Mirjana Vidas Pokupec : Govor rijeke
Ne znam zašto, iskustvo bit će, ali kadgod vidim da neka knjiga izađe u nečem što samo sebe zove "posebna izdanja" zapitam se tko tu kome vraća koji dug i zašto. Na to da su najskuplje stvari one koje ne platimo novcem, bolno me prisjeća epizoda s jednim američkim odvjetnikom koji mi nije htio naplatiti usluge rekavši kako ja ionako nemam tih para.
Odvedoh ga na pizzu i kada posmislih da i među američkim fiškalima ima ljudi širokih grudi, krene taj s poezijom. Njegovom. Koju je pisao kada je bio na lou skul. Pa ga zarecitira. Onako posebno. U nesvakidašnjem izdanju: sa slajzom pice u lijevoj i postromatičnom salvetom u desnoj ruci. Pa ti ne plati.
Posebna izdanja!? Da to uglavnom, a u nas sve više i u pravilu, znači uredničku ispriku (koja je i rubno nekulturna) za nekvalitetu pjesama osobe koja je, iz bog zna kojih razloga, nekoga iz procesa tiskanja u Hrvata, nečim zadužila, i kojoj ćemo, svo zlo s tim, tiskati pjesmu dvije... govori i uljudno sročeno distanciranje od sadržaja zbirke memorijalnih pjesama Mirjane Vidas Pokupec iz pera iscjeljitelja slova, Brune Šimleše. Koji, nakon naklapanja o općim mjestima jedne zapravo nepostojeće poetike tippo: "ispovjedni ton", "emocijske registracije", "privatni uvidi", "opće vrijeme" (što je pak ovo posljednje???), kaže:
"Iako autoričin 'nacrt nepotpunosti' nije strateški do kraja osviješten i konzistentan, Govorom rijeke on taj tip 'pjesničke nevolje' najavljuje, što je zacijelo više od obećanja..." Hm, sad, je li to dobro ili nije? Kao da je to važno, kada je posebno.
Obojeno u tirkizne "it's a boy!" korice, ovo posebno izdanje čitatelja izlaže pjesničkim iskrama i žeravicama koje, kako datumi pod pjesmama svjedoče, traju od revolucionarne 1968., preko domoljubnih 1990 - ih, sve do tranzicijskih nultih. U napabirčenome spomenaru s predgovorom kojega se prodaje po ne beznačajnih 90 kuna (cca. 8 litara benzina), zainteresirani koji ne spadaju u uski te samim time poseban krug štovatelja "nultog stanja pjesme" (Šimleša) mogu čitati ovakve kalambure:
"Tine, ubogi sine... Pola vijeka / kako te nema / A 'Svakidašnja jadikovka' / još vapi / Po mnogim odajama svijeta / i utapa se u / Njegovoj besćutnosti / 'Pod svodom koji ne čuje'".
Da se, da bi se napisalo pjesmu stvarno "ne mora biti Dragutin" Vidas Pokupec dokazuje proročanskim stihovima: "Vjetar lagano / Grane borova njiše / Gorana nema / odavno / i neće doći / Lukovdol šapće / Tiho, sve tiše / Nikada više..."
A što će ti Dragutin, kad si malo Edgar, malo Allan, na pero ti sjeo Gavran i Po, pa ti šapće tiho tiše, piši manje, čitaj više...
Zabrinuta nad obespravljenim ribarima, prepuna ljubavi prema herojima rata i mira, zgrožena nad nepravdom u svijetu "pod svodom koji ne čuje" pjesnikinja je, bez suvislije kolegijalne pomoći urednika, sabrala sve i sva i cijeli jedan život zatvorila u karton korica koje se, u to će se neoprezniji među vama i sami uvjeriti, rasklapaju lakše nego "neslomljena krila ljubavi".
No, da ovaj posebni prikaz ne završimo njemu neprikladnom tugom, zapjevajmo zajedno s pjesnikinjom, ali uvjereni da riječi imaju svjetotvornu moć: "Svijetu je dosta zauvijek rata / Otvorimo miru i sreći vrata / Dajmo da narod svoj kruh zaradi / Da djeca rastu bez straha i gladi / Jedna je zemlja prelijepi planet / Umjesto puške ponesimo cvijet."
I tako, neka nas ova pjesma čija lirska završnica podsjeća na plakat za godišnju skupštinu kulturnih radnika "Topusko" iz političke ere današnjih gospodara EpeHaa, ozari i neka nam vrati vjeru u ljudski rod. I nemojte da bi je netko bez znanja autorice nekome išao prepisati u spomenar!
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )