Monika Herceg : Vrijeme prije jezika

Monika Herceg: Vrijeme prije jezika

Vrijeme prije jezika Herceg Monika

Početne koordinate Herceg Monika

Veliki prerafaelitski slikar John Everett Millais je možda najprepoznatljiviji po slici Ofelija, na kojoj je Rosettijevu muzu Elisabeth Siddal prikazao u punom sjaju morbidne ljepote, s dugom kosom i vretenastih ruku koje plutaju u vodi u kojoj je Shakespeareova Ofelija skončala, okružena cvijećem. Postoji nešto slično u poetici nove zbirke pjesama Monike Herceg: ogoljena emocija bez šminke, gotovo taoistička u svojoj povezanosti sa prostorom u kojem se nalazi.

Monika Herceg već je svojom prvom knjigom, hvaljenim "Početnim koordinatama" (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2018), pokazala da njeno pisanje nije tek kratkotrajni eksperiment nego dugoročno i strateški promišljeno putovanje kojem se ne nazire cilj jer u ovom slučaju doista važi ona da je cilj put sam po sebi. Nagovještaj toga je i kontinuitet dijaloškog diskursa iz kojeg je očita stara istina da pisci ne pišu samo za sebe nego za čitatelje, koji su samim time ogledalo onoga što živi u tekstu.  Možda je zato raspodjela i konstrukcija knjige tako intuitivna i jasna, kako bi se eventualno nesnalaženje svelo na minimum. S druge strane, autor nikad ne može kontrolirati svoj tekst do kraja. Onog momenta kada izađe u javnost, otvara se za sva moguća tumačenja. Tako je i sa „Vremenom prije jezika“, podijeljenim u tri cjeline: Vrijeme prije ptica, Nepažljive ptice i Podstanari u istoj ptici. 

Lovostaj. Herceg Monika

U tom kontekstu, ovo je treće poglavlje njenog poetskog puta i s jedne se strane oslanja na postulate postavljene na početku, a gradi na onome što je uslijedilo nakon toga, u zbirci "Lovostaj" (Jesenski i Turk, 2019). Koliko god to djelovalo ziheraški, jer se krećemo na prostoru koji već poznajemo, ona će se povremeno usuditi iskoračiti, dokazujući da joj uspjeh nije udario u glavu, nego da je njena radoznalost još uvijek na visokom nivou.

Poezija Monike Herceg je, na određeni način, poput kokosova oraha: tvrda, žilava kora koja krije mirisnu nutrinu do koje se treba znati probiti kako bi ju se u potpunosti cijenilo. Ne moramo biti vični matematici da bi prepoznali tu geometriju emotivnog ali u strukturi koja je prilično čvrsto organizirana oko u većini slučajeva ujednačeno kvalitetnog materijala treba znati prepoznati ono što najviše „strši“. Sami odabir tehnike i teme sugerira povratak na izvornu formalnu klasifikaciju: ovo je destilirana, konkretna poezija, u kojoj nema proznih ili kakvih drugih žanrovskih sugestija. Autorica dozvoljava i drugim djelovima sebe same da se malo umiješaju u njeno autorsko sebstvo: pjesme naziva teoremima i hipotezama, aludirajući na svoju prirodoznanstvenu struku:

Kad prvi put ne pobjegneš s mrakom
Učit ćeš voljeti ponavljajući sebi
Što sigurno ne znači voljeti
I govorit ćeš sebi
Da je čovjek mjesto u kojem
U kojem uvijek može biti svjetlosti
Koju netko treba upaliti 

Ovo je doista knjiga o ljubavi. Ni u jednoj se dosadašnjoj zbirci Herceg nije toliko otvoreno odredila prema nečemu kao ovdje. Zato bi se jednako smisleno zbirka mogla nazvati Promišljanja o ljubavi a da pritom ne gubi ništa od svoje izvorne semantike. Promišljanja o različitim oblicima i smjernicama tako kompleksna duhovnog “teorema”, u kojem nam matematika i fizika ne koriste jer nisu prikladno mjerilo za ono nešto “prije jezika”, kako nam sugerira i sam naslov knjige. Upravo stoga zbirka je neka vrsta svjedočanstva o tom putovanju od izvora jezika ka ušću u poeziju samu, koja je neizbježni cilj svakog smislenog jezika, jer u njoj kulmira njegova sposobnost za ljepotu i domet njegova unutarnjeg svijeta. Koliko god bila okrenuta metodici apstrakcije, temelj njene poetike ostaje opipljivo zemaljski: vatra, voda, zemlja. Upravo u tome Herceg pronalazi obilje iz kojeg izrasta stablo njene poezije.

Oni koji poznaju prijašnji rad dobrih autora očekuju uvijek nova otkrića, što je popriličan teret za bilo koga. No Herceg uspijeva iznenaditi,  u momentima koji se dotiču porijekla. Bez površne ljepljivosti romantiziranja piše o svijetu koji ju je formirao, o njegovoj grubosti koja ne ostavlja prostor za emocije, a kamoli empatiju. Svijet je to težaka, svakodnevne borbe, siromaštva i života koji, poput kalendara, funkcionira po fiksnim obrascima jer jedino oni u takvoj sredini garantiraju preživljavanje. Za takve je ljubav luksuz, jer podrazumijeva mogućnost izbora. To je razvidno u možda najboljoj pjesmi u zbirci, naslovljenoj Hipoteze o volumenu početka:

Moji roditelji znali su da je ljubav za bolje od njih
Ne za one koji žive sa zemljom
Ljubav se ne pojavljuje pod štihačama i sjekirama
Jer blato zarazi sve što dodiruje

Autorica ih ne osuđuje niti sažalijeva, jer niti ne misle da nešto propuštaju. Ona je biće iz novog, drukčijeg univerzuma u kojem se gorespomenuti nikada ne bi uspjeli snaći, jer je svijet motike i molitve mnogo jednostavniji i priprostiji. Sama pokušava pronaći balans između novog i izvornog, da ne bi iz vida izgubila korijenje šume koja izrasta sa svake stranice Vremena prije jezika. To bi, možda, mogla biti  srž: vrijeme prije jezika, život prije ljubavi. Usudila se pomisliti, a kamoli pisati, da o takvim, rudimentarnim životima vrijedi pisati i čitati. To i jest lakmus koji autore razlikuje od amatera: sposobnost da u štihači prepoznaju stih. Herceg je to i učinila: poeziju je iz metafizičkih visina vratila u zemlju, i sada se treba oduprijeti iskušenju da je tamo ostavi, da evoluira dalje. 

Eventualno bi se moglo poželjeti da proširi polje svoga fokusa u senzualno, što se prirodno nadovezuje na ljubav koja je okosnica ove zbirke ali to ćemo ostaviti za neke buduće poduhvate koji tek trebaju doći. To je u svakom slučaju njena vlastita odluka, ali bit će zanimljivo otkriti na koji način će se manifestirati. U današnjoj poeziji  često nema dovoljno bijesa, izazova, knock-outa. Neće vas, u većini slučajeva, poslati u zatvor. To je tek djelomično točno. Što može biti revolucionarnije od do kraja proživljenih riječi? Jedino za takvo pisanje potrebna je hrabrost, jer nas do kraja ogoljava. Autorica je i sama rekla da joj pisanje ponekad tjera suze na oči. No to nije nikakvo priznanje slabosti nego posvećenosti. Na takav način nastaje tekst koji ostaje sa nama i nakon što završi, tekst bez točke ili zareza. 

Jer poezija nije za cinične ljude, ona lijek protiv cinizma, nešto što je sve teže naći u današnjem svijetu. Zato je dobro tu i tamo pobjeći u njene minijaturne svjetove u kojima nad pregolemom tamom tu i tamo ipak prevlada svjetlost. A “Vrijeme prije jezika” je kao gnijezdo puno lirskih ptica. Koje po svemu sudeći, Monika Herceg jako voli. 

Monika Herceg

Vrijeme prije jezika

• Fraktura 05/2020.
• 114 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533582238

Sama činjenica da pišem o tome znači da imam povjerenje u taj tekst da ipak može nešto učiniti. Teško mi je reći na koji način on može doprinijeti borbi, ali vjerujem da je bitno da književnost danas otvara takva pitanja i da se uznemiri čitatelja. Potrebna nam je literatura koja će nas i obrazovati i upozoravati, literatura koja će nas podsjetiti. (Monika Herceg)