Mnogo toga nije onakvo kakvim se čini na prvi pogled

Nerijetko smo uvjereni da neke knjige, svojim naslovima, a onda i svojim naslovnicama, privlače određenu publiku, dok druge, opet svojim naslovima, a onda i svojim naslovnicama, privlače neku drugu publiku. Nerijetko živimo u uvjerenju da postoji ova i ona publika, da postoji publika koja čita 'prave' knjige i ona koja čita sve one druge. Govorim o tome odmah na početku zato što ovo pišem u danima kad obilježavamo Noć knjige i ponovno se, po ne znam koji put, pitamo kako i zašto toliko ljudi nikad ne pročita knjigu, kako bismo mogli postići da se više ljudi zainteresira za čitanje i koje su to knjige koje bi mogle privući više ljudi.

Osobno smatram da postoje knjige i čitatelji. I to je to. Neke knjige su zanimljive mnogima, neke su zanimljive samo nekima. Neke govore o temama s kojima se lako identificiramo, neke govore o temama s kojima se nadamo da se nikad nećemo morati identificirati. I jedne i druge mogu biti knjige za nas, a osim toga, i jedne i druge nam mogu odgovarati u nekoj životnoj dobi i/ili životnoj situaciji, dok nam u drugoj ne odgovaraju.

Kako postići da ti se događaju dobre stvari Rojas Estape Marian

Jedna od takvih knjiga je i knjiga pod naslovom "Kako postići da ti se događaju dobre stvari" španjolske psihijatrice Marian Rojas Estapé s podnaslovom Shvati svoj mozak, upravljaj svojim emocijama, poboljšaj svoj život. Knjiga je 2022. objavljena u biblioteci Puls izdavača Egmont, a sa španjolskog ju je prevela Dora Jelačić Bužimski. Knjiga je i vizualno zanimljiva, primarno zato što je dizajnirana tako da privuče mlađu generaciju. Na dnu bijele naslovnice nalazi se polovica (puna ili prazna čaša?) kugle načinjene od raznobojnih gumica. Naslovnica je ista kakva je i u originalu, tako da ju je, pretpostavljam, birala i autorica, očito s namjerom da bude privlačna, ne libeći se poigravanja s vizualnim stereotipovima i s pretpostavkom da će mnogi prepoznati motiv i da će ih zainteresirati.

Prije negoli kažem nešto o knjizi, želim reći nešto o Marian Rojas Estapé. Danas, kad već odavno svakoga možemo googlati i vidjeti čime se bavi, ali i kako izgleda (što je u ovom slučaju posve nevažno, kao i mnogima drugima, iako će nemalen broj ljudi upravo to pogledati, kao i naslovnicu knjige), lako ćemo pronaći informacije o tome tko je i što radi autorica ove knjige. Već sam spomenula da je psihijatrica, zaposlena na Španjolskom institutu za psihijatrijska istraživanja. Vjerojatno ste mnogi čuli za Liječnike bez granica, no malo nas je čulo za Projekt solidarnosti u Kambodži. U tom je projektu, s djevojkama uvučenima u lanac prostitucije, nakon studija radila mlada Marian. Osim što je liječnica i psihijatrica, ona je i autorica, jer joj je osim ove knjige, napisane 2018. pa onda prevedene i na hrvatski, 2021. objavljena još jedna knjiga, "Encuentra tu persona vitamina" (Pronađite svoju vitaminsku osobu) u kojoj nastavlja pisati o važnosti međuljudskih odnosa. Podatak o tome kako je njezina prva knjiga, ova o kojoj govorimo, ubrzo nakon objavljivanja doživjela 10 izdanja te je prevedena na isto toliko jezika, ne može se tumačiti drugačije nego da je pronašla put do mnogih ljudi i da su je mnogi ljudi pročitali. S obzirom na to da ne vjerujem kako su u Španjolskoj naklade od 500 primjeraka, kao kod nas, uobičajene, svakako se radi o nekoliko desetaka tisuća ljudi, čemu treba pribrojati sve one koji će knjigu pročitati u prijevodu. Zato mislim da je izvrsno to što ju je urednica Ivana Mirošević izabrala za nas.

I na kraju ove kratke priče o autorici, vizualni dodatak — Marian Rojas Estapé izuzetno je privlačna, nasmijana mlada žena (namjerno navodim upravo sve te atribute) pa i time predstavlja novu generaciju žena koje su osvijestile da mogu biti i sve to, i privlačne, i nasmijane i mlade, a da istovremeno budu i pametne, i sposobne, i prodorne, i uvjerljive, i argumentirane, i profesionalne i sve ono što je godinama nerijetko stajalo nasuprot mladosti i ugodnoj vanjštini. Osobno, rekla bih da je vjerojatno i to dio privlačne snage ovoga teksta u kojem su glavne poruke to da sami, vježbom i osvješćivanjem situacija, pogotovo negativnih, itekako možemo utjecati na svoj život i na to kako se osjećamo te da je važno živjeti u aktualnom trenutku nastojeći biti najbolja verzija sebe. 

Mene je ovoj knjizi privukla tema, a onda me uz nju vezao pristup, vezale su me riječi i pažnja koja se pridaje tome kako riječi djeluju na nas i na oblikovanje društvene mikro i makro okoline. Vjerojatno je razlog tomu činjenica da već dugo primjećujem kako smo i prečesto grubi i nepristojni jedni prema drugima, kako ne uzimamo u obzir sugovornikovo mišljenje, kako se gubi argumentirana rasprava, kako postajemo sve manje sposobni suočiti se s radikalno drugačijim stavovima i ne odbaciti ih odmah, bez ikakvoga truda da shvatimo polazišta i čujemo obranu.

S obzirom na to da sam uvjerena kako su jezik i naša sposobnost služenja njime među najvažnijim inovacijama naše evolucije, kad autorica na samom početku, u poglavlju u kojem nastoji odgovoriti na pitanje na čemu se temelje dobri odnosi, navodi šesnaest točaka kojima nas podsjeća na to kakvi ljudi možemo biti, drago mi je vidjeti i usmjerenost na jezik i riječi. Smatram da su nabrojane točke toliko elementarne, a danas često zanemarene, da ih navodim u nastavku:

1. Morate pokazati zanimanje za ljude;
2. Potrudite se zapamtiti važne datume;
3. Produbite znanje o životima, interesima i profesijama ljudi;
4. Izbjegavajte osuđivanje,
5. Ne namećite svoje kriterije, uvjerenja i vrijednosti;
6. Iznenadite sebe i iskoristite zajedničke interese;
7. Nasmiješite se, smijte se s drugima;
8. Pjevajte, pogotovo u skupini;
9. Pomozite ako možete;
10. Ne bojte se osjećati ranjivo pred drugima i zatražiti pomoć;
11. Govorite dobro o drugima, ne kritizirajte;
12. Pričajte priče;
13. U ljubavi i u ratu (i u prijateljstvu!) najvažnija je strategija;
14. Vodite računa o pristojnosti;
15. Nemojte zaboraviti: da biste primili, morate i dati — i to bezuvjetno dati;
16. Nastojte biti ljubazni — to je važnije nego što možete zamisliti. 

Prema mojim iskustvima i razumijevanju funkcioniranja većine ljudi s kojima se srećem, gotovo sve točke će biti relevantne za sve, tek tu i tamo pokoja možda ne za sve. Ja imam problema s pamćenjem važnih datuma, ali trudim se. Jasno je da mislim kako ta točka nije toliko važna kao neke druge. Netko drugi će misliti da pjevanje nije toliko važno. Nadam se da većina uviđa koliko je važno biti istinski zainteresiran za druge i ne osuđivati, ne podcjenjivati, ne kritizirati (što ja shvaćam kao 'ne kritizirati stalno i samo kritiziranja radi, nego opravdano, kad je doista potrebno').

S mog stajališta, naravno, jako je važno pričati priče. Autorica nas uz priču o dvojici pacijenata u jedinici palijativne skrbi nastoji uvjeriti u snagu priče, u to da ljudi vole priče, da su ih oduvijek tražili, da ih traže i da će ih tražiti. Uz to navodi i znanstvene dokaze. U odjeljku o pričanju priča tako kaže: "Znanstveno je dokazano da priče utječu na oslobađanje oksitocina u mozgu, kemijske tvari povezane s empatijom i društvenošću. Kod empatije u igru ulaze zrcalni neuroni. Oni su odgovorni za razumijevanje tuđeg ponašanja i emocija. Otkrio ih je Giacomo Rizzolatti, a predstavljaju značajan napredak u području neuroznanosti. [...] Putem empatije, Luis je bio u stanju staviti se u situaciju u kojoj se nalazio njegov prijatelj kako bi mu mogao prenijeti iluziju i pomoći mu olakšati bolest." Premda meni, kao znanstvenici, nedostaje bibliografija u fusnotama, tako da mogu sama provjeriti, razumijem zašto u knjizi ovoga tipa nema fusnota.

Čitajući ovu knjigu, osobno sam uživala upravo u tom putu, u tome na koji se način oblikuje šira slika te se majstorski od pojedinačnosti vodi prema izjavama ili tvrdnjama koje se mogu smatrati općim istinama, bilo da je riječ o onima koje smo nekad znali pa ih zaboravili, o onima koje su dio naše svakodnevice i maksime prema kojima živimo ili su nam sasvim nove.

I dalje, voljela bih da je bibliografija specifičnija, da ima više tekstova koje je autorica očito pročitala i na spoznajama kojih zasniva svoje tvrdnje. No kad smo kod priča i pričanja, sjetite se samo splitskog Pričigina, festivala priča koji se organizira od 2006. godine, pa onda raznih pričaonica u knjižarama i knjižnicama za djecu, među kojima se ističe karlovačka Knjiguljica u kojoj Nevena i Maja neumorno čitaju, pričaju i okupljaju, a na kraju i Storytelling akademija u kojoj se uvježbavaju vještine, i pričanja, ali i uočavanja, i odabira teme i tona i prikladnih izričaja. Koliko god se to nekome moglo učiniti pomodnim, sjetite se kako na pripovijedanje priča možemo gledati kao na dar koji imamo ili nemamo pa onda jadni oni koji ga nemaju, ali i kao na vještinu koja se može uvježbati. Upravo taj pristup, osvješćivanje i uvježbavanje, autorica zagovara u ovoj knjizi, i za pričanje priča, ali i za kultiviranje odnosa prema sebi i drugima.

U tom je kontekstu izuzetno važno poglavlje u kojem se govori o digitalnom svijetu u kojem živimo, o žudnji za lajkovima i o tome kako se treba okrenuti sebi i, primarno, naučiti reći 'ne'. Za mnoge, i odrasle, ali posebno mlade, danas kad uočavamo porast nezadovoljstva svojim izgledom zbog fotošopiranih slika na internetu, zbog prikazivanja nerealnih iskustava i prikrivanja stvarnog života, zbog dojma da je drugima uvijek bolje, vrlo je važno skrenuti pozornost, što autorica i čini, na to koliko nam znači to da zastanemo, da se zapitamo zavarava li nas naš um, preuveličavamo li ili iskrivljujemo nešto što nas uznemiruje.

Naravno da se, ne uspijemo li se izmaknuti iz svojih pojedinačnih situacija, mnoge rečenice u ovoj knjizi mogu učiniti floskulama. Neke od takvih su, na primjer: Život se ne mjeri time što dobijemo, već time što dajemo. ili Ne zaboravimo da je čovjek jedina vrsta koja plače zbog emotivnih razloga. ili Djelovanje govori snažnije od riječi. Činjenice govore same za sebe. No one to nisu, zato što ih autorica ne navodi kao gotove misli, nego vodi do njih i od njih, ističući put. Čitajući ovu knjigu, osobno sam uživala upravo u tom putu, u tome na koji se način oblikuje šira slika te se majstorski od pojedinačnosti vodi prema izjavama ili tvrdnjama koje se mogu smatrati općim istinama, bilo da je riječ o onima koje smo nekad znali pa ih zaboravili, o onima koje su dio naše svakodnevice i maksime prema kojima živimo ili su nam sasvim nove, otkrića koja nam se čine logičnima i onakvima kakva bi trebala biti, ali nikad dosad nismo naišli na njih.

