Mirko Ćurić : Nemir

Održava se
01.01.1901.

Nakon romana „Povratak u doba jazza", „Pavelićeva oporuka", „Košarkaš na mjesecu", knjige kritika, zbirke pjesama i priča, Ðakovčanin Mirko Ćurić nastavlja propitivanje hrvatskog svakodnevlja otpočeto u prvome romanu. „Nemir" stoga i donosi na mjestu prvoga poglavlja, pretisak (drugo izdanje) „Povratka u doba jazza" koji služi kao čitateljski podsjetnik kojemu je funkcija ponoviti priču o odrastanju likova (Tom, Džeki, Filip, Darija, Ivna) koji su sanjali „opojnu budućnost" izvan provincije.

Pomičući fokus pripovijedanja Ćurić se iznova usredotočuju na razmatranje one „kriške svakodnevlja" koja se sastoji od nekih njezinih aspekata - onih manje važnih, pridošlih s ruba ulice, ali i od onih na prvi pogled značajnih osoba kao što su novi poduzetnici i stari mafijaški šefovi. Pripada ovaj roman hrvatskome proznom mainstreamu, napisan je na duboko svjestan način da proizvodi svekoliku ljudsku stvarnost, no neki njegovi dijelovi nastoje propitati ljudsko iskustvo u potrazi za izgubljenim temeljima osobne egzistencije.

Stvarnost i tranzicijski procesi koji ga obilježavaju određeni su kroz specifični kontekst koji postaje inicijatorom za priču o povratku u rodni grad. Upravo prva rečenica u romanu stvara određenu napetost na koju se potom uljepljuju različiti likovi vezani uz posve različite odjeljke zbilje u kojima je pripovjedač prije odlaska u Ameriku ponekad boravio. No, unatoč pripadnosti različitim referentinim sustavima, sve likove povezuje suočavanje s procjepom stvorenim tranzcijskim oprekama vezanim uz pitanje etike, profita, religije.

Uvode se u roman upravo oni društveni marginalci koji usvajajući vrlo liberalnu optiku života svoju društvenu ulogu označavaju isključivo ekonomskim parametrima. Socijalna i moralna kriza koje se prepoznaje kao vezna nit romana postavlja se u odnos prema duhovnim, humanističkim i na nekim mjestima gotovo proročkim dimenzijama uvedenim kroz citate. Upravo količina upleta različitih tekstova iz različitih medija u romaneskni tijek ona  je koja nužno nameće i otvara likovima (ali i čitateljima) drugu dimenziju mogućeg izbora načina i stila življenja.

Međutim, ne propituje se kroz „Nemir" isključivo socijalni okvir nego se uz njegov rub upliću i traganja za odgovorima na pitanja o ljubavi, odnosima u obitelji, o odnosu prema samome sebi. Ćurić ne nastoji prikazati harmoniziranu situaciji recentne zbilje već njegova kratka, brza, na nekim mjestima suviše oštra i skokovita, čak nedovoljno motivirana i nervozna pripovjedačka energija sugerira tip globalne truleži, neku vrstu unutrašnjeg krvarenja društva koja još uvijek ne može pokrenuti proces socijalne transformacije.
 
Narativnim zasijecanjem u tkivo svakodnevlja nastoji se kroz poziciju pripovjedača u prvome licu (povratnika iz Amerike, uspješnog poduzetnika Filipa) naznačiti uloga naizgled anonimnih i nevažnih osoba u prividno nevažnim okolnostima. Takav pristup blic-skeniranju stanja u prostoru omogućuje čitateljima brzo razumijevanje urbane, opore svakodnevice što „Nemir" uklapa u kontekst djela temeljenih na poznatim stereotipima o urbanosti i kvartovskim pričama koje se čitaju u prozama Popovića, Zajeca ili Balenovića.
 
Roman je dinamičan, lako čitljiv, brzih promjena opisa atmosfere i situacija u kojima se nalaze likovi, prepun je dijaloga začinjenih upletima intertekstualnih asocijacija. Nedostaje „Nemiru" malo više ujednačenosti u poglavljima, neka od njih su respektabilne razine kvalitete (Kraj je svijeta, ali se ne osjećam dobro; Depresija)  dok nekoliko pomalo nedorečenih situacija u kojima se likovi nalaze naprosto žude za za proširenjem i razradom.
 
Mirko Ćurić napisao je roman koji odjekuje tradicijom, jednostavnim pogledom na odnos tradicija/modernitet, u njemu se prepoznaju pozivi za povratkom religiji i tradicionalnim vrijednostima pa on može biti shvaćen i kao jaka fusnota u kulturnoj promjeni pogleda na globalnu moć literature.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )