Miriam Volarić: Lisica

2. mjesto natječaja "Ja sam pisac" 2019.

Moj omiljeni lik iz knjige Mali princ (Antoine de Saint- Exupéry) je lisica. 
Za bolje razumijevanje priče preporučujem da ponovno pročitate cijeli ulomak u kojem je 
mali princ susreće:

– Zbogom – reče on.
– Zbogom – reče lisica. – Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.
 – Bitno je očima nevidljivo – ponovi mali princ da bi zapamtio.
 – Vrijeme što si ga izgubio za svoju ružu čini tu ružu tako dragocjenom. Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lisica. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Ti postaješ zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu…
 – Ja sam odgovoran za moju ružu… – ponovi mali princ da bi zapamtio.
                

***

Od tog dana, lisica više nije vidjela malog princa. 
Sada je kolovoz, ljudi žanju žito, a lisica ih gleda iz daljine, skrivena u obližnjem gustišu. Povjetarac raznosi miris znoja i vina. Lisica namršti svoju staru, izduljenu njušku i pobjegne dublje u šumu sa suzama u očima.
Svaku jesen, otkad je otišao, ona se ponovno prisjeća dana kada je prvi put ugledala tog neobičnog dječaka. Bio je znatiželjan, blag i neobičan. I svaku jesen, morala se iznova opraštati od njegove zlatne kose. I nikad ga nije zaboravila. Uvijek je bila odgovorna za dječaka koji ju je pripitomio. 
Koliko god to bolno bilo, lisica je najviše od svega, voljela biti pripitomljena. 
I sad, pod stare dane, prisjetila se kako ju je prvi put pripitomio jedan drugi poseban dječak. 

Prije mnogo ljeta, kada je lisica bila sasvim mlada i neustrašiva, gipko i hitro, došuljala se do obližnjeg sela. Znala je da će se majka ljutiti ako sazna da se mota oko ljudi, ali ako bi joj uspjela dovesti slasnu kokoš za doručak, možda ne bi bila gnjevna. S tim mislima već se našla na pragu velike bijele kuće. I što sada?
Oprezno je onjušila ogradu strepeći od pasa ili oštrog mirisa baruta koji se širio šumom za vrijeme hajke. Čula je duboko disanje kroz otvoreni prozor; ljudi tvrdo spavaju. Napokon se odlučila zakoračiti bliže kokošinjcu. Slina joj se već polako počela nakupljati u ustima kada ono – dječak! Naslonjen na stablo, stražario je pred ulazom. Svojim tankim ručicama, pomalo nespretno, držao je tešku pušku. Širom otvorene oči zaprepašteno su je odmjeravale. Lisica, ohrabrena njegovim nesigurnim držanjem, sasvim lagano počne odmicati. Kada se prošuljala kroz ogradu, dala je petama vjetra. Tek kada je došla do ruba šume, bacila je brzi pogled na bijelu kuću na kraju sela. Dječak ju je promatrao kroz procjep u ogradi.

Trebalo je proći mnogo izlazaka i zalazaka sunca da se lisica ohrabri i ponovno iskuša sreću. Ovaj put odlučila je ušuljati se s druge strane, da odmah primijeti dječaka ukoliko bude stražario. I stvarno! Opet je bio pokraj kokošinjca, ali ovaj put, činilo se da spava dubokim snom. Lisica je bez problema preskočila usnulog dječaka i spremno se dočekala na noge. Blistajući od zadovoljstva, napokon je ušla u svoju riznicu! Kad ono – kokošinjac je bio prazan. Potpuno izbezumljena tražila je barem jednog pilića, ali ostala je razočarana. Omamljena tugom, neoprezno je okrznula dječakovo lice svojim kitnjastim repom, na što se dječak nasmiješio. Lisica se okamenila na mjestu. U tom trenutku on lagano otvori oči i spazi lisicu. Stajali su nekoliko koraka jedan od drugog. Zbog nekih neobjašnjivih razloga ostali su se tako netremice gledati. Dječak se ponovno nasmijao, blago i nesigurno. Lisica nije bježala. Možda zato što ovaj put nije imao pušku, možda zato što nije bilo kokoši ili možda zato što mu je povjerovala. Tek je tada primijetila koliko je dječak bio mršav. Suha, plava kosa beživotno je padala na njegovo ispijeno, umorno lice. Iznad istaknutih jagodica nazirale su se sjajne, tople oči. Sažalivši se nad njim, lagano mu lizne ispruženu ruku.
– Jesi gladna?  – upita dječak.
– Jesam.
– I ja sam.
– A gdje su kokoši?
– Sve smo ih pojeli.
– Pa zašto onda stražariš pred kokošinjcem?
– Navika – odgovori dječak. – I u kući je pretoplo – nadoda.
Lisici je postalo malo neugodno.
– Zašto si me onaj dan poštedio?  – upita lisica.
– Nisam htio da pucanj probudi tatu. Tu večer je bilo slavlje. Svaki četvrtak nakon hajke slavimo. To je obred u našem selu. – objasni dječak. – Imate li i vi obrede?
– Da, mi svaki četvrtak bježimo u najdublje rupe. – odgovori lisica.
 
Dječak i lisica družili su se cijelo ljeto. Polako i strpljivo privikavali su se jedno na drugo. Tako su otkrivali tajne srdaca, nježnost pogleda i nepotrebnost riječi. Dva svijeta pomirena na rubu šume i sela. Netko tko gleda očima, pomislio bi da su tu dječak i lisica, ali oni su jedan u drugome vidjeli samo prijatelja.
Tako je došla jesen i postalo je prehladno da dječak spava vani. Nedugo zatim više nije dolazio niti u dvorište kako bi barem bacio pogled na šumu. Lisica je nastavila svaki dan iščekivati svog mršavog dječaka, no on nije dolazio. 
Sve do jednog dana, kada su dječaka iznijeli u drvenom sanduku. 
 – Sigurno ide na put – pomisli lisica u sebi. Jednom joj je spomenuo da ljudi mogu ploviti na brodovima, po moru, beskrajnoj vodi. 
 – Možda će ondje pronaći kokoši – sjeti se lisica i ode u šumu sa suzama u očima.

Tako se lisica svake jeseni prisjećala svoja dva prijatelja. Obojica su otputovala.

...

Učenica: Miriam Volarić
Škola: Srednja škola Hrvatski kralj Zvonimir, Krk
Mentorica: Daria Papa, prof. 

Kao što i samo ime kazuje, priča Lisica inspirirana je likom lisice iz romana Mali princ osebujnog pisca i pilota Antoinea de Saint-Exupéryja, neobična i snovita romana koji se dojmio naraštaja djece i njihovih roditelja, i koji se uvijek iznova može iščitavati i tumačiti.  

Priča se otvara citiranjem razgovora između malog princa i lisice, pa ću i ja ovaj kratki osvrt započeti riječima iz dijela gdje mali princ razgovara s istraživačem:
Ali što to znači "efemerno" – ponovi mali princ koji nikada u životu nije odustao od pitanja kad bi ga jednom postavio.
– To je ono čemu prijeti skori nestanak.

Dobroj priči zasigurno ne prijeti skori nestanak, a mladenački duh nasreću nikada ne odustaje od pitanja i propitkivanja, u ovom slučaju smisla ljubavi i prijateljstva. Ima li smisla nekoga zavoljeti, ako će taj netko jednog dana otići? Možemo li, uistinu, ikada preboljeti gubitak?

Od svih pristiglih priča najviše me se dojmila baš Lisica, zato što je nepretenciozna i jednostavna, mudra i duhovita, ali zapravo tužna ljubavna priča. Još k tome ispričana iz perspektive jedne simpatične lisice. Ona nije prepredena lija kakve poznajemo iz bajki i basni, nego je mudra, zamišljena i osjećajna. Mnogo je ona ljeta tugovala zbog gubitka svog dragog prijatelja – malog princa. U zlatnoj boji žita ona vidi njegovu zlatnu kosu i svake se jeseni iznova oprašta s njime. Ali tu nije kraj, nego početak nove priče.

Lisica više nije mlada, njuška joj je sada stara i izduljena, a nekoć je bila mlada i neustrašiva, gipka i hitra. Prisjeća se kako je u pohodu na jedan kokošinjac upoznala je jednog drugog, također posebnog dječaka koji je stražario pred ulazom, u svojim tankim ručicama držao pušku i zaprepašteno je, s nepovjerenjem, promatrao. Lisica je umaknula, ali jedan drugi put, kada je ponovno došla u potrazi za zalogajom, sažalila se nad dječakom koji je izgledao mršavo i jadno, a on se pak doimao kao da mu je lisica jedina dobrodošla utjeha. Bio je tužan i usamljen. Začelo se neobično prijateljstvo za koje autorica kaže da su: "dva svijeta pomirena na rubu šume i sela; netko tko gleda očima pomislio bi da su tu dječak i lisica, ali oni su jedan u drugome vidjeli samo prijatelja". Ali jedan dan dječak nije došao na sastanak, a lisica ga je nastavila iščekivati sve do dana kada su dječaka iz kuće iznijeli u drvenom sanduku. Lisica se utješila kako sigurno ide na put, na neko bolje i ljepše mjesto, ali svake se jeseni s čežnjom prisjećala dvojice prijatelja. Obojica su otputovala.

U ovoj kratkoj lirskoj priči o ljubavi i prolaznosti snažno je prisutan duh autora Malog princa: bez brižnosti, ljubavi i suosjećanja, bili bismo tek prazne ljušture. Najvažnije stvari u našim životima nisu nedokučive nego savršeno jednostavne. "Bitno je očima nevidljivo, čovjek samo srcem vidi", rekla je Saint-Exupéryjeva lisica, a Miriam Volarić umjetnički nam je snažno prenijela tu jednostavnu, a opet često zaboravljanu istinu.

Nataša Pejić