Santiago Ramón y Cajal: The Beautiful Brain, foto: Amazon.com

Po mom mišljenju, ovo nije knjiga za samopomoć, nego knjiga popularne, jednostavno napisane, ali ne pojednostavljene psihologije koju bez puno razmišljanja mogu preporučiti učiteljima, i za vlastito čitanje i za čitanje s učenicima, osobito tinejdžerima, uz nastavu građanskog odgoja, psihologije ili jednostavno kao poticaj za razgovor u čitateljskim klubovima. Mogu je preporučiti zato što mislim da bi mnogima bila zanimljiva i temama o kojima govori i načinom na koji pristupa tim temama, a onda i zato što mislim da jednostavno, postupno i argumentirano vodi do zaključaka pa samim time djeluje pozitivno podržavajući osjećaj da pratimo, da razumijemo, da nam ono što čitamo ima smisla i da je relevantno za naš život.

Kako se svako čitanje smješta u naše osobno iskustvo, tako svatko pročita i zapamti nešto drugo. Meni je bilo izuzetno zanimljivo podsjećanje na to da su mnogi velikani intelektualne misli bili stručnjaci u svojim područjima i istovremeno slojeviti ljudi koji su raznim prigodama, svojim djelima, postupcima i riječima, slali poruke o tome kakvi bismo trebali ili mogli biti. Tako se u knjizi, između ostalog, navodi kako je Einstein, za kojeg smo svi čuli, ali nas malo zna objasniti u čemu se doista sastoji njegov revolucionarni prinos razumijevanju svijeta, prigodno govorio: Vodi više računa o svojoj savjesti, nego o svojem ugledu. Savjest je ono što jesi; ugled je ono što drugi misle da jesi. U knjizi se spominju i drugi, od kojih su neki isto onoliko poznati kao i Einstein, a neki puno manje, premda su ostavili bitnoga traga u onome što danas znamo o sebi i o drugima. Jedan od njih svakako je i dobitnik Nobelove nagrade za fiziologiju i medicinu 1906. godine, Santiago Ramón y Cajal, španjolski liječnik kojeg se smatra ocem neuroznanosti. Sjećam se izložbe njegovih crteža pod nazivom The beautiful brain u MIT muzeju 2018. godine, nevjerojatnih, rukom nacrtanih neuronskih čuda.

S obzirom na to da danas toliko razgovaramo o organizaciji i potencijalnu našeg mozga, spoznaja o tome da je izniman znanstvenik i izniman umjetnik prije više od 100 godina, kad nismo imali sve načine oslikavanja mozga koje poznajemo danas, rukom nacrtao neurone, meni je i danas fascinantna. Zato završavam njegovom izrekom koja se može preslikati na ovu knjigu: Svako ljudsko biće, ako to želi, može biti kreator svojeg mozga.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Marian Rojas Estape

Kako postići da ti se događaju dobre stvari

• Prijevod: Dora Jelačić Bužimski
• Egmont 08/2022.
• 244 str., meki uvez
• ISBN 9789531323987

Danas neuroznanost, konkretnije, neurobiologija i ono što nazivamo nesvjesnim – od emocija, do srži naše psihe – objašnjava velik dio našeg ponašanja. Knjiga 'Kako postići da ti se događaju dobre stvari', iz pera jedne od vodećih svjetskih stručnjakinja za mentalno zdravlje, vodič je kroz načine funkcioniranja uma u svrhu boljeg i kvalitetnijeg življenja.