu s jednim povijesnim glumačkim slučajem pristajanja uz nacizam. Zaista, kakav sarkazam, osobu koja nastupa s antinacionalističkih pozicija s podosta dobrih razloga smatrajući ih i antifašističkima, i koja pritom riskira sve postajući persona non grata u rodnom gradu i široj hrvatskoj sredini, usporediti s prianjanjem uz nacizam iz konformističkih razloga!?
Voli me više od svega na svijetu intrigantna je knjiga čija autorica, kako točno piše na koricama, nije štedjela nikog, ponajmanje samu sebe, a čita se kao najnapetiji roman. Fascinantno je s kakvom otvorenošću Mira Furlan razotkriva vlastite slabosti i dvojbe, koliko svoje intime pruža vanjskom pogledu. Pri početku ovog teksta spomenuto je da je knjiga zapravo autoričina psihoterapija, a pri njenom kraju velika glumica ni sama više ne zna jesu li njezina trajna nezadovoljstva posljedica svijeta oko nje, ljudi koji su joj uvijek nešto krivi, ili je problem, odnosno dio problema (i) u njoj samoj. Na samom kraju, u najbolje napisanim trenucima knjige, ona se više ne opterećuje ničim, smirena je, zahvalna na životu koji je imala, svjesna da je zapravo ostvarila sve što je željela, čemu je težila, nekoć davno, kao curica u Zagrebu, u SFRJ. Rukopis, pisan na engleskom a preveden umijećem Ive Karabaić sukladno autoričinim željama onom varijantnom zajedničkog jezika koji se govorio u Hrvatskoj u vrijeme njezina života u njoj sedamdesetih i osamdesetih, dovršen je 2015. ovim riječima – I duboko udahnem ispod tamnog neba punog zvijezda. Udahnem. Izdahnem. To je sve. Pet godina kasnije dodane su ove riječi – Mira je posljednji put udahnula 20. januara 2021., u našem vrtu. Držala je za ruku svog sina i mene, svog muža. Zenovski jednostavan, ali izuzetno dirljiv svršetak kakvu ova osobita knjiga i njezina autorica svakako zaslužuju.
Voli me više od svega na svijetu
- Prijevod: Iva Karabaić
- Fraktura 12/2021.
- 640 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533583754
U autobiografskoj knjizi dovršenoj pred preranu smrt Mira Furlan pripovijeda, literarno moćno, svoj život i živote svojih bližnjih. Bez zadrške ona čitatelja uvodi u vlastiti svijet, u svoje intimne drame, razmišljanja i karijeru. 'Voli me više od svega na svijetu' oživljava vrijeme koje je nestalo u ratu, generaciju i pojedince koji su vjerovali u bolji i sretniji svijet...