Nada Galant : Neka buo

Jednu od zanimljivijih verzija nostalgije, kada je riječ o moru, u verziji pjesme o Odiseju, nudi legenda talijanske estrade, Lucio Dala. Opisujući kapetanovu čežnju za domom, Dala pjeva kako on želi ići na Itaku, koja je uz more. Slušatelj pjesme i kulturni nasljednik homerske priče ne može se ne pitati zašto riječi pjesme idu baš ovako: »Itaka... želim ići svojoj kući, na Itaku, uz more...«        

Kako nekome tko deset godina tuče more može nedostajati baš more!? Kakvo je to, modrozeleno, poimanje teritorijalnosti!? Zar se more razlikuje od mora!? I kako se i čime može ograditi voda tako da ti je ona tvoja, kućna, tebi bliža od one po kojoj, tada na drvenoj plovećoj kući, svijetom putuješ!? Može. Najvjerojatnije imaginacijom i »energijom svojatanja« dobrog domaćina, koji se, identificirajući se s njegovim, otvara svijetu i poziva ga k sebi.          

Ovakva kriptoteritorijalna imaginacija, kada je, naravno, riječ o moru, ispunjava stranice izuzetno moćne knjige Nade Galant, »Neka buo«. Oni upoznati s dimenzijama kozmopolitizma književnika Reinalda Arenasa, koji je što dobrovoljno, a što nasilno bio »pupčano« vezan za Kubu, mogli bi se složiti da mu najbolje pristaje pomalo paradoksalna odrednica, »insularnoga kozmopolitizma«.           

Ključ za ulazak u insularno kozmopolitsku kuću stiha (ili lanternu besid) Nade Galant nalazimo u pjesmi o ćićkome kompleksu, kojim se redefiniraju dimenzije Edipova »kompleksa teritorijalnosti«. »Kad mi brieh muoj/ne pride pod ruoko,/te je sejno kako da je magla/i da ne vidin turan,/ni trag od muora/tamo dugo dugo.«        

Nekidan u razgovoru o demonima kampanilizma, jedan je bakarski povjesničar ponudio zanimljivu interpretaciju istoga. Po njemu problem nije u opsegu i dosegu fizički vidljivoga svijeta s vrha zvonika, nego u imaginaciji onoga koji gleda. Tako se, iz jedne početno provincijalno ograničene perspektive, energijom imaginacije, može sagledati svijet.        

A upravo to i čini Nada Galant. Njezino tekstualno zavođenje mora (morem) poetski je sugestibilna konstanta teksture njezinih stihova. Spuštajući se k moru i k istome se penjući, subjekt Nadina stiha more dodiruje, miriše, otvara i zatvara, stvara ga i zamišlja odmičući se od svijeta gdje joj se, u odmicanju, čini da je moru najbliža. Kada mu se, u uzmaku, približi pita se, »Buoh zna kakovo mu samoćo donesen/i život: naručaj suharki pobereneh/od Kunfina do Velega duola./I me čeka. Vajka/Pak mu to samo striesen z zaprežića/tu neka staknemo uganj. Pak ja./Buohzna ča bi bilo da ne...« Poslije, u povlačenju i na miru, na njezinome brijegu, priznaje pjesnikinja, čeka more. Odiseju se donekle, ali samo uvjetno, treba čuditi oko izbora agregatnog stanja prostora čežnje.           

Odabir mora u pjesništvu Nade Galant logično je, jer kojim materijalom, kojim simbolom, čime krutim se na ovako učinkovit način mogu lokalizmi povezati s (opet logično) pripadajućim im elementima kozmopolitizma!? Moru se, zna to Nada Galant, »grie zuto,« do bosonogosti ispražnjen od predrasuda, na način dobrohotnog i znatiželjnog putnika od plaveti koji moru ne drži prodike nego ga, s poštovanjem i razumijevanjem, sluša. To nam na neuobičajeno skroman način, tonom koji pripada posvećeniku od mora, približava Nada u nizu poetskih konstatacija: »Moru se grie zuto./ I muore h nan/zuto pride.//Mehko i teplo/nan ubuje pensieri.        

Taj i takav tretman velike vode rijetko se nalazi. Posljednji literarni junak koji je ovako po-etički šetao nizvodno bio je Amedeo, lik iz »Dunava« Claudia Magrisa, koji se je, »bosonog« vrzmao oko raznih verzija izvora rijeke i za kojega je Magris konstatirao da hoda oprezno, kao po veoma važnom tekstu.          

Jedna od najmoćnijih dimenzija ove nesvakidašnje knjige koja spada u sam vrh hinter nacionalne poezije regije svijeta, je lirska zaigranost. Poosobljenje velikih pitanja na način slabog, znatiželjnog, dobrohotnog subjekta itekako zainteresiranog za cjelinu svijeta koja se, gotovo panteistički ogleda u svakoj lokalnoj manifestaciji njegove kompleksne strukture. Ako je Tihi ocean cito muore, jer je Pacifik, pa šuti (a zašto je cito, Nada je u jednom stihu zaboravila, »aš je zabljiva.«) svatko tko pročita ovu knjigu i nakon toga ostane cito neće se lijepo ponijeti.          

O ovom postsubjektivističkom molitveniku moru itekako treba govoriti. Glasno! A jedina opravdana citost koju knjiga može izazvati je, ako netko (a ovo je itekako za očekivati) zanijemi suočen s njezinom ljepotom!