Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: MV Info • 09.05.2019.

Predstavljamo srednjoškolce, dobitnike nagrade 'Ja sam pisac' 2019.

Povodom manifestacije Noć knjige 2019., nakladnička kuća Znanje, u suradnji s portalom za knjigu i kulturu čitanja Moderna vremena i I. gimnazijom iz Zagreba, i ove je godine organizirala literarni natječaj za učenike srednjih škola ˝Ja sam pisac˝. Tema natječaja bila je "Omiljeni lik u mojoj priči", a podrazumijevala je da autor posudi svog omiljenog lika iz njegove originalne priče/romana i smjesti ga u novu vlastitu priču. 

Na natječaj koji se organizira četiri godine zaredom, ove je godine pristiglo najviše radova do sad, čak 123 rada iz 50-tak srednjih škola u Hrvatskoj. Pristigli radovi bavili su se raznovrsnim temama i žanrovima (ljubavne priče, krimići, fantasy, distopije i SF...) a uz priče o tipičnim mladenačkim promišljanjima o smislu života i ljubavi pristiglo je i nekoliko radova u kojima se na satiričan način naši mladi pisci osvrću na raznorazne društvene pojave.

Razgovore s dobitnicima nagrada i ove su godine pripremile učenice I. gimnazije Zagreb, pod vodstvom mentorice Antonije Sikavice Joler, prof. Razgovor s Erikom Matejakom, čija je priča  „Smrt Leonea Glembaya“ proglašena najboljom, vodila je Dora Hasanec, učenica 3.e razreda.
 

Intervju s Erikom Matejakom, 1. mjesto
Priča „Smrt Leonea Glembaya“)

Nadbiskupska klasična gimnazija, Zagreb
 

Erik Matejak,foto: Sonja Kovač

Dora Hasanec: Tvoja priča 'Smrt Leonea Glembaya' proglašena je najboljom na ovogodišnjem natječaju 'Ja sam pisac'. Koliko ti je trebalo vremena da napišeš ovu priču? Jesu li riječi same žurile na papir ili je bilo i poteškoća pri stvaranju?

Erik Matejak: Za nastanak priče o Leoneu Glembayu trebalo mi je tri tjedna. Inače ne volim brzati sa stvarima, pa se to i vidi u vremenu koje mi je trebalo. Volim da se misao prvo rodi u mojoj glavi, potom je pažljivo oblikujem, gotovo kao lončar svoje djelo, da bih na kraju mogao biti zadovoljan. Postoji intencija da kada nešto pišeš, a misliš da ti dobro ide, što prije napišeš. Tako je i sa mnom, samo je potrebna zdrava doza autokorekcije, treba ponekad i razumu prepustiti nešto. Nije dobro djelo ono koje je proizašlo iz srca, to nikako nije, nego ono koje je proizašlo iz srca, a koje je um oblikovao. Zbog toga ponekad znam i po tri, četiri puta iščitavati vlastite priče. Treba misliti i o riječima koje stvaraš, što želiš s njima postići, kome se želiš obratiti? Pišeš li zbog sebe ili zbog drugih? Ima li smisla tvoje pisanje? S obzirom na to, problema u pisanju nije bilo. Jednostavno sam imao ideju, a to je smrt Leonea Glembaya. Proces stvaranja bio je prekidan jedino u trenutcima kada sam samom sebi postavljao pitanja gore navedena.

Otkuda Leone Glembay? Zašto si baš o njemu odlučio pisati? Što ti je u njemu zanimljivo?

Miroslav Krleža, kao jedan od najintrigantnijih, najosporavanijih i danas najcjenjenijih hrvatskih spisatelja prošlog stoljeća, stvorio je lik Leonea Glembaya, čovjeka koji je u svim njegovim djelima prikazan kao dekadent svoga aristokratskog sloja. Sasvim atipičan lik koji pokušava egzistirati u ovom svijetu koji ne razumije. Taj je svijet okrutan i tašt, hladan naspram pojedinaca kao što je Leone, gotovo kao u da u njemu nema mjesta za takve ljude. Leone tako skida sedmerostruku laž boja što se nalazi na ljudskim licima; njihove maske su ogoljene. Tada je zanimljivo vidjeti ponašanje likova oko Leonea. Na kraju krajeva, on je krajnje nesretan čovjek kojega mi je žao, ali netko mora biti primjer nekome drugom kako bi se konačno ti drugi prenuli iz sna koji su sanjali u ovom svijetu.

