Mirko Božić: Pisac komunicira sa sobom i vanjskim svijetom šaljući poruke u metaforičkim bocama
Za vrijeme književnog festivala Vilenica Sven Popović razgovarao je s pjesnikom, prozaistom, prevoditeljem i esejistom Mirkom Božićem (1982, Mostar). Božić je dobitnik više nagrada, od kojih je najznačajnija CEI Fellowship for Writers in Residence. Pjesme su mu prevedene na albanski, engleski, francuski, njemački, poljski, španjolski, slovački i slovenski. Pokretač je književnog festivala Poligon.
Razgovor je napravljen u okviru popratnih priloga festivala Vilenica 2015. koji je dio projekta Sharing the Wor(l)d. Zahvaljujemo organizatorima što su nam omogućili preuzimaje razgovora.
Zahvaljujemo i fotografu Ivanu Kelavi na ustupljenoj fotografiji.
Sven Popović: Prošle godine (2014) dodijeljen Vam je CEI Fellowship for Writers in Residence. Počnimo s tim, kako Vas je oblikovalo to iskustvo i kakav je osjećaj i ove godine biti dijelom programa u Vilenici?
Mirko Božić: Iskustvo Vilenice definitivno je utjecalo na moj razvoj i osobno i književno, jer se tek kroz izdvojenost iz vlastitog konteksta dobiva neka drukčija i objektivnija slika istoga, a budući da se moja knjiga bazira na autobiografskim pričama i momentima, boravak na CEI-jevoj rezidenciji u Zagrebu bio je tim važniji za mene. Osim toga, upoznao sam se sa zagrebačkom književnom scenom i dobio priliku gostovati kod nekih sjajnih pisaca kao što su Roman Simić Bodrožić, Ivica Prtenjača i Robert Perišić, što mi je otvorilo neke nove prilike.
Dobar je osjećaj ponovno se vratiti na Vilenicu, Slovenci su se pobrinuli da se osjećam kao kod kuće. Najdirljiviji trenutak je bio na mom čitanju u Kosovelovom centru u Sežani, kada su mi na bini nakon moje priče o maminom kolaču od jabuka uručili kolač napravljen po njenom vlastitom receptu, iz rokovnika na kojem je baziran rukopis.
Zašto baš taj rokovnik i taj recept? Trenutak kad su Vam uručili kolač bio je u najmanju ruku dirljiv. Dozvolite da prokomentiram Vaš stil koji mi se čini popriličnom klasičnim. Ne da je anakron, ali svakako je daleko od urbane poetike koja je i dalje prevladavajuća. Kako to?
Moja majka rano je oboljela od ALS-a, bolesti koju je proslavio Stephen Hawking, tako da se ne sjećam brojnih detalja vezanih za njenu osobnost, kao što su njen glas, kretnje i sitnice od kojih se sastoji pojavnost svakog čovjeka. Otkriće rokovnika, s njenim rukopisom, zapisima i sitnicama kao što su računi tv kuća koje više ne postoje, karte gradove koji su promijenili imena i sl. za mene su bili ekvivalent otkrića nekog izgubljenog blaga.
Što se mog stila tiče, rekao bih da sam kroz iskustvo hrvatske književne scene primijetio veliku razliku u mindsetu autora iz BiH i iz Hrvatske, u smislu uzora i načina gledanja na stvari, što je nešto što u principu obogaćuje obje scene. Smatram da je pisanje, tj. književnost, komunikacijski kanal kroz koji autor komunicira sa sobom i vanjskim svijetom, šaljući poruke u metaforičkim bocama, i stoga preferiram jednostavan stil koji će otvoriti prostor za čitateljev input a da se ne kompromitira populističkom banalnošću.
Kakva je situacija u BiH što se književne scene tiče? Moram reći da nažalost užasno malo toga dospijeva u Hrvatsku, uglavnom u antologijama. Što mislite, koji je razlog tome?
Scena u BiH je dokaz dihotomije vanjske i unutarnje perspektive iste. Iznutra gledano, pojavljuju se neka nova i interesantna imena poput Šime Majić i Anite Pajević,sjajni pjesnici poput Adnana Žetice i Almina Kaplana pišu i dalje, no autorima iz BiH, čini se, veoma je teško probiti "stakleni zid" između književne scene u svojoj zemlji i one u Hrvatskoj, što je potpuno apsurdno s obzirom na nepostojanje jezične barijere. Zato se i događa da o Kaplanu govore pisci poput Jergovića, ali mnogo aktualnih autora u Hrvatskoj za njega nikada nije čulo.
Organizirate književni festival Poligon u Mostaru. Što nam možete reći o tome?
