Molitvenik hrvatskih pjesnika

Budući da je biti živ i istovremeno zastupljen u antologiji granično iskustvo (kako estetsko tako i egzistencijalno) čini se da je ono što preostaje višestruko antologiziranoj skupini autora početi se seliti u prostore izborničkih podspecijalizacija. Jedan od takvih prostora je “Molitvenik hrvatskih pjesnika”.

Radi se o izboru pjesama koje u sebi sadrže, kako to pogovarač Vjekoslav Boban sugerira, eminentno izvanknjiževni žanrovsko-medijski motiv molitve. Opet Bogu, Prirodi, SveJednom, nekad kamilici (Paljetak), a ne jedanput i samome sebi... Izbornik pak i pro-slovnik u vijenac molitava, Josip Brkić, rezolutno tvrdi da se ne radi o antologiji.

Izbor je, kaže, “zadan samim naslovom”. U tom je smislu on (izbor) autorski i tematski. Ne “organičava se samo na pjesnike 'kršćanskog nadahnuća'...” već je “jednostavno pokušaj da se čitateljima na jednom mjestu podastre “bogoljubni”, “bogoiskateljski” i “bogohulni” kontinuitet hrvatskog pjesništva.

Iako, priznajem, ne razumijem što bi trebalo značiti da je izbor ovdje zadan samim naslovom, jer naslov, osim što u nakani ograničava izbor (a i to ne čini disciplinirano), o samome izboru ništa ne govori.

Osim ono što se kod ovakvih projekata, bez obzira na zamišljene opsege i dosege naslova, podrazumijeva, a to je da jest autorski. Tematski je možda termin prebliz “motivu” a predalek od “priručnoga žanra” da bi ga se, u ovom slučaju, moglo uzeti zdravo za gotovo. No, ono što Brkić, čini se, čini jest artikulacija prostora specifične razlike koju sadržaj ove knjige razdvaja od već postojećih antologičara i izbornika.

Ona zaista, kako u nakani tako i u odabiru pjesama odabranih autora premošćuje ionako arbitrarnu i slabo održivu “rascijepljenost” hrvatskoga pjesništva na “poeziju kršćanskog i svjetovnog nadahnuća”.

Kultura koja sveukupnost duhovnosti i religioznosti isključivo izjednačuje s monolitom kršćanstva ograničena je u duhu. Nadu u njezin oporavak, barem na razini štepanja i krpanja duha, budi nečija želja, poput ove Brkićeve, ne samo da razapne stihove od bogoljublja do bogohuljenja, nego i da premosti tu ionako izvanjsku, nasilnu i time po nacionalni pjesnički korpus irelevantnu podjelu na “sakralno” i “profano”.

Izbor se Brkićev počinje s antologijskom “Molitv(om) suprotiva Turkom” Marka Marulića (XVst.) a završava sjajnom, grkom ironijom “Čistilište” Nenada Piskača (21.st). Iako ja osobno ne vidim nekog reda u izboru, sve što je u predgovoru rečeno žarko bi htjelo odzvoniti prilično sugestibilno. Jedine dvije suštinski različite grupe pjesnika koje ovdje neprijeporno jasno vidim su oni već mrtvi i oni još ne mrtvi, dakle, živi.

Ali, ima tu jedna rečenica koja bi možda i ovu, naoko evidentnu distinkciju mogla dovesti u pitanje, a ta je sljedeća: “U svetom poezija imenuje svevremeno, u izazovima vremena odgovara duhu vremena.” Nakon čega, prema Brkiću, slijedi paradoks: “sveto bi valjalo misliti polazeći od svevremenosti, a vrijeme iz vremenosti.”

Možda sam ja zeru lud, ali meni je ova druga rečenica potpuno jasna, dok pojma nemam o čemu se radi u prvoj: ako je u duhu vremena odgovarati izazovima vremena gađajući svevremenost molitva je uvijek reaktivna, nikad neposredovana kao izlazna energija i uvijek jednaka, jer, kako kaže Izbornik, svevremenost je sveta kao što je i sveto svevremeno, stoga uopće nije važno kojemu je vremenu u duhu vremena da izazovima duha vremena, odgovarajući duhu vremena, zazivlje svevremeno...

Ohm! Avaj, brzopletog li mene, a samo sam se trebao strpiti dva tri retka i sam bih naletio na ključ enigme: i ovdje je, kao i svugdje gdje nous pod mus zamuti razum u Hrvata, jedinica za tumačenje svijeta&života 1 hajdeger (u njeg, prema zadnjim mjerenjima hrvatskog metempsihotičnog zavoda, stane 10 kjerkegarda i 100 jaspersa i 1000 levinasa).

Svaka antologija, izbor, panorama, zapravo je duboko autobiografska. To nam ovdje (što je lijepo od njega) priznaje i sam Josip Brkić. Kada kaže kako su u “hrvatskom povijesnom vremenu socrealističke odgojne i obrazovne redukcije” mnogim pjesnicima molitve bile uskraćene.

I sam Brkić, kaže pripada “pokoljenju koje je htjelo-ne-htjelo”, moralo proći tu redukcionističku školu” te kako je ovaj vijenac molitava, u njegovu slučaju, “i vraćanje duga samome sebi.” Pošteno!

A kada se mi koji se sjećamo, sjetimo da se radi o javnome iskazu urednika “Oka” iz “redukcionističkih” osamdesetih, pobočnika neostaljiniste Gorana Babića, njegovog doglavnika čijom redakcijom su vedrili i oblačili Udbaši i Paraudbaši, s kojima se u duhu nije sukobljavao, ne preostaje nam ništa drugo nego da parafraziramo izvanvremenca te svemirca & mjesečara Neila Armstronga: “Ovo je uobičajen korak za amnestičnu Hrvatsku, a očekivan za u-duhu-obnovljenoga Hrvata Jožu”.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )