Miroslav Bertoša : Trošenje života
Miroslav Bertoša napisao je čudesnu knjigu. Ako izreku koja je zauvijek ušla u riznicu zgodno uporabnih, priručnih sintagmi civilizacije zapadnoga kruga Habent sua fata libelli navodimo onako kako se to uobičajilo u kolokvijalnom izričaju, tada bismo, želimo li je primijeniti i na njega, Bertošinu habitusu uskratili onaj bitan uvodni dio stiha gramatičara Terencijana Maura: pro captu lectoris. Točno je naime da se svaka knjiga umnožava onoliko puta koliko je čitatelja uzme u ruke, pa čak i onoliko puta koliko je otvori jedan te isti čitatelj, jer ni taj isti ne može dvaput zaroniti u istu rijeku slova. Svaki je put isti naslov, ako i nismo toga svjesni, u oku duha našega nova knjiga. Kao što smo, ma koliko bili ovisnici mita o apsolutno stabilnoj individualnosti, toj najvećoj izmišljotini zapadne psihijatrije, i mi, svatko od nas tko (još) čita, zapravo novi, barem malo drukčiji čitatelj čak i ako smo se s nekog razloga vratili istoj knjizi.
Dakle, treba znati da „knjige imaju svoju sudbinu u skladu s čitateljevim razumijevanjem“, ali i čitatelj ima svoju sudbinu ovisno o lektiri koju je konzumirao i upravo iščitava. To i jest pravo bogatstvo književnosti, fikcionalne ili fakcionalne, za razliku od audiovizualnih medija u suvremenoj uljudbi izloženoj nesmiljenom teroru slike - biti uvijek otvorena ne tek za nova tumačenja, nego i za nove poticaje.
Sve navedeno su manje ili više poznate stvari, dostupne zdravu razumu i bez profinjenijeg poznavanja književnosti, i bez temeljitijeg obrazovanja. Ipak, nije se zgorega prisjetiti McLuhanove grožnje nad u njegovo doba tek nadolazećim terorom civilizacije slike od čijeg nas barbarstva, po njemu, može spasiti još samo kakav takav opstanak pisane kulture. Iskreno, uza sve dužno poštovanje spram velikog teoretičara medija, čovjeka koji nije promijenio samo teorijsko polje suvremenoga društva, nego i sam medijski krajolik, ne vidim njegovo mjestimično proročko pisanje bitno nadahnjujućim u recentnom vremenu, ali mi je upravo ono, paradoksalno, pomoglo ne tek shvatiti, budući da pod shvaćanjem predmnijevam temeljit, cjelovit, analitički razarajući obuhvat, nego razumjeti, što znači su-osjećati s Bertošinim nadahnutim komentarima vlastitih čitateljskih pustolovina.
Borges je volio ironično apostrofirati kolege koji se hvale koliko su knjiga napisali, dok je on ponosno isticao broj knjiga koje je pročitao. Nije zgorega spomenuti ni drugoga jednog velikog čitača i, ma koliko bio ozloglašen s opscenosti, velikog pisca, Henryja Millera koji je, prema vlastitim tvrdnjama pročitao, ako me pamćenje ne vara, oko pet tisuća knjiga. Bertoša ne navodi broj pročitanih naslova, a pritom ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je napisao dvadeset knjiga i preko tisuću bibliografskih naslova. Koliko je knjiga pročitao vjerojatno neće uspjeti izbrojiti ni najpedantniji biograf koji će se sigurno pojaviti jer ga je Bertoša svojim životom i radom itekako zaslužio.
Ipak, kazati da je puno čitao, uživao u čitanju, bio pasionirani čitatelj ili lansirati kakvu drugu patetičnu karakterizaciju, bilo bi promašeno. Jer, Bertoša je bio više od običnog čitatelja. Podnaslov njegove knjige sažet u pitanju „Gdje li je život što ga izgubih živeći'“ duhovit je, ali nije samo retorički – taj život o kome govori, proživljen svakim atomom bića i svakim djelićem vremena pronađen je u prostorvremenu čitanja. Drevna mudrost s Apolonova hrama Nosce te ipsum u njegovu se slučaju može apsolvirati malom, ali bitnom preoblikom Pročitaj samoga sebe. Sve, življenje, sjećanja, fizičko okruženje, podređeno je u njegovu životu čitanju. Kada se govori o fizičkom okruženju, ne treba smetnuti s uma činjenicu da vlastiti stan, prenapučen mnoštvom knjigom, naziva Knjigogradom, pričem je taj prostor tek metonimija onoga stvarnog, stvarnog jer je jedini istinski bitan, prostora duha u kome jedinom živi intelektualac. Čitav Bertošin život, naime, nije ništa drugo doli Babilonska biblioteka, malo modificirana, doduše, jer u njoj nije tek u svim mogućim inačicana i kombinacijama sadržan sav univerzum, ali je zato sadržan sav nutarnji, duhovni, intelektualni kozmos.
Apurdno, knjiga kojom Bertoša zaokružuje svoj život nastala je kao herkulski napor da se rekonstruira tekst od preko tristo stranica, u trenu izgubljen rastresenim pritiskom na krivo dugme računalne tipkovnice. Kratkotrajnu očaju i zdvojnosti suprotstavio je odluku da počne pisati novi tekst. Kada se tako nešto dogodi čovjeku s osamdeset četiri godine na plećima, nije pretjerano reći da se aktualizira linkolnovski poučak o tome da nije važno koliko je godina u nečijem životu, nego koliko je života u njegovim godinama. U devetom desetljeću životnoga puta ispisati iznova gotovo petsto stranica, dokaz je duhovne superiornosti jedne prije svega snažne osobnosti.
Trošenje života
U formalnom je smislu knjiga raspoređena u niz kraćih tekstova od kojih jedan od uvodnih, Strukom povjesničar, zagledan u prozu & poeziju, skicira Bertošinu spisateljsku poetiku. Naime, čovjek profesionalno zagledan u bunar prošlosti, prirodno je orijentiran na metodološki konstruktivno svaštarenje. Kao što su potomci ruskih formalista znali pronicljivo ustvrditi, baviti se književnošću znanstveno znači zaranjati u sva područja znanja. Isto, možda i više vrijedi za bavljenje poviješću. Bertoša, doduše, jasno luči povijest i pripovijest, ali kao intelektualac koji s pravom izbjegava bilo koju vrstu specijalističkog u-stručavanja, na svom je duhovnom putu otvoren iskustvu svake, tako i umjetničke pisane riječi. Njegova tvrdnja o beletristici kao svojevrsnom povijesnom izvoru, produktu vremena u kojem je nastala, istodobno i ključu čitanja i boljeg razumijevanja nekoga doba, definira književnost ne tek kao odraz, nego i kao stvaratelja povijesnog svijeta u kojem je nastajala. Otuda i nezajažljiva strast za knjigama čiji je ishod dnevnik življenja kao dnevnik čitanja. Descartesovo Mislim, dakle jesam, ovdje se podiže na višu potenciju: Čitam, dakle jesam. I konačno: da bih bio, čitam sve, uvažavajući sve oblike i razine iskustva.
Takav stav nezaobilazno vodi k Bertošinim duhovnim izvorima, konkretno školi francuskih Anala koja, riječima jednog od njenih utemeljitelja Febvrea, apelira na potrebu da se rekonstruira cijeli fizički, intelektualni i moralni univerzum svakog pojedinog naraštaja. Povijest osjećaja i osjetila, predodžbe o univerzalnim pitanjima života i smrti, seks, tijelo, čistoća i prljavština, mirisi (na temelje jedne takve povijesti mirisa nastao je i kultni Süskindov „Parfem“), postali su, usuprot „povijesti kraljeva“ predmetom povjesničkoga interesa. Ne slučajno, u žanru historiografske naracije Barbara Tuchman piše na temelju dnevnika jednoga viteza o dalekom i zlosretnom četrnaestom stoljeću, a Carlo Ginsburg rekonstruira složeni duhovni svijet šesnaestog stoljeća slijedeći životopisna putešestvija mlinara nemirna duha, koji ga je stajao i glave, budući da je optužen i spaljen kao krivovjernik, Domenica Scandelle zvana Menocchio. U hrvatskoj je historiografiji istovrstan projekt knjiga Zdenke Janeković „Maruša ili suđenje ljubavi“.
To je okružje u kojem duhovno živi Bertoša, ne odričući se francuskih analista ni kada oni polako blijede na duhovnome tržištu. Upravo je taj, nazovimo ga „mikropristup“ analista, proučavanje detalja iz svih područja svakodnevnog života uz komplementarno studiranje struktura koje taj život uokviruju najčešće na prvi pogled nevidljivim, ali čvrstim svezama, nadahnuo Bertošin pristup i vlastitoj metodologiji koja se ogleda i u ovoj, autobiografski nadahnutoj knjizi. Ili ga je, obratno, njegov vibrantan duh doveo školi otvorenoj raznim, ponekad za tradicionalnu historiografiju i nespojivim razinama iskustva. Taj utjecaj života na literaturu i literature na život komplementaran je i stoga je irelevantno pitati se o prvenstvu poticaja.
U nizu poglavlja, funkcionalnih i kao samostojne cjeline, pred čitateljem izranja reljef dječaka primorana iz Istre otići u izbjeglištvo, potom mladića koji se vraća u prapostojbinu svojih predaka te mlada i zrela čovjeka čiji je odabir životnoga pravca došao kao prirodan ishod biografije pustolovne ne s naravi naslovnika životopisa, nego zbog okolnosti u kojima je život ispisivao priču o sebi.
Primjerice, detalji odrastanja i školovanja u Puli, gradu koji se nakon Drugoga svjetskog rata našao u čudnom duhovnom i egzistencijalnom vakuumu ispražnjene sredine, nastanjivane povratnicima i dolaznicima, pričem su i jedni i drugi stranci, te malim brojem preostalih Talijana razapetih između optantskog zova i novostvorena socijalnog okruženja, nesigurna, ispunjena novim licima i navikama, osvijetljeni očištem dječaka koji sazrijeva postupno osvješćujući taj sudar svjetova, po psihološkim, sociološkim, mentalitetnim detaljima građa su vrijedna koliko i povijesna studija o sjecištu svjetova u turbulentnom dobu. Vrjednija uračunamo li piščev osjećaj za detalj, slikovit prizor, efektnu poantu. Pisca čiju metodologiju i profesionalnu i životnu filozofiju najbolje definira jednostavan zaključak: „Nemoguće je čitati ako se ne piše, kao što vrijedi i obratno – da se ne može pisati bez čitanja.“ Pisca čiju jednu jedinu rečenicu doživljavamo neistinitom, mada je iskrena, što znači paradoksalna: „Kako starim, osjećam da i knjige stare i da u novom čitanju mogu iz njih izvući još više mudrosti, još jača uzbuđenja, doživjeti još dublje ushite…“
Naime, ovako slikovit i precizan iskaz može uobličiti samo čovjek koji je vlastito iskustvo pretvorio u mudrost, ne dopustivši da ga ono biološki i psihološki pritisne i pogne. Starost ne postoji, ona je za Bertošu, borgesovski govoreći, samo konvencija decimalnog računanja vremena.
U mnoštvu zanimljivih detalja u oči osobito upada jedan: Bertoša gotovo ne posuđuje knjige, on ih, umjesto toga neprestano nabavlja, kupuje. Usprkos dobroj umještenosti u tehnološka pomagala nove medijske ere, on, kao svaki rasni bibliofil, knjigu mora imati nadohvat ruke, do uzglavlja, blizu toliko da je može opipati, omirisati, dotaknuti. Za pravog je ljubitelja knjiga i u svojoj predmetnosti punina doživljaja, ona je biće. Kao što su bićevite riječi Manna, Villona, Buzzatija, Ernesta Sabata, Diane di Prima, Witolda Gombrowicza, Alberta Manguela, Thoreaua, Mirjane Gross, Boba Dylana te niza drugih pisaca raznih prosedea koje spominje u knjizi. Pritom impresionira tematski, stilski, sadržajni raspon književnika o kojima piše: od srednjovjekovnog pjesnika, suvremenoga proznog klasika, filozofa do pop kantautora, u svakome od auktora pronalazi Bertoša dio vlastite duše, aspekt osobna nadahnuća.
Ako smo u kazalištu naslijedili gavelijansku suigru ili švacovljevsko hajdegerovsko pribiranje skrbi za tubitak, tada se, zahvaljujući hrvatskome povjesničaru, učimo sučitanju kao istom onom horizontu bitka kojim internaliziramo svijet i posvjetljujemo sebe u neprekidnom naporu da do kraja dohvatimo svoju ljudskost. Od sažetih opaski do čitavih hermeneutičkih studija, rasprostire Miroslav Bertoša široku lepezu egzistencijalnih i duhovnih iskustava, ostavljajući za sobom knjigu čija će sudbina biti znatno drukčija od profesionalnih knjiga o povijesnim temama koje, kako u zrelijim godinama spoznaje, tako brzo stare. To nije ni dnevnik, ni memoaristika, ni filozofski rasuti teret, ni teoretiziranje historiografije, a sve je to skupa. Budemo li je dostojni - oporuka.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Trošenje života : Gdje li je život što ga izgubih živeći?
- Hrvatska sveučilišna naklada 11/2023.
- 492 str., meki uvez
- ISBN 9789531695473
Miroslav Bertoša u knjizi 'Trošenje života: Gdje li je život što ga izgubih živeći?' slijedi tragove smjernica koje je trasirala avangardna skupina francuskih povjesničara okupljenih oko časopisa Annales. U središtu teksta nalaze se autorove dnevničke bilješke iz 1984., kojima se nakon 36 godina vraća s namjerom da dojmove, saznanja, mijene životnih sazrijevanja, društvenih i političkih promjena, novih dometa u historiografiji prikaže u retrospekciji.