Molim vas, nemojte me štititi oružjem

Giulianu Sgrenu, novinarku talijanskog dnevnog lista II Manifesto, u Iraku su zarobili nekakvi mahniti muhamedanci s kalašnjikovima i snimili je kako cvili, dok su oni otraga urlali da će ubiti bezbožnicu ako se Sjedinjene Države sa svojim saveznicima ne povuku iz njihove domovine. Javnost je bila očekivano užasnuta pa je talijanski premijer zapovjedio da se ženu po svaku cijenu oslobodi. I zbilja, oslobode oni nju. U sretnom finalu svi se grle i cmizdre od veselja. Novinarka je ponovno na sigurnom, među svojima, strašna je mora iza nje. Njezina sreća, međutim, nije dugo potrajala. Nekoliko sati kasnije, na cesti prema bagdadskom aerodromu, na nekom američkom kontrolnom punktu, neki je izbezumljeni vojnik, neki nesretni Charlie ili Joe iz Iowe ili Kansasa, greškom otvorio vatru na automobil u kojemu je ona bila, ubio talijanskog agenta obavještajne službe Nicola Caliparija u njezinoj pratnji, a nju raranio u rame.

Dobro i loše oružje

Za ovaj neveseli događaj rekao bih da u malom pakiranju sadrži čitavo krvavo sranje koje su Amerikanci napravili na Srednjem istoku. Na ovoj apsurdnoj tragediji nekoliko pojedinaca može se lijepo vidjeti apsurdna tragedija cijelog iračkog sukoba, a i generalno uzevši, sav besmisao ratova koje je State Department diljem planeta vodio u posljednjih pola stoljeća. Raširimo na trenutak kadar s izrešetanog terenca s ranjenom talijanskom novinarkom i mrtvim agentom na ukupnost zbivanja u Iraku. Sjećate se kako je sve počelo, američka je vlada optužila Sadama Huseina da proizvodi kemijsko oružje. Za našu je priču nevažno da nikakvo kemijsko oružje ni u tragovima nije nađeno u Iraku. Obratite pozornost na činjenicu koju smo dosad uvijek nekako propustili primijetiti. Sjedinjene Države počele su rat zbog tuđeg, navodnog, kemijskog oružja, premda i oni sami, dokazano, odavno imaju kemijsko oružje.

Ili, slučaj drugi, vrlo sličan. Vlada Sjedinjenih Država nas uvjerava da trebamo biti zabrinuti jer, po njihovim špijunskim spoznajama, Sjeverna Koreja ima atomsku bombu. U čemu je stvar? K vragu, pa i Sjedinjene Države imaju atomsku bombu. Štoviše, oni su jedini u povijesti koji su tu strašnu bombu, uz užasna razaranja i civilne žrtve, doista i upotrijebili. Ne čini li se to vama idiotskim? Filmska propaganda s mišićavim američkim pravednicima u sokolskim majicama oblikovala je mišljenje da se oružje za masovno uništavanje zove oružje za masovno uništavanje jedino ako je u rukama diktatora poput Sadama Huseina ili Kim II Yonga, dok je potpuno jednako oružje, koje kontroliraju George Bush i njegovi konzervativni republikanski senatori i kongresnici, više ili manje smanjeno ubrojivi desničarski manijaci iz južnih država, tobože milostivo i plemenito. Atomsku bombu drugi prave da bi ratovali, američka je miroljubiva. Kemijsko oružje Irak je proizveo da bi ugrozio ljudske živote, a Amerikanci ga imaju zbog... pa ne mogu se sad točno sjetiti čega. Uglavnom, svako je oružje na ovome svijetu loše, osim američkog, koje je dobro.

Ponovno zoom na izrešetani terenac s ranjenom novinarkom. Giuliana Sgrena je izmakla metku iz iračkog kalašnjikova, da bi je naposljetku stifflo zrno iz američke iurišne puške M16. Tko bi se, nakon toga, njoj usudio objašnjavati čiji su metak i puška pravedni, a čiji zločinački? Otvorimo sada s ovim jedno šire pitanje, koje se izravnije tiče nas samih. Sto je uopće dobro oružje? Njega, dakako, ima, ono je čak u značajnoj većini. Za valjda devedeset pet posto svega oružja na ovome svijetu njegovi će vlasnici reći da je takvo, proizvedeno je ili kupljeno, kažu, za samoobranu. Izuzmemo li nesretne lopove koji će pošteno priznati da su strojnicu nabavili da bi opljačkali oklopljeni kombi s ušteđevinama građana, svi drugi tvrde da svoje duge i kratke cijevi drže u špajzi ili na dnu police s čarapama ne da bi nanijeli zlo, nego se obranili od njega. Ili, kako bi rekao jedan moj znanac, kada sam ga zgranuto upitao zašto je kupio pištolj... "Pa čuj, mora se, vidiš i sam koliko budala s oružjem hoda okolo." Sličan biste odgovor, uvjeren sam, dobili i da Georgea Busha ili Kim II Yonga upitate što će im atomska bomba... "Pa čuj, vidiš i sam koliko budala s atomskom bombom hoda okolo."

I tako, u velikom ili u malom, među državama ili u susjedstvu, svejedno je, dobijete utrku u naoružanju. Utrka u naoružanju razvija se po načelu: ako već svaka budala ima oružje, zašto bih ja bio jedini pametan? I tako se budale množe, potpuno jednake, zapravo. Ja u tome ne pravim razliku, ni između Georgea Busha i Kim II Yonga, ni između onoga moga znanca i bezimenih budala od kojih se on, navodno, čuva s "tetejcem" u pretincu auta. Svi su oni meni isti. Nabavite li oružje da biste se zaštitili od naoružanih budala, ako mene pitate, istog časa i sami postajete naoružana budala koje se treba paziti. Jer uistinu ne postoji ispravno oružje. Svako je oružje napravljeno da u konačnici bude zloupotrijebljeno i svi koji ga nose u osnovi su moji neprijatelji.

Ima u Hellerovoj "Kvaki 22" antologijski prizor kada glavni junak, kapetan Joseph Yossarian, član posade američkog bombardera, odbija dalje odlaziti na borbene zadatke, jer je uvjeren da ga njegovi pretpostavljeni žele ubiti. Oni ga na to pokušavaju uvjeriti da je paranoičan, da je pobrkao strane, jer da su Nijemci zapravo ti koji bi ga ubili. Nijemci su neprijatelji, objašnjavaju mu. No, Yossarian se ne da. Njegova je logika možda neobična, ali neumoljivo istinita. Tko god ga tjera u smrtnu opasnost, a njegovi ga zapovjednici sa svakim borbenim zadatkom tjeraju, njegov je neprijatelj. Radi li se o Nijemcima ili o njegovima, Josephu Yossarianu je sasvim svejedno. Svi ga oni žele ubiti. Baš tako se ja i osjećam, kao Hellerov junak ili kao Giuliana Sgrena. Za mene nema oružja koje bih smatrao prijateljskim. Svako je oružje, ma kako se ono predstavljalo, osvjedočio sam se, protiv moga života. Pogledajte, uostalom, i sami što mi se sve dogodilo. U svojih prvih dvadeset godina života imao sam Jugoslavensku narodnu armiju da čuva granice moje socijalističke samoupravne domovine, moju kuću i moj spokojan san. Na kraju sam jedva živu glavu od njih izvukao.

Spasitelj Mirko Ćondić

Srećom je došao Mirko Čondić da me spasi. Zapravo, nije bio baš on sam, ali danas kada ga čujete, ispada da je on sve sam sredio. Kako bilo, Mirko i još nekolicina, točnije, nešto preko četristo tisuća njih, prema posljednjem, još nezaključenom popisu branitelja, otjerali su JNA i svečano se zakleli da će od sada pa do kraja svijeta oni čuvati granice moje samostalne i suverene, međunarodno priznate domovine, moju kuću i moj miran san. Ali, što se zatim dogodi? Mirku Čondiću prije neki dan padne na pamet da bi trebalo osnovati političku partiju s vojnim krilom, partiju koja bi sastavljala optužnice za veleizdaju i vjerojatno... to Mirko baš nije spominjao, ali ja mislim da nije daleko od njegove vizije... strijeljala po parkovima.

Ukratko, kad god je netko s oružjem htio nešto napraviti za moje dobro, to je ispalo naopako. Upravo kao ona talijanska novinarka, tek što bih se jednome maknuo s nišana, otkrio bih da me je drugi naciljao. Budale hodaju s oružjem okolo i svi bi me oni, kažu, htjeli zaštititi. Nemojte, molim vas!

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu, 13. ožujka 2005. )