Ideja festivala Poligon utemeljena je upravo na pokušaju probijanja te svojevrsne kulturološke i književne barijere između mladih(godinama ili duhom) autora i umjetnika u regiji, posebno u tom takozvanom BHS prostoru. Svi nobelovci i oskarovci iz bivše Jugoslavije su iz BiH, pa ipak, ta zemlja gotovo je iščezla s kulturne mape regije, ako se izuzmu iznimke ljudi poput pisca Josipa Mlakića, pjesnika Marka Tomaša, ili svjetski etabliranih festivala kao što je SFF.
Na Poligonu pripremamo program (razgovor je vođen prije održavanja festivala, op.ur.) sastavljen od čitanja naših gostiju, okruglih stolova na temu kulturne suradnje i nedostatka distribucije književne periodike u regiji. Također ćemo organizirati posjet Stocu i nekropoli stećaka na Radimlji, te muzeju Makova Hiža posvećenom liku i djelu velikog Maka Dizdara. Dolazak su već potvrdili Branko Čegec, Dorta Jagić, Zvonko Karanović, Vladimir Arsenić, Faruk Šehić, a čekamo potvrdu Željka Ivankovića.
Poligon će pokušati vratiti Mostar na aktualnu književnu kartu bivše Jugoslavije, što s obzirom na svoju tradiciju svakako zaslužuje. Dugoročni je plan i pokretanje književne rezidencije koja bi također bila "pod kapom" Poligona.
Kroz iskustvo hrvatske književne scene primijetio veliku razliku u mindsetu autora iz BiH i iz Hrvatske, u smislu uzora i načina gledanja na stvari, što je nešto što u principu obogaćuje obje scene.
Osim što sudjelujete u organizaciji Poligona nedavno ste, neka mi čitatelj oprosti na bezobraznom unošenju sebe u tekst, ugostili pjesnika Alena Brleka i mene u Mostaru, što će reći da itekako pratite nova talasanja u Hrvatskoj tj. regiji. Planirate li i dalje promovirati nova imena?
Apsolutno. Vjerujem da kao književni protagonisti malih jezika u globalnom kontekstu možemo napredovati jedino kroz različite oblike suradnje i međusobne podrške, tako da se veselim svakom novom imenu koje može ponuditi autentičan glas. Poligon će i mimo festivalskog programa, koliko budemo u mogućnosti, ugošćavati autore iz regije i dalje iz inozemstva, kako bismo stvorili kontinuitet kvalitetnog programa.
Predstavljanje Brleka i Vas dokazalo je da su ovakvi programi potrebni i da pomažu razbijanju nametnutih književnih barijera. Mostar je ipak, grad koji je prije svega poznat po mostovima, a ne po zidovima.
Dva rukopisa su Vam u pripremi i trebali bi izaći do kraja godine? O čemu se radi?
Točno. U studenom mi u slovačkom prijevodu izlazi zbirka poezije "Mrlje na njenim rukama", koja je 2012. nagrađena Književnom nagradom grada Karlovca. Također, krajem studenog ću na festivalu poezije u Brčkom predstaviti svoj prijevod zbirke pjesama "Traklpark", njemačkog pjesnika Mirka Bonnea.
Otkud Slovačka u cijeloj priči?
Prošle godine nazvala me veleposlanica BiH u Češkoj i javila mi da jedna slovačka izdavačka kuća iz Bratislave želi objaviti prijevod moje zbirke. U studenom ćemo je predstaviti na Sajmu knjige u Bratislavi, a prevoditelj je Miroslav Demak, što mi je posebno drago jer je prošle godine nagrađen Andrićevom nagradom u Beogradu.
Za kraj, neizbježno pitanje, na čemu sad radite?
Dovršio sam rukopis četvrte zbirke pjesama "Sitnice", za koju trenutno tražim izdavača i koja je upravo prevedena na njemački. Osim toga, dovršavam rukopis prve zbirke kratkih priča "Kristalno zvono" i zbirke pjesama "Kinoteka" bazirane na mojoj zagrebačkoj rezidenciji.
Zapravo, još me zanima postoji li šansa da zbirka prije izađe u Njemačkoj? Kako je to moguće i kako je do toga došlo?
Postoji, jer će Alida Bremer biti dio te priče, ona me i povezala sa Maschom Dabic koja je prevela zbirku. Moguće je zato što je moj rukopis odbilo pet hrvatskih izdavača, jer se očito morate uklopiti u nečiji kalup kako biste objavili knjigu u Hrvatskoj. Slično tome, u Beogradu sam prvi put čitao kao gost njemačke autorice Nore Wicke.
Malo je žalosno da vas u takav kozmopolitski grad, u kojem se govori i piše na praktički istom jeziku kao i vašem vlastitom, na čitanje pozivaju stranci umjesto lokalnih autora. No, u skladu sa onom uobičajenom apologetskom frazom, "to je kod nas tako".