Smatraš li da pisci bolje pišu ako inspiraciju za djela pronalaze u vlastitoj privatnosti i intimi ili ako je vuku iz okoline? Što je od toga slučaj kod tebe?

Smatram kako ne postoji piščeva vlastita intima i privatnost. Kada bi oni svoju inspiraciju pronalazili na tome mjestu, vi zasigurno ne biste imali imena poput Emila Zole, Lava Tolstoja, Miguela de Cervantesa, Miroslava Krleže…Vjerojatno ne biste nikada mogli interpretirati Rimbaudove Samoglasnike ili Šimićeve Pjesnike ili Marinkovićev Zagrljaj. Jer društvo je to koje začuđuje, okolina je ta koja želi biti promatrana, ona naprosto viče da uzmete kojega od njezinih pojedinaca na „žrtvenik umjetnosti“. Ovako izrečene teze ne znače da je svaki spisatelj dokumentarist koji vjerno vodi zabilješke o tome što se dogodilo. To bi bilo apsurdno. Tu se opet vraćam na ideju kao bit svega. Vi imate ideju društva u kojem postoje problemi u braku, u kojem postoji problem položaja žena u društvu, u kojem postoji ludilo, u kojem postoji nejednakost… Jedino što je na vama da izvučete jednu od teza, stavite ju visoko na koplje i marširate naprijed s njom. Na kraju ćete vidjeti kamo će vas to dovesti. Tako ćete uvijek naći nekoga tko se mogao prepoznati u vašim riječima.

Baviš li se pisanjem u slobodno vrijeme? Vidiš li svoju budućnost u tome u obliku stalnog posla? 

Znate, ponekad se smatram skribomanom. Gotovo ne prođe sat u kojem nešto nisam zapisao; bila to neka tričarija, bila neka velika vrijednost. U školi radiš zabilješke, one vezane uz predmet ili one nevezane uz njega. Izvan nje zapisuješ kada učiš, kada stvaraš… Ustvari, kada ti nešto padne na um, najbolje je to odmah zapisati i pustiti. Nakon par dana, ili više, vidjet ćeš može li se s tim nešto učiniti. Tako da pišem kad god mi se pruži prilika. Tako i sebe vidim u poslu stalnog pisanja, ali da ću živjeti od toga, neću. Znate, književna umjetnost uvijek je bila znak osporavanja, čak se i životom plaćala.

I jedno nasumično pitanje za kraj, ali vjerujem svima zanimljivo – kakvu glazbu voliš slušati? Misliš li da se vrsta glazbe koju spisatelji preferiraju može odraziti na njihova djela? Smatraš li da je to dobro ili loše?

Da, jednostavno ne postoji vrsta glazbe kojoj bih bio vjeran. Najčešće se dogodi to da, kad nešto čujem, ocijenim kao dobro ili loše, želim li to ponovno čuti ili ne. I nema tu neke velike filozofije. Sve ono što okružuje spisatelja utječe na njegov proces stvaranja. Tako da ponekad treba imati zdravu dozu čistog razuma koji uvijek ostaje otvoren prema svemu. U tom smislu mislim da sve treba sagledati, ali ne i prihvatiti. Nažalost, vidi se da modernu hrvatsku književnost, posebno mlade autore, definira njihov glazbeni izričaj, štoviše, neki su prvo bili glazbenici pa tek onda književnici. Zbog toga što voliš takvu glazbu, želiš i stvarati takvo djelo, bilo prozu bilo poeziju, te tako gubiš svoju originalnost. Sad bi se moglo reći kako je ta glazba dio autorove osobnosti i da ona predstavlja njega, ali svaki autor ne bi trebao predstavljati sebe u svom djelu nego problem kojemu se želio posvetiti, na koji je želio upozoriti. 


Razgovor vodila: Dora Hasanec, 3.e
I. gimnazija


Dok čekamo razgovore s ostalo troje dobnika ovogodišnjeg natječaja "Ja sam pisac", čitajte njihove priče...slijedite poveznicu Ja sam pisac 2019.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –