Mirko Kovač : Grad u zrcalu
Kao osmi naslov u sklopu biblioteke «Djela Mirka Kovača», dvanaest godina nakon «Kristalnih rešetki», pojavio se konačno i novi Kovačev roman "Grad u zrcalu". Pisac na čijem primjeru padaju u vodu sve usko postavljene granice nacionalnih književnosti, posve u skladu sa svojim dosadašnjim proznim opusom, ali i blagim odmakom od njega, ovoga puta predstavlja se svojevrsnom obiteljskom kronikom («obiteljskom čitankom») u kojoj kroz višeslojnu priču oblikuje roman o odrastanju, obitelji i zavičaju.
Pripovjedač u 1. licu u ovome romanu ima nekoliko funkcija; prije svega on je kroničar koji evidentira prostor i milje u kojem je odrastao (riječ je o zemljopisnom trokutu Trebinje, Nikšić, Dubrovnik), potom je pripovjedač-pisac koji paralelno s «obiteljskom čitankom» ispisuje i fragmente vlastite poetike (kao i mijene unutar nje), na koncu on je i ja-pripovjedač karakterističan za autobiografsko pripovijedanje. Ovaj drugi, pripovjedač-pisac izvještava nas kako je riječ o dugo nezavršenom rukopisu, prepravljanom i nadopisivanom, te kako se nakon poigravanja prošlošću i tradicijom, ruganja povijesti i podrivanja nasljeđa, odlučio za onaj tip pripovijedanja u kojem iz pozicije sadašnjosti piše o prošlosti.
Bilo bi teško i zapravo pogrešno «Grad u zrcalu» proglasiti isključivo autobiografskim tekstom, iako je riječ o njegovu fingiranju, točnije ga je nazvati romanom o sjećanju (pri čemu i tuđe priče mogu postati vlastitim!) i zaboravu koji je filtrirao događaje, te romanom o zavičaju od kojega se trudilo fizički udaljiti, ali je ostao zapisan u memoriji sjećanja. Strukturiran s labavom kronologijom i čestim ekskursima, Kovačev roman, iako se u njemu pojavljuje čitava galerija obiteljskih likova i onih koji su bili presudni za tzv. formativne godine (kao dječakova učiteljica), prije svega je priča o ocu, njegovoj sklonosti lutanjima, zabavnosti, rastrošnosti i lucidnim samoukim filozofiranjima, stoga nije čudno da i završava epizodom posljednjeg susreta oca i sina, u vrijeme kada se već moglo shvatiti i izreći - «ti si moj dvojnik».
Kao pozadina romana, dakako, naziru se i tipične društvene, političke i ideološke smjernice koje su obilježile doba pripovjedačeva odrastanja, kao i odlike «ukletog kraja» na razmeđu, kojem je blizina i istovremena udaljenost Dubrovnika, grada u zrcalu, davala neke druge dimenzije. Knjige i pisci, strast prema filmu, naznake novog života u Zagrebu i Beogradu, kao i brojni autopoetički iskazi, vješto su uklopljeni u roman kojem je primarna funkcija ispripovijedati kroniku obitelji, koja ne pretendira biti konačna i zaokružena i u kojoj ima mjesta i za iskaze u kojima se konstatira kako se nešto i nije ispripovijedalo.
Kovačev «obiteljski nokturno» melankoličan je i emotivan roman, čak možda i nešto više no što smo od toga pisca do sada navikli, u kojem svojevoljno izgubljeni postaje (literarno) ponovo pronađeni zavičaj, a odnos oca i sina velikom i dorađenom književnom temom. Kovač je, kao i uvijek, majstor rafiniranog izraza, bogatog jezika i začuđujućih autorskih intervencija, a njegov novi roman, ispripovijedan polagano i s mjerom, gotovo je studija o životu kojega čini prije svega ono čega se sjećamo